U ožujku 2016. navršilo se 35 godina od kada nas je napustio zaslužni član Victorije Oktavijan Mini. To je prilika da se podsjetimo na plivačkog asa i njegovog brata Hektora, kao i njihovu generaciju koja je imala velike zasluge za sušački sport u razdoblju prije Drugog svjetskog rata.
Braća Mini rođeni su u Rijeci kao Ottavio i Ettore. Stariji, Ettore, rođen je 27. travnja 1910., mlađi, Ottavio, 25. prosinca 1912. Njihov otac Remo bio je po nacionalnosti Talijan, a majka Marija Veljačić Hrvatica. Odmah po rođenju Ottavia obitelj se preselila na Sušak. Godine 1926. braću Mini je zadesila velika obiteljska tragedija jer su im u roku od 36 dana zbog nesreće i bolesti preminula oba roditelja. Zbog toga su o njima kao maloljetnicima brigu preuzeli djed i baka po majci Ivan i Margareta Veljačić. Djed je po zanimanju bio tapetar, a baka krojačica. Obitelj Veljačić je imala petero djece: Nina, Lea, Mirka, Josipa i Mariju. Njihova mlađa djeca bili su gotovo vršnjaci braće Mini pa su zajedno odrastali.
Ivan Veljačić se kao njihov skrbnik pobrinuo da dobiju jugoslavensko državljanstvo. Zbog novog državljanstva Ottavio je promjenio ime u Oktavijan, a Ettore u Hektor. Djed se nije mogao pomiriti sa činjenicom da su mu unuci odgojeni kao Talijani pa se pobrinuo da dobiju slavensku naobrazbu. Obojica su završili srednju školu, gimnaziju i Trgovačku akademiju na Sušaku.
Oktavijan i Hektor su ljubav prema sportu razvili u obitelji Veljačić koja je bila od samog početka uz klub Victoriju. Ujak Nino Veljačić postao je nogometaš Victorie još prije njihovog rođenja, samo godinu dana nakon osnivanja kluba 1909. godine. Djed Ivan Veljačić izabran je za odbornika tadašnjeg Hrvatskog športskog kluba Victoria na Glavnoj skupštini 1. srpnja 1914. Na toj posljednjoj skupštini prije Prvog svjetskog rata uz njega su u vodstvo kluba izabrani: predsjednik Marko Burić, potpredsjednik Žiga Neumann, tajnik Walter Rukavina, blagajnik Mihovil Biondić, odbornici Mangotić i Zvonimir Martinović, referent Nogometne sekcije Novaković, referent Plivačke sekcije Đorđe Banjanin i oružar Nikola Bošković, kasnije poznati sportski djelatnik u Zagrebu.
Sukladno tradiciji obitelji u kojoj su odrastali braća Mini postali su članovi najuspješnijeg sušačkog sportskog društva. U Kraljevini SHS društvo je zbog političkih razloga preimenovano u Jugoslavenski športski klub Victorija već 1919. godine. Plivači Victorije su od 1920. do 1926. osvojili prvih sedam ekipnih državnih prvenstava uzastopno i apsolutno su dominirali. Upravo u vrijeme kada su Oktavijan i Hektor započeli svoje sportske karijere, došlo je do krize u klubu zbog smjene generacija i nakon sedam godina izgubljen je naslov najbolje plivačke ekipe u državi. Primat je preuzela ekipa splitskog Jadrana. Zbog toga je u Victoriji 1927. došlo do reorganizacije. Novi predsjednik kluba postao je dr. Milan Špehar, a za trenera je doveden Austrijanac Wertheimer. Veća pažnja posvećuje se treninzima, a sve veću ulogu igraju i stručne analize različitih plivačkih stilova. Pojavljuje se nova generacija plivača i plivačica u kojoj će najistaknutija imena postati: Dušan Marčeta, Božo Grkinić, Anton Štrucelj, Zlata Wimmer i drugi. Među njima zapaženu ulogu će igrati i mlađi brat Mini.
