"Gabriele Volpi kupuje NK Rijeku", "Gabriele Volpi i službeno u NK Rijeci", "Volpi i Mišković vode Rijeku prema ljepšoj budućnosti", "Riječani slave: Volpi ušao u klub i pokriva sve dugove", "Talijanski milijunaš spašava Rijeku!" To su samo neki od naslova koja su u siječnju i veljači ove godine preplavili novine i internetske portale.
Navijači nogometnog kluba s Kantride znaju jako dobro o čemu se radi, ali i šira javnost upoznata je s tim. Međutim, slabo je poznato tko je ustvari čovjek zaslužan za svjetliju budućnost riječkog nogometa, odnosno "talijanski Abramovich", kako mu tepaju talijanski mediji.
Gabriele Volpi rođen je 29. lipnja 1943. u Reccu (gradić u zapadnoj Italiji, u provinciji Genove, regija Ligurija), rodnom mjestu njegove majke, dok je otac bio iz Milana. „U Reccu, pogotovo nakon rata, svi su dječaci igrali vaterpolo zbog blizine mora, kao i u Rijeci. I s 5 godina počeo sam trenirati vaterpolo. Kad sam imao 15 godina, osvojili smo juniorsku titulu.“ Igrao je najprije za "Pro Recco" a zatim i za "Fanfullu" (drugoligaški klub iz Lodija, regija Lombardija) do 1976. "Vaterpolo je moja prva ljubav", naglasio je tijekom razgovora što smo ga vodili za njegova boravka u Rijeci. 
SR 1976. godine prijatelj Gianangelo Perrucci predlaže Vam da idete raditi s njim u Afriku. Vi ste tada bili predstavnik jedne farmaceutske kuće. Uzeli ste 6 mjeseci neplaćenog odmora, napustili Italiju i započeli afričku avanturu. Koliko Vam je trebalo da donesete takvu odluku?
GV S obzirom da sam bio oženjen i otac dvoje djece, dobro sam razmislio prije nego što sam donio tako važnu odluku. Odlučio sam da vrijedi probati i upustiti se u tu avanturu. Pomislio sam: ako ne budem uspio, bit će to jedno zanimljivo životno iskustvo. Otišao sam i dan-danas tamo živim i radim.
SR U Africi se bavite logističkom naftnom djelatnošću…
GV Naša je osnovna djelatnost naftna logistika. Prije smo upravljali lukama u Angoli, Gabonu, Kongu, i Obali bjelokosti, a sada samo u Nigeriji i Angoli. Nemamo samo kontrolu luka za koje nam je nigerijska vlada dala koncesiju na 50 godina. Stvorili smo i razne joint venture za pomorski prijevoz, catering, brodove, specijalne cijevi za naftne bušotine, izgradnju električnih kablova, mostova, cesta itd.
SR Jeste li vlastitim novcima uspjeli pokrenuti poslove ili ste zatražili financijsku pomoć?
GV Na početku smo radili s našim novcem. Kad smo trebali dodatno ulagati u posao u velike investicije, kao na primjer u izgradnju luka i kampova gdje žive ljudi, lokalne su nam banke odobrile kredite. Što se posla tiče i prihoda, ne mogu se žaliti. Afrika je, nakon Brazila, zemlja u kojoj je ponajviše razvijena djelatnost u dubokim vodama, gdje se nalaze nafta i plin. Počeli smo se baviti ovom novom djelatnošću u pravo vrijeme i porast prihoda konstantan je, radi se o godišnjem rastu od 15-20 posto. Ali nije to naša zasluga, jer Nigerija je šesti najveći svjetski proizvođač sirove nafte i četvrta država na svijetu po veličini rezervi plina.
SR Vi i Vaši sinovi (Simone i Matteo) ste među rijetkim stranim državljanima koji su dobili nigerijsko državljanstvo, neophodno za vođenje određenih poslova. Kako ste uspjeli u tome?
GV Vrlo jednostavno. Podnijeli smo zahtjev i nakon deset godina čekanja nigerijska nam je vlada odobrila državljanstvo. Naturalizirali su nas uzimajući u obzir i naše investicije i zasluge. Imamo 20 tisuća djelatnika koji redovno svaki mjesec dobivaju plaću. Lokalne vlasti htjele bi da i drugi strani državljani, ne samo Talijani, ulažu u tu zemlju kako bi ju industrijalizirali.
SR Pročitala sam u talijanskom tisku da imate oružanu pratnju u Nigeriji. Je li istina?