SUŠAČKA REVIJA broj 40 glazba ROCK ON ROCK Ivica Vrkić Jim Kerr je u kasno nedjeljno jutro 4. kolovoza ove godine sam na jednoj od terasa riječkoga Korza mirno ispijao svoju prvu kavu, sam i neometan od strane rijetkih šetača, sve dok taj pomalo nestvaran prizor nije prekinuo autor ovih redaka, koji je u maniri zakletog obožavatelja zamolio za autogram i prigodu iskoristio za nekoliko minuta neformalnog razgovora. Prizor nestvaran jer je samo prije petnaestak godina pjevača benda koji je punio najveće stadione svijeta i svoje nosače zvuka prodavao u milijunima primjeraka bilo teško zamisliti u sličnoj, dokonoj nedjeljnoj situaciji upravo na ovome mjestu. Jim se potpisao na do danas najuspješniji album grupe Simple Minds New gold dream kojim su, točno prije dvadeset godina, krenuli na planetarni pohod svjetskim top ljestvicama. Priča je počela 1978. u Glasgowu, u kojemu je pjevač i kompozitor Jim Kerr, rođen prije 43 godine, zajedno s gitaristom Charlijem Burchillom osnovao bend pomalo nezgrapnog imena Johnny & The Self–abusers, da bi se nakon toga odlučili za puno prikladnije i zvučnije – Simple Minds. U to su vrijeme proglašavani jednom od vodećih koncertnih atrakcija rodne Škotske, što je iskustvo kojeg su okrunili izdavanjem prvog albuma Life in a day 1979. godine. Uslijedilo je još nekoliko albuma do prijelomne 1982. i već spomenute kolekcije New gold dream koja je označila početak megauspješne svjetske karijere, a ona ih je dvadeset godina kasnije dovela i do Hrvatske. Istina, jedan se nesuđeni susret hrvatske publike i škotskih rokera već trebao dogoditi u ljeto 1991., kada je najavljeno da će Simple Minds nastupiti na dvodnevnom festivalu stadionskog tipa u zagrebačkom Maksimiru, no cijelu su priču nepovratno otkazala ratna zbivanja. Najbliže su nam bili u studenome 1995. kada su u ljubljanskoj dvorani Tivoli promovirali svoj tadašnji album Good news from the next world, na što sam Jima Kerra podsjetio prilikom susreta u Rijeci. Kao i na činjenicu da je u vrijeme njihove najveće slave, sredinom i u drugoj polovici osamdesetih, u riječkim prodavaonicama ploča bilo teško ili nemoguće doći do njihovih starijih albuma budući da su bili rasprodani (a reizdavali se nisu), pa se putovalo u Trst ili Klagenfurt po svoj primjerak ploče otisnute na slavnoj crveno-zelenoj etiketi diskografske kuće Virgin Records, za koju su Simple Minds objavljivali do prije nekoliko godina. Jim je taj dio priče saslušao sa smiješkom i uzvratio komplimentima (izrečenim uz neizostavan škotski prizvuk engleskog jezika) na račun grada domaćina, jutarnje šetnje Voloskom, posjete jednom od riječkih CD shopova i druženja s osobljem i poštovateljima, te obilaska Istre i otoka Krka, na kojemu su te večeri, 4. kolovoza, Simple Minds prvi put uživo nastupili u Hrvatskoj. Rock on rock ili Rock na stijeni povod je, naime, kojemu imamo zahvaliti četverodnevni boravak slavnih škotskih rockera u Rijeci i na Kvarneru, što je prvi put da je naš kraj ugostio jednu rock manifestaciju takvog kalibra. Iako su početne ambicije organizatora bile veće i uključivale su dvodnevnu svirku četiriju stranih izvođača, po uzoru na slična ljetnja događanja u europskim zemljama, konačni je popis sveden na Simple Minds The Stranglers i Iggyja Popa. Brojna domaća pojačanja uključivala su Dadu Topića i grupu Time, Psihomodo pop, Massima Savića, Davorina Bogovića i Renata Metessija, budući da je ista prigoda iskorištena za podsjetnik na jake snage 25 godina starog hrvatskog novog vala. Prvi je na pozornicu sportsko-rekreacijskog centra Josip Bepi Uravić u gradu Krku izišao furiozni Iggy Pop koji, za razliku od svojih škotskih kolega, za vrijeme