Ovaj sam tekst počeo pisati Viber-porukommami „Hej, daj se sjeti gdje su bile trgovineBrodomaterijala“ – jer riječke mame i starijetate dobar su izvor za takve teme – riječka socijalistička poduzeća. „Željezo na Sušaku, mislim da jeprazno, Beli Kamik prije Indexa ne znam šta je sad,Servis je sad Klub mladih, Dolac poslije ambasadorSrbije…“, odgovara ona dok pokušavam odgonetnuti više ovakvih formulacija bivše skladištarke Brodomaterijala. Tamo negdje 1993. godine kada meje zvala s Iskrinog telefona u kontejneru jesam li stigao iz škole, nije baš očekivala kako ćemo komunicirati na ovakav način.
Brodomaterijal, ta zastarjela riječ, iz suvremene perspektive ne previše „cool“ ime firme za „gen Z“, ali tako tipično za rano jugoslavensko razdoblje s tvrdom doslovnošću u nazivu, bila je ključan dio i mog odrastanja. Djed i tada mlada mama strpljivo su čekali autobus na Škurinjama koji je dolazio i po njih u turi riječkim ulicama odvodeći ih na posao u Industrijsku zonu Kukuljanovo. Riječki su „milenijalci“ jedni od onih koji se mogu pohvaliti kako im je djetinjstvo od glave do pete obilježila ta makabristička slika plesa smrti riječkih poduzeća jugoslavenske ere. I iako je vremena prošlo puno, ne bih rekao kako je odrađena i cjelovita katarza, uzrok čemu dijelom leži u nezaključenosti kroz prava istraživanja, knjige, „oproštajne“ zaključne izložbe… Kao da nitko nije stigao „reći doviđenja“ za nešto tako emotivno i važno kao što je bio prvi ili središnji posao u vrijeme kada nismo bili freelanceri sa sedam rastrganih poslovnih misija.
Odlazak na posao kod mame značio mi je puno kao i svakom šestogodišnjem djetetu. Išlo se je tada u tzv „vijčanu“ što bi značilo skladište i trgovinu vijaka. Pamtim i menzu, neki gulaš (nije to vrijeme kada je na meniju bilo „pomfrit za djecu“), potom i to kako te svi časte i nešto poklanjaju – u ruke mi je tako netko gurnuo mojim rukama i očima tada divovski vijak s promjerom glave od 15 centimetara. Dugo je stajao na kućnoj polici. To je ljepši dio priče.
Drugi dio su neizvjesnosti nakon vijesti da JNA MIG-ovi bombardiraju baš Kukuljanovo zbog svih tih skladišta tada napunjenima i oružjem, ili pak bonovi za Brodokomerc i Plodine. Iako smo u taj dućan išli kao da nam je to gozba, papir bona u rukama značio je, zapravo, da radnici opet nemaju plaće, a da firma sudjeluje u nekoj naturalističkoj privredi negotovinskog prebijanja dugova. Ista je logika donijela kasnije u naš stan i dosta nove tehnologije. Prvu liniju, novi stroj za pranje rublja… Novi VCR nije tada bio prioritet, ali ako je to bila jedina plaća, uzela se.
Takav trgovački kraj bio je okrutna, ali možda i logična sudbina za takvo poduzeće. Brodomaterijal je oduvijek i gotovo isključivo i bio priča o novcu, stvarima i trgovini. Riječ je o jednom od važnijih poglavlja potpuno neispisane lokalne povijesti trgovine. Puležan Igor Duda tvorac je najpoznatijeg i najdetaljnijeg domaćeg rada o razvoju jugoslavenske konzumerističke kulture u knjigama „U potrazi za blagostanjem“ i „Pronađeno blagostanje“, ali to je priča o stvarima u našim domovima, brendovima koje se upamtilo ili još postoje jer imaju šarm retra – čokoladama, sokovima, odjeći, televizijama... Brodomaterijal je, s druge strane, pretežno priča o trgovini na veliko i velikim stvarima koja je nabavljala armature za naše kuće i zgrade, miješalice betona za vikendice, vide za vrata Renaulta 4, kante za kiseljenje kupusa ili pak vrlo ozbiljnu i sofisticiranu mehanizaciju i dijelove za druga poduzeća.
Brodomaterijal je osnovan u poslijeratnoj ekonomskoj računici obilježenoj strogim središnjim upravljanjem i planiranjem s nacionalnim, odnosno komunističkim direktivama. Brodomaterijal je poduzeće koje nije postojalo prije i nema nekog prethodnika, a takva su tada jednostavno planski osnivana najviše u vezi s lokalnom brodogradilišnom industrijom.
...