Oktavijan, zvan Bibi, razvio se u odličnog plivača slobodnog stila iako je prve uspjehe ostvario u leđnom plivanju. Prvi značajniji nastup imao je kao junior na državnom prvenstvu 1929. u Ljubljani. Te godine je Ljubljana dobila prvi bazen olimpijskih dimenzija u državi.
Bibi je osvojio drugo mjesto na 100 m leđno, treće mjesto u štafeti 4x50 m slobodno i peto mjesto na 100 m prsno. Bila je to zadnje prvenstvo na kojem su seniori i juniori nastupali zajedno. Tako je osvojio bodove i za ekipni poredak klubova u kojem je Victorija bila četvrta iza Jadrana, Juga i Ilirije.
Sljedeće godine u Ljubljani je održano prvo juniorsko Prvenstvo Jugoslavije u plivanju, skokovima u vodu i vaterpolu. Prilika da nakon prvog seniorskog naslova Victoria osvoji i prvi juniorski ekipni naslov u plivanju iskorištena je deset godina kasnije. Juniori i juniorke sa Sušaka skupili su ukupno 169 bodova i sa 13 bodova prednosti ispred Jadrana zasluženo osvojili prvo mjesto. Najveći doprinos tom uspjehu dale su mlade sušačke plivačice Zlata Wimmer, Ruža Župan i Zdenka Medanić pobjedama u svojim disciplinama.
No i muški dio ekipe sakupljao je bodove. Na 100 m leđno iza Draška Vilfana iz Ilirije drugo mjesto osvojio je Marčeta i treće Bibi Mini. Sakupili su dosta bodova i u štafetama.
Tjedan dana kasnije od 15. do 17. kolovoza u Dubrovniku je održano i seniorsko prvenstvo države. Bibi je na tom natjecanju postigao i svoj prvi seniorski uspjeh osvajanjem trećeg mjesta na 100 m leđno, iza dvoje domaćih plivača. Ekipa Victorije je ukupno zauzela treće mjesto.
Sljedeće godine ekipa Victorije ne sudjeluje na seniorskom državnom prvenstvu u Ljubljani jer su sve snage kluba uložene u organizaciju juniorskog prvenstva. Na Sušaku Victorija uspješno brani juniorski naslov, ali bez Bibija koji je po godinama postao senior. No te 1931. on ne ostaje bez uspjeha. U rujnu u Sušaku gostuje vodeći mađarski plivački klub MESE na čelu sa europskim prvakom dr. Baranyem. Jedinu pobjedu za Victoriu postiže upravo Bibi, na 400 m slobodno, u vremenu 5.17,2. Tako počinje i njegova međunarodna karijera. Od 1932. do 1938. redovito sudjeluje na državnim prvenstvima uvijek kada nastupa i njegov klub. Međutim, usprkos neospornoj plivačkoj kvaliteti nikada nije uspio postati pojedinačni prvak Kraljevine Jugoslavije. Glavni protivnici tih godina bili su mu vrsni plivači europske klase Ante Senjanović iz Splita i Draško Vilfan, iz Ljubljane koji su objektivno bili bolji. No Bibi postiže više zapaženih rezultata u slobodnom stilu. Tako je 1932. u Splitu bio drugi na 400 i treći na 100 m, 1933. u Sušaku drugi na 400 m te 1934. u Ljubljani drugi na 100 i 400 m. Ono što nije uspio postići u pojedinačnoj konkurenciji, nadoknadio je u štafetama. U mješovitoj štafeti 3x100 m zajedno sa Grkinićem i Marčetom postaje prvak države 1933. i 1934. godine. Nažalost, na prvenstvo Jugoslavije 1935. u Dubrovniku Victoria šalje samo jednog plivača a 1936. u Mariboru uopće ne nastupa, pa nije bilo prilike za još uspjeha.
...