boravka u Opatiji i Krku nije pokazivao nimalo volje za komunikacijom s predstavnicima medija, no zato je svoj set pošteno otprašio. Nevjerojatna količina energije iskazana tijekom izvedbe punk standarda Search and destroj, No fun ili Wanna be yor dog nimalo nije dala naslutiti da je riječ o 55-godišnjaku koji je tijekom svoje tridesetak godina duge karijere preživio ozbiljnu bitku s heroinom i boravak u mentalnoj instituciji. Usprkos htijenjima, publika Iggyja nije dobila na bis, no zato Škoti – suprotno uvriježenim shvaćanjima – nisu škrtarili te su se, pojačani vrsnim bubnjarom Melom Gaynorom (surađivao s Prljavim kazalištem prije nekoliko godina!), nakon regularnog dijela koncerta još dva puta vraćali na pozornicu. Someone somewhere in summertime, Waterfront, Don’t you, Alive and kicking, Belfast child ili novija Cry označile su ponuđeni repertoar pjesama nastalih u glazbenoj radionici Simple Mindsa u posljednjih dvadesetak godina, tijekom kojih su objavili 13 studijskih i jedan album snimljen uživo u Parizu u ljeto 1986. godine Upravo su ih zbog njihovih masovno posjećenih koncerata i grandioznog zvuka neki nepravedno otpisivali kao tipičan »stadionski band«, iako je stvarnost bitno drugačija. Dovoljno je zaviriti u katalog plesne glazbe nastale devedesetih godina pa da se prepoznaju brojni semplovi ili pak remiks verzije njihovih pjesama na koje su se pozivali i još uvijek pozivaju izvođači suvremene elektronske glazbe (Utah saints, U. S. R. A, Raven maize...). Simple minds su jedan od rijetkih bendova, ako ne i jedini, koji su 1989. jednom u osnovi folk-pjesmom (Belfast child) uspjeli doći na vrh pop ljestvice singlova u Velikoj Britaniji, a ostala je zapamćena i njihova velika uloga u poticanju i organizaciji spektakularnog koncerta što je 1988. održan u Londonu u povodu 70. rođendana tada najpoznatijega svjetskog političkog zatvorenika Nelsona Mandele. Nezaobilazno, Jimom Kerrom i njegovim privatnim životom bavio se i žuti tisak, koji je pomno pratio njegove brakove – prvi s karizmatičnom Chrissie Hynde, šeficom Pretendersa, i drugi s poznatom britanskom glumicom i povremeno pjevačicom Patsy Kensit. Treći ga je brak pak privatno i poslovno vezao za topli jug Italije, na kojemu boravi otprilike polovicu godine i u čijem je okruženju nastao i posljednji studijski album Simple Mindsa Cry. I usprkos ovako impresivnoj biografiji, Jim i njegovi kolege su tijekom boravka na Kvarneru pokazali jednostavnost i neopterećenost u komunikaciji s ljudima koje su prvi put susreli u životu i kojima su se javno obećali vratiti na jednom od sljedećih nastupa. Pa čak je i nebo iznad Krka u noći s 4. na 5. kolovoza imalo razumijevanja: prve kapi kiše pale su točno nakon što su Simple minds odsvirali posljednje taktove za publiku sastavljenu od različitih generacija slušatelja glazbe. JOŠ I OVO:Istina je da Rock on rock nije prošao bez porođajnih muka. The Stranglers se, uz nemuštu ispriku organizatora, uopće nisu pojavili; dio redarske službe je po običaju previše revnosno shvatio svoj posao, pa su tijekom večeri neki službeno akreditirani novinari imali problema prilikom ulaska na stadion; konačno, za naše uvjete ipak previsoka cijena ulaznice i zakašnjela reklama nedvojbeno su za poneku tisuću smanjili broj gledatelja, što je na kraju večeri zaokružen na još uvijek pristojnih sedam tisuća. No, usprkos svemu navedenom, Rock on rock je zaslužio prolaznu ocjenu – i zbog činjenice da u hrvatskim uvjetima predstavlja pionirski poduhvat, ali i zbog uloženog truda gradskih i turističkih djelatnika grada Krka, te riječkog autobusnog prijevoznika Autotransa, koji je tijekom cijelog dana osiguravao pojačan