Na Mlaki, iz dva rafinerijina dimnjaka, lagano dimi. Sivkasta masa brzo mijenjajućeg oblika probija se put neba iz starih ciglastih tornjeva što su se čvrstim korakom zaputili u istom smjeru, uvis. Ostavljajući na tlu zavojite, guste, neznalačkom oku teško razmrsive metalne cjevovode, u kojim su kadri prepoznati zasebna postrojenja valjda samo rafinerci.
Istima, dim je nešto slabije uočljiv nego što je to bio tijekom najvećeg dijela dugog razdoblja u kojem se dimnjaci nalaze na istom mjestu. Bljeđi je, prozirniji. Jesu li aktualne promjene u njegovu izgledu u vezi s povećanim ekološkim kriterijima pogona u kojem se rađa? Ili je možda riječ o posljedici u međuvremenu nastalih razlika u procesnoj tehnologiji koja se u pogonu primjenjuje? Umjesto odgovora na ta pitanja trenutačno se, međutim, čini važnijim upozoriti na nešto drugo, na činjenicu kako se iz dimnjaka, jednostavno – dimi još uvijek.
Jer, tako je tomu na Mlaki već 120 godina.
Zbir godina je zanimljiv, »okrugao«, zato medijski, numerologijski, povjesničarski i na mnogi drugi način privlačan. Svih stotinu i dvadeset godina industrijskog pogona u tom dijelu grada, unatoč tomu što do današnjih Riječana dopiru, pored ostalog, kroz nešto tako neomiljeno kao što je dim, potiču na kontradiktorne misli. Začudo, ne zbog razloga ekološke prirode, kako bi u prvi mah mogao zaključiti mnogi čitatelj ovih stranica. Isti onaj čitatelj koji od rafinerijskog dima ne može pobjeći – budući da mu sada stiže izravno iz uvodnih redaka našeg napisa – ni dok iza zatvorenih prozora doma svog marno prelazi okom preko stranica vlastitog primjerka Sušačke revije, možda i kilometrima udaljen od Mlake.
Tih su stotinu i dvadeset godina, naime, s jedne strane poticajem mislima koje su na svoj način posve ugodne, budući da u dugovjekosti rafinerijskog pogona na Mlaki prepoznaju iznimno važnu pozitivnu poruku. Poruku koja veli da je toliko mogao doživjeti samo pogon u kojemu doista znaju svoj posao. Dugovjekost je, a drukčije zasigurno i ne može biti, tu manje-više samo drugim imenom za poštovanja vrijedno proizvodno iskustvo i donošenje gospodarskog napretka najbližem okruženju. Potaknuti takve misli u godinama obljetničkim više je nego poželjno, pogotovo stoji li iza svečarskih riječi teško osporivo, realno utemeljenje, kao što je slučaj s rafinerijom na Mlaki.
No, stotinu i dvadeset godina jednog riječkog industrijskog pogona istodobno su, u aktualnim riječkim i hrvatskim gospodarskim okolnostima, poticateljima izrazito neugodnih misli. Zašto? Gledajući današnju Mlaku, dobro bi se znanu uzrečicu lako moglo parafrazirati, pretočiti u novu formulaciju: gdje ima dima, ima i – rada. Koliko u aktualnom riječkom industrijskom krajoliku postoji dimnjaka poput onih na Mlaki, koji u već skoro petnaestak godina tužnoj domaćoj gospodarskoj stvarnosti ne prekidaju obavljati namijenjenu im zadaću, dimiti – i time svjedočiti o koliko-toliko normalnom proizvodnom procesu u pogonima uz koje su podignuti? Odgovor je tužan. Pogled iz aktualne vizure na najcjenjenija poglavlja iz toliko hvaljene priče o riječkoj gospodarskoj prošlosti, pogled koji provjerava gdje su danas sva ona poznata riječka gospodarska imena, koja su radila zamalo do jučer (u nekim slučajevima ta terminska odrednica nije nikakva licentia poetica, već gotovo doslovan opis stanja), ne nudi susret ni sa čim drugim do atmosferom definