Možda je ovo posljednje mjesto na svijetu gdje bih to trebao učiniti, ali nepametan kakav jesam, priznajem, nemam u kući radio. Nemam ga još tamo negdje od godine 1982., niti ga od toga vremena slušam. Nije sva krivnja u radiju, nešto je i u meni.
Jednostavno, u doba mog ostanka bez radioaparata već sam bio zagazio u studentske vode, kada su mi sadržaji iz okruženja postali zanimljiviji od onih u eteru. Ulazak automobila u moj vozački život tu je privremeno poremetio stvari jer je u paketu s njim stigao i radiouređaj, ali se za rješenje te moje nedoumice pobrinuo jedne kišne noći provalnik koji je iz vozila, parkiranog na Belvederu devedeset i neke, odlučio uzeti baš radio. Više me se dojmio razbijenim staklom nego odnesenim plijenom. Došao je policajac u civilu, napisao zapisnik, ljubazno me pozdravio, mrmljajući nešto poput „Riješit ćemo mi to!“ i – obojica smo znali da je priča time završena. Nikad se više nismo vidjeli. Mislim, ja i radio. Od toga vremena u uho mi povremeno utrčavaju tek fragmenti radijskih programa u kojekakvim uličnim i sličnim prolazničkim situacijama. Ili kada se zateknem u tuđem vozilu, a vlasnik uključi uređaj, navika je navika.
Jesam li nakon ovih redaka prava osoba za podsjećanje na rođendan Radio Rijeke, točnije na njezinu 70. obljetnicu? Jasno je k'o dan − nisam. Ipak, izvući ću iz rukava i poneki skriveni obrambeni adut. Recimo, moj je autorski medijski život, nazovimo ga tako, počeo nigdje drugdje do u Radio Rijeci, kada sam kao 18-godišnjak pokucao na redakcijska vrata Omladinske emisije (kasnije ćemo joj nadjenuti naziv Bura) i od tih se dana ne prestajem baviti novinarstvom, u ovom ili onom obliku. Točno je da su početnički radijski uradci ostali iza mene i da sam vremenom u autorskom smislu dogurao do više knjiga, koje s radijem nemaju previše veze, ali je moguće kako u toj priči interpretacijski negdje griješim, ne vidjevši kako su one možda tek produžeci osobnog senzibiliteta za javnu riječ, što je zauvijek ostalo formativno obojeno radijskim eterom. Netko bi dalekovidan, ili samo zločest, kazao: bježiš od radija koliko su ti noge duge, ali on te davno sustigao i stalno pobjeđuje, a ti nikako da shvatiš istinu.
Pa kad je tomu tako, ne ratujmo s istinom, u tom se boju pobijediti ne može. Umnije joj se pridružiti, iz aktualne perspektive zašto ne pitanjem: obljetnička prigodo Radio Rijeke, što mi izvlačiš na površinu iz profesionalne baze podataka o počecima ustanove, a moglo bi se činiti vrijednim pozornosti cijenjenoga publikuma? U toj se bazi gotovo uvijek ponešto nađe...
Korijen riječkog radija je u Puli
Jeste li, recimo, znali da je korijen Radio Rijeke na istarskom poluotoku, ali ne samo u Labinu, kako se to počesto misli, nego četrdesetak kilometara južnije, u Puli, koja je u priču o počecima riječke radijske kuće ušla prije Labina? Početna iskra onoga što će se vremenom pretvoriti u Radio Rijeku dogodila se prvih dana nakon oslobođenja u Puli montiranjem male radiopostaje od 20 volta (u skladu s uzusima vremena, montiranje su tadašnji drugovi odradili besplatno), a njena pojava u eteru, najvjerojatnije u vojnom okrilju, pod izravnom kontrolom Propagandnog odjela Oblasnog Narodnooslobodilačkog odbora za Istru, pobudila je u gradskoj javnosti prilično zanimanje. Nije potrajalo. „Promjena situacije“ (formulacija u kojoj prepoznajemo vanjskopolitičke razloge?) brzo je potaknula odluku o selidbi radiopostaje bliže Učki, u Labin. Pokušaj emitiranja s nove lokacije, međutim, nije urodio plodom – tvrdilo se kako „atmosferske prilike nisu odgovarale za pravilno funkcioniranje radio-stanice“, što vjerojatno govori o konfiguraciji tla koja je ograničavala čujnost − pa je uređaj preseljen još jednom, s ove strane Učke.
...