broj linija na relaciji Rijeka-Krk.Konačno (ali ne i najmanje važno!): pohvalno je što se prepoznate prednosti Kvarnera u ugošćavanju ovakvih događanja – blizina i povezanost s europskim zemljama, velik broj turista koji početkom kolovoza borave u našem kraju te blizina Rijeke kao velikoga gradskog središta tradicionalno naklonjenog rock izrazu. Tim više što je u posljednjih godinu-dvije sve življa hrvatska koncertna ponuda do sada redovito zaobilazila Kvarner, pa je, primjerice, na koncerte grupa Depeche mode ili Placebo trebalo putovati u Zagreb, dok ste britansku atrakciju Jamiroquai ili popularnog Talijana Zucchera mogli vidjeti samo ako ste potegnuli stotinjak kilometara do Pule. Kolikogod je nedvojbeno riječ o majstorima svog zanata, dodatni financijski izdaci su u svim navedenim slučajevima neminovni, a na to nisu svi spremni. Iako je bilo skeptika koji su na mogućnost nastupa Simple Mindsa i Iggyja Popa na Krku od trenutka najave koncerta odmahivali rukom, stvari su se ipak odvijale drugačijim tokom. Uz malo manje organizacijskih i promotivnih nespretnosti, Rock on rocku valja poželjeti uspješan nastavak i u ljetima što su pred nama. Autor je novinar i glazbeni urednik Radio Rijeke. Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
ROCK ON ROCK
Ivica Vrkić
Jim Kerr je u kasno nedjeljno jutro 4. kolovoza ove godine sam na jednoj od terasa riječkoga Korza mirno ispijao svoju prvu kavu, sam i neometan od strane rijetkih šetača, sve dok taj pomalo nestvaran prizor nije prekinuo autor ovih redaka, koji je u maniri zakletog obožavatelja zamolio za autogram i prigodu iskoristio za nekoliko minuta neformalnog razgovora. Prizor nestvaran jer je samo prije petnaestak godina pjevača benda koji je punio najveće stadione svijeta i svoje nosače zvuka prodavao u milijunima primjeraka bilo teško zamisliti u sličnoj, dokonoj nedjeljnoj situaciji upravo na ovome mjestu. Jim se potpisao na do danas najuspješniji album grupe Simple Minds New gold dream kojim su, točno prije dvadeset godina, krenuli na planetarni pohod svjetskim top ljestvicama. Priča je počela 1978. u Glasgowu, u kojemu je pjevač i kompozitor Jim Kerr, rođen prije 43 godine, zajedno s gitaristom Charlijem Burchillom osnovao bend pomalo nezgrapnog imena Johnny & The Self–abusers, da bi se nakon toga odlučili za puno prikladnije i zvučnije – Simple Minds. U to su vrijeme proglašavani jednom od vodećih koncertnih atrakcija rodne Škotske, što je iskustvo kojeg su okrunili izdavanjem prvog albuma Life in a day 1979. godine. Uslijedilo je još nekoliko albuma do prijelomne 1982. i već spomenute kolekcije New gold dream koja je označila početak megauspješne svjetske karijere, a ona ih je dvadeset godina kasnije dovela i do Hrvatske. Istina, jedan se nesuđeni susret hrvatske publike i škotskih rokera već trebao dogoditi u ljeto 1991., kada je najavljeno da će Simple Minds nastupiti na dvodnevnom festivalu stadionskog tipa u zagrebačkom Maksimiru, no cijelu su priču nepovratno otkazala ratna zbivanja. Najbliže su nam bili u studenome 1995. kada su u ljubljanskoj dvorani Tivoli promovirali svoj tadašnji album Good news from the next world, na što sam Jima Kerra podsjetio prilikom susreta u Rijeci. Kao i na činjenicu da je u vrijeme njihove najveće slave, sredinom i u drugoj polovici osamdesetih, u riječkim prodavaonicama ploča bilo teško ili nemoguće doći do njihovih starijih albuma budući da su bili rasprodani (a reizdavali se nisu), pa se putovalo u Trst ili Klagenfurt po svoj primjerak ploče otisnute na slavnoj crveno-zelenoj etiketi diskografske kuće Virgin Records, za koju su Simple Minds objavljivali do prije nekoliko godina. Jim je