Hrvatskom igranom filmu publika često zamjera sumorne ili ratne teme i neuvjerljivu glumu pri kojoj psovke nespretno, neuvjerljivo i pretjerano izlaze iz usta likova. Naravno, hrvatski je film odraz hrvatskih prilika, pa otud i te sumorne teme i psovke. No ono što u jednoj grani filmske umjetnosti može biti mana, u drugoj – u dokumentarnom filmu, može postati prednost. Međutim, prosječni konzument dokumentarnog filmskog sadržaja u nas najčešće je upućen na inozemne dokumentarce, u najboljem slučaju BBC-eve produkcije koji češće educiraju nego što problematiziraju, te na tek poneki hrvatski dokumentarac na Hrvatskoj televiziji. Zbivanja se ipak počinju kretati u nešto drugačijem smjeru, a tome su uvelike pridonijeli filmski festivali. Ono što ne možete gledati u kinima ili na TV-u danas je moguće vidjeti na nizu hrvatskih filmskih festivala, od stare dame Pule ili geografski joj bliskog Motovuna do splitskog Festivala mediteranskog filma, od Zagreb Doxa ili Zagreb Film Festivala do Vukovara. Srećom, i samih je dokumentaraca sve više.
Tu količinu uspješno prati i kvaliteta, pa su neki ovu godinu čak proglasili godinom hrvatskog dokumentarca. Hrvatski se doks, naime, uspješno predstavljao u Torontu (Hot Docs), u slavnoj njujorškoj MoMa-i, u Cannesu, Karlovym Varyma, u Göteborgu, Kopenhagenu, Prizrenu, Sarajevu, Podgorici… Riječane posebno veseli da je baš jedan "riječki" film (Marijine riječke redateljice Željke Sukove) obišao velik broj navedenih lokacija te je neslužbeno proglašen najuspješnijim hrvatskim filmom ove godine.
Nije se to dogodilo slučajno: tehnika je postala dostupnija, sve je više onih koji posjeduju znanja i vještine za rad na dokumentarnom filmu, više je i kanala kroz koje se plasira njihov rad, pa se s povećanjem kvantitete povećava i kvaliteta hrvatskog dokumentarca. Također, postoji niz radionica posvećenih dokumentarnom filmu i videoaktivizmu.
I one iste hrvatske prilike o kojima smo govorili na početku omogućuju da se za hrvatske dokumentarce sjajne i bitne teme pronalaze na svakom koraku, da ih dokumentiraju, otkrivaju skriveno te posredno stvaraju promjenu i svjesnost. Dakako, ima i onih koji su samo "lijepi".
Sve te hrvatske dokumentarce, dakle i one koji dokumentiraju, i one koji su lijepi, i one iz Cannesa ili MoMa-e, ove smo godine mogli gledati na jedinom domaćem festivalu isključivo hrvatskog dokumentarnog filma, Liburnia Film Festivalu (LFF) u Ičićima.