Kada se spomene 1968. godina, jedna od prvih asocijacija koja nam pada na pamet jest revolucija. Društveno - politička, studentska, kulturna i seksualna. Svi navedeni oblici revolucionarnih djelovanja ispoljili su se tih toplih ljetnih mjeseci u svijetu i dobrom dijelu Europe. Rat u Vijetnamu, borba Afroamerikanaca za ljudska prava, hippie pokret, sukobi na ulicama Pariza, Praško proljeće, duga kosa i traperice kao simbol bunta mladih koji nisu htjeli svijet koji su im ostavili njihovi prethodnici. Ove godine obilježava se pola stoljeća od godine nakon koje ništa više nije bilo kao prije, a zanimljivo je iz današnje perspektive vidjeti što se tada događalo na Kvarneru s tadašnjim riječkim studentima.
Mladež, studenti, radnici, intelektualci te umjetnici diljem Europe i svijeta sukobljavali su se i demonstrirali protiv vladajućih režima tražeći promjene, oni koji su živjeli u kapitalizmu borili su se protiv ekonomskog sustava vrijednosti i njegove potrošačke ideologije, a oni pak koji su odrastali s druge strane „željezne zavjese“ različito su gledali na komunističke vrijednosti. Česi i Slovaci bili su s pravom ogorčeni zbog okupacije svoje zemlje, dok su studenti u Jugoslaviji zazivali istinski marksizam u kontekstu sve težeg položaja radnika i studenata. Pariz, Berlin, Prag i Beograd predstavljali su ključne europske žarišne točke. Daniel Cohn – Bendit, Rudi Dutschke, Jan Palach i Vlada Mijanović simboli su bunta u tim gradovima. Oni su predvodili studente koji su, između ostalog, tražili bolje uvjete studiranja i studentskog smještaja, odlazak s vlasti političara koji su bili dio nacističkog državnog aparata, prestanak vojne invazije SAD-a u Vijetnamu, odlazak sovjetske vojske iz Praga, veća socijalna prava, iskorjenjivanje materijalnih nejednakosti, dosljednost u provođenju marksističkih principa te odlazak socijalističke buržoazije s vlasti.
| 
Riječki studenti u Plzenu 1968. godine. (Foto: Željko Morović) |
Varljivo ljeto nije zaobišlo niti socijalističku Jugoslaviju. Demonstracije su poveli beogradski studenti u tamošnjem Studentskom gradu, na njihovu stranu stali su i pojedini profesori. Kritizirali su nezaposlenost mladih i nejednakost, a tražili su demokratizaciju društveno- političkih organizacija, slobodu javnog mišljenja te slobodu izbora. Sveučilište je prozvano „Crveni univerzitet - Karl Marx“, a okupljenu masu dramskim monologom oduševljavao je istaknuti glumac Stevo Žigon. Istim putem nastavljaju i njihovi kolege iz Ljubljane, Zagreba i Sarajeva, ali znatno smanjenijim intenzitetom.
Sve oči bile su uprte u Josipa Broza Tita i njegovu reakciju. Maršal je podržao studente rekavši kako su protesti dokaz da u društvu postoje nagomilani problemi koji se nisu rješavali te kako demonstracije jugoslavenskih studenata nisu odraz pobune u drugim europskim državama. Studenti su Titove riječi pozdravili te se pobuna i utišala, a on je tako pridobio studente na svoju stranu. Nakon što se situacija smirila, došlo je do neminovnog – zatvaranja dijela studentskih aktivista. Titov strateški potez učinio je ono što se smatralo teško ostvarivim - zadovoljio je studente i smirio situaciju u zemlji.
Negdje na društvenoj margini spomenutih događanja nalazili su se pojedini riječki fakulteti. Sveučilište kao kohezivna institucija još nije postojalo, osnovano je tek 1973. godine, pod imenom „Vladimir Bakarić“. Viša pomorska škola, Medicinski, Ekonomski i Strojarski fakultet, Viša ugostiteljska te Viša pedagoška škola djelovali su odvojeno. Međutim, ipak je postojalo nešto što je studente držalo na okupu, a to je bio Odbor saveza studenata Rijeka, u kojem su djelovali predstavnici svakog od navedenih fakulteta.