taj dio priče saslušao sa smiješkom i uzvratio komplimentima (izrečenim uz neizostavan škotski prizvuk engleskog jezika) na račun grada domaćina, jutarnje šetnje Voloskom, posjete jednom od riječkih CD shopova i druženja s osobljem i poštovateljima, te obilaska Istre i otoka Krka, na kojemu su te večeri, 4. kolovoza, Simple Minds prvi put uživo nastupili u Hrvatskoj. Rock on rock ili Rock na stijeni povod je, naime, kojemu imamo zahvaliti četverodnevni boravak slavnih škotskih rockera u Rijeci i na Kvarneru, što je prvi put da je naš kraj ugostio jednu rock manifestaciju takvog kalibra. Iako su početne ambicije organizatora bile veće i uključivale su dvodnevnu svirku četiriju stranih izvođača, po uzoru na slična ljetnja događanja u europskim zemljama, konačni je popis sveden na Simple Minds The Stranglers i Iggyja Popa. Brojna domaća pojačanja uključivala su Dadu Topića i grupu Time, Psihomodo pop, Massima Savića, Davorina Bogovića i Renata Metessija, budući da je ista prigoda iskorištena za podsjetnik na jake snage 25 godina starog hrvatskog novog vala. Prvi je na pozornicu sportsko-rekreacijskog centra Josip Bepi Uravić u gradu Krku izišao furiozni Iggy Pop koji, za razliku od svojih škotskih kolega, za vrijeme boravka u Opatiji i Krku nije pokazivao nimalo volje za komunikacijom s predstavnicima medija, no zato je svoj set pošteno otprašio. Nevjerojatna količina energije iskazana tijekom izvedbe punk standarda Search and destroj, No fun ili Wanna be yor dog nimalo nije dala naslutiti da je riječ o 55-godišnjaku koji je tijekom svoje tridesetak godina duge karijere preživio ozbiljnu bitku s heroinom i boravak u mentalnoj instituciji. Usprkos htijenjima, publika Iggyja nije dobila na bis, no zato Škoti – suprotno uvriježenim shvaćanjima – nisu škrtarili te su se, pojačani vrsnim bubnjarom Melom Gaynorom (surađivao s Prljavim kazalištem prije nekoliko godina!), nakon regularnog dijela koncerta još dva puta vraćali na pozornicu. Someone somewhere in summertime, Waterfront, Don’t you, Alive and kicking, Belfast child ili novija Cry označile su ponuđeni repertoar pjesama nastalih u glazbenoj radionici Simple Mindsa u posljednjih dvadesetak godina, tijekom kojih su objavili 13 studijskih i jedan album snimljen uživo u Parizu u ljeto 1986. godine Upravo su ih zbog njihovih masovno posjećenih koncerata i grandioznog zvuka neki nepravedno otpisivali kao tipičan »stadionski band«, iako je stvarnost bitno drugačija. Dovoljno je zaviriti u katalog plesne glazbe nastale devedesetih godina pa da se prepoznaju brojni semplovi ili pak remiks verzije njihovih pjesama na koje su se pozivali i još uvijek pozivaju izvođači suvremene elektronske glazbe (Utah saints, U. S. R. A, Raven maize...). Simple minds su jedan od rijetkih bendova, ako ne i jedini, koji su 1989. jednom u osnovi folk-pjesmom (Belfast child) uspjeli doći na vrh pop ljestvice singlova u Velikoj Britaniji, a ostala je zapamćena i njihova velika uloga u poticanju i organizaciji spektakularnog koncerta što je 1988. održan u Londonu u povodu 70. rođendana tada najpoznatijega svjetskog političkog zatvorenika Nelsona Mandele. Nezaobilazno, Jimom Kerrom i njegovim privatnim životom bavio se i žuti tisak, koji je pomno pratio njegove brakove – prvi s karizmatičnom Chrissie Hynde, šeficom Pretendersa, i drugi s poznatom britanskom glumicom i povremeno pjevačicom Patsy Kensit. Treći ga je brak pak privatno i poslovno vezao za topli jug Italije, na kojemu boravi otprilike polovicu godine i u čijem je okruženju nastao i posljednji studijski album Simple Mindsa Cry. I usprkos ovako impresivnoj biografiji, Jim i njegovi kolege su tijekom boravka na Kvarneru pokazali jednostavnost i neopterećenost u komunikaciji s ljudima koje su prvi put susreli u životu i kojima su se javno obećali vratiti na jednom od sljedećih nastupa. Pa čak je i nebo iznad Krka u noći s 4. na 5. kolovoza imalo razumijevanja: prve kapi kiše pale su točno nakon što su Simple minds odsvirali posljednje taktove za publiku sastavljenu od različitih generacija slušatelja glazbe. JOŠ I OVO:Istina je da Rock on rock nije prošao bez porođajnih muka. The Stranglers se, uz nemuštu ispriku organizatora, uopće nisu pojavili; dio redarske službe je po običaju previše revnosno shvatio svoj posao, pa su tijekom večeri neki službeno akreditirani novinari imali problema prilikom ulaska na stadion; konačno, za naše uvjete ipak previsoka cijena ulaznice i zakašnjela reklama nedvojbeno su za poneku tisuću smanjili broj gledatelja, što je na kraju večeri zaokružen na još uvijek pristojnih sedam tisuća. No, usprkos svemu navedenom, Rock on rock je zaslužio prolaznu ocjenu – i zbog činjenice da u hrvatskim uvjetima predstavlja pionirski poduhvat, ali i zbog uloženog truda gradskih i turističkih djelatnika grada Krka, te riječkog autobusnog prijevoznika Autotransa, koji je tijekom cijelog dana osiguravao pojačan broj linija na relaciji Rijeka-Krk.Konačno (ali ne i najmanje važno!): pohvalno je što se prepoznate prednosti Kvarnera u ugošćavanju ovakvih događanja – blizina i povezanost s europskim zemljama, velik broj turista koji početkom kolovoza borave u našem kraju te blizina Rijeke kao velikoga gradskog središta tradicionalno naklonjenog rock izrazu. Tim više što je u posljednjih godinu-dvije sve življa hrvatska koncertna ponuda do sada redovito zaobilazila Kvarner, pa je, primjerice, na koncerte grupa Depeche mode ili Placebo trebalo putovati u Zagreb, dok ste britansku atrakciju Jamiroquai ili popularnog Talijana Zucchera mogli vidjeti samo ako ste potegnuli stotinjak kilometara do Pule. Kolikogod je nedvojbeno riječ o majstorima svog zanata, dodatni financijski izdaci su u svim navedenim slučajevima neminovni, a na to nisu svi spremni. Iako je bilo skeptika koji su na mogućnost nastupa Simple Mindsa i Iggyja Popa na Krku od trenutka najave koncerta odmahivali rukom, stvari su se ipak odvijale drugačijim tokom. Uz malo manje organizacijskih i promotivnih nespretnosti, Rock on rocku valja poželjeti uspješan nastavak i u ljetima što su pred nama. Autor je novinar i glazbeni urednik Radio Rijeke.
Jim Kerr je u kasno nedjeljno jutro 4. kolovoza ove godine sam na jednoj od terasa riječkoga Korza mirno ispijao svoju prvu kavu, sam i neometan od strane rijetkih šetača, sve dok taj pomalo nestvaran prizor nije prekinuo autor ovih redaka, koji je u maniri zakletog obožavatelja zamolio za autogram i prigodu iskoristio za nekoliko minuta neformalnog razgovora. Prizor nestvaran jer je samo prije petnaestak godina pjevača benda koji je punio najveće stadione svijeta i svoje nosače zvuka prodavao u milijunima primjeraka bilo teško zamisliti u sličnoj, dokonoj nedjeljnoj situaciji upravo na ovome mjestu. Jim se potpisao na do danas najuspješniji album grupe Simple Minds New gold dream kojim su, točno prije dvadeset godina, krenuli na planetarni pohod svjetskim top ljestvicama. Priča je počela 1978. u Glasgowu, u kojemu je pjevač i kompozitor Jim Kerr, rođen prije 43 godine, zajedno s gitaristom Charlijem Burchillom osnovao bend pomalo nezgrapnog imena Johnny & The Self–abusers, da bi se nakon toga odlučili za puno prikladnije i zvučnije – Simple Minds. U to su vrijeme proglašavani jednom od vodećih koncertnih atrakcija rodne Škotske, što je iskustvo kojeg su okrunili izdavanjem prvog albuma Life in a day 1979. godine. Uslijedilo je još nekoliko albuma do prijelomne 1982. i već spomenute kolekcije New gold dream koja je označila početak megauspješne svjetske karijere, a ona ih je dvadeset godina kasnije dovela i do Hrvatske. Istina, jedan se nesuđeni susret hrvatske publike i škotskih rokera već trebao dogoditi u ljeto 1991., kada je najavljeno da će Simple Minds nastupiti na dvodnevnom festivalu stadionskog tipa u zagrebačkom Maksimiru, no cijelu su priču nepovratno otkazala ratna zbivanja. Najbliže su nam bili u studenome 1995. kada su u ljubljanskoj dvorani Tivoli promovirali svoj tadašnji album Good news from the next world, na što sam Jima Kerra podsjetio prilikom susreta u Rijeci. Kao i na činjenicu da je u vrijeme njihove najveće slave, sredinom i u drugoj polovici osamdesetih, u riječkim prodavaonicama ploča bilo teško ili nemoguće doći do njihovih starijih albuma budući da su bili rasprodani (a reizdavali se nisu), pa se putovalo u Trst ili Klagenfurt po svoj primjerak ploče otisnute na slavnoj crveno-zelenoj etiketi diskografske kuće Virgin Records, za koju su Simple Minds objavljivali do prije nekoliko godina. Jim je taj dio priče saslušao sa smiješkom i uzvratio komplimentima (izrečenim uz neizostavan škotski prizvuk engleskog jezika) na račun grada domaćina, jutarnje šetnje Voloskom, posjete jednom od riječkih CD shopova i druženja s osobljem i poštovateljima, te obilaska Istre i otoka Krka, na kojemu su te večeri, 4. kolovoza, Simple Minds prvi put uživo nastupili u Hrvatskoj. Rock on rock ili Rock na stijeni povod je, naime, kojemu imamo zahvaliti četverodnevni boravak slavnih škotskih rockera u Rijeci i na Kvarneru, što je prvi put da je naš kraj ugostio jednu rock manifestaciju takvog kalibra. Iako su početne ambicije organizatora bile veće i uključivale su dvodnevnu svirku četiriju stranih izvođača, po uzoru na slična ljetnja događanja u europskim zemljama, konačni je popis sveden na Simple Minds The Stranglers i Iggyja Popa. Brojna domaća pojačanja uključivala su Dadu Topića i grupu Time, Psihomodo pop, Massima Savića, Davorina Bogovića i Renata Metessija, budući da je ista prigoda iskorištena za podsjetnik na jake snage 25 godina starog hrvatskog novog vala. Prvi je na pozornicu sportsko-rekreacijskog centra Josip Bepi Uravić u gradu Krku izišao furiozni Iggy Pop koji, za razliku od svojih škotskih kolega, za vrijeme boravka u Opatiji i Krku nije pokazivao nimalo volje za komunikacijom s predstavnicima medija, no zato je svoj set pošteno otprašio. Nevjerojatna količina energije iskazana tijekom izvedbe punk standarda Search and destroj, No fun ili Wanna be yor dog nimalo nije dala naslutiti da je riječ o 55-godišnjaku koji je tijekom svoje tridesetak godina duge karijere preživio ozbiljnu bitku s heroinom i boravak u mentalnoj instituciji. Usprkos htijenjima, publika Iggyja nije dobila na bis, no zato Škoti – suprotno uvriježenim shvaćanjima – nisu škrtarili te su se, pojačani vrsnim bubnjarom Melom Gaynorom (surađivao s Prljavim kazalištem prije nekoliko godina!), nakon regularnog dijela koncerta još dva puta vraćali na pozornicu. Someone somewhere in summertime, Waterfront, Don’t you, Alive and kicking, Belfast child ili novija Cry označile su ponuđeni repertoar pjesama nastalih u glazbenoj radionici Simple Mindsa u posljednjih dvadesetak godina, tijekom kojih su objavili 13 studijskih i jedan album snimljen uživo u Parizu u ljeto 1986. godine Upravo su ih zbog njihovih masovno posjećenih koncerata i grandioznog zvuka neki nepravedno otpisivali kao tipičan »stadionski band«, iako je stvarnost bitno drugačija. Dovoljno je zaviriti u katalog plesne glazbe nastale devedesetih godina pa da se prepoznaju brojni semplovi ili pak remiks verzije njihovih pjesama na koje su se pozivali i još uvijek pozivaju izvođači suvremene elektronske glazbe (Utah saints, U. S. R. A, Raven maize...). Simple minds su jedan od rijetkih bendova, ako ne i jedini, koji su 1989. jednom u osnovi folk-pjesmom (Belfast child) uspjeli doći na vrh pop ljestvice singlova u Velikoj Britaniji, a ostala je zapamćena i njihova velika uloga u poticanju i organizaciji spektakularnog koncerta što je 1988. održan u Londonu u povodu 70. rođendana tada najpoznatijega svjetskog političkog zatvorenika Nelsona Mandele. Nezaobilazno, Jimom Kerrom i njegovim privatnim životom bavio se i žuti tisak, koji je pomno pratio njegove brakove – prvi s karizmatičnom Chrissie Hynde, šeficom Pretendersa, i drugi s poznatom britanskom glumicom i povremeno pjevačicom Patsy Kensit. Treći ga je brak pak privatno i poslovno vezao za topli jug Italije, na kojemu boravi otprilike polovicu godine i u čijem je okruženju nastao i posljednji studijski album Simple Mindsa Cry. I usprkos ovako impresivnoj biografiji, Jim i njegovi kolege su tijekom boravka na Kvarneru pokazali jednostavnost i neopterećenost u komunikaciji s ljudima koje su prvi put susreli u životu i kojima su se javno obećali vratiti na jednom od sljedećih nastupa. Pa čak je i nebo iznad Krka u noći s 4. na 5. kolovoza imalo razumijevanja: prve kapi kiše pale su točno nakon što su Simple minds odsvirali posljednje taktove za publiku sastavljenu od različitih generacija slušatelja glazbe. JOŠ I OVO:Istina je da Rock on rock nije prošao bez porođajnih muka. The Stranglers se, uz nemuštu ispriku organizatora, uopće nisu pojavili; dio redarske službe je po običaju previše revnosno shvatio svoj posao, pa su tijekom večeri neki službeno akreditirani novinari imali problema prilikom ulaska na stadion; konačno, za naše uvjete ipak previsoka cijena ulaznice i zakašnjela reklama nedvojbeno su za poneku tisuću smanjili broj gledatelja, što je na kraju večeri zaokružen na još uvijek pristojnih sedam tisuća. No, usprkos svemu navedenom, Rock on rock je zaslužio prolaznu ocjenu – i zbog činjenice da u hrvatskim uvjetima predstavlja pionirski poduhvat, ali i zbog uloženog truda gradskih i turističkih djelatnika grada Krka, te riječkog autobusnog prijevoznika Autotransa, koji je tijekom cijelog dana osiguravao pojačan broj linija na relaciji Rijeka-Krk.Konačno (ali ne i najmanje važno!): pohvalno je što se prepoznate prednosti Kvarnera u ugošćavanju ovakvih događanja – blizina i povezanost s europskim zemljama, velik broj turista koji početkom kolovoza borave u našem kraju te blizina Rijeke kao velikoga gradskog središta tradicionalno naklonjenog rock izrazu. Tim više što je u posljednjih godinu-dvije sve življa hrvatska koncertna ponuda do sada redovito zaobilazila Kvarner, pa je, primjerice, na koncerte grupa Depeche mode ili Placebo trebalo putovati u Zagreb, dok ste britansku atrakciju Jamiroquai ili popularnog Talijana Zucchera mogli vidjeti samo ako ste potegnuli stotinjak kilometara do Pule. Kolikogod je nedvojbeno riječ o majstorima svog zanata, dodatni financijski izdaci su u svim navedenim slučajevima neminovni, a na to nisu svi spremni. Iako je bilo skeptika koji su na mogućnost nastupa Simple Mindsa i Iggyja Popa na Krku od trenutka najave koncerta odmahivali rukom, stvari su se ipak odvijale drugačijim tokom. Uz malo manje organizacijskih i promotivnih nespretnosti, Rock on rocku valja poželjeti uspješan nastavak i u ljetima što su pred nama.
Autor je novinar i glazbeni urednik Radio Rijeke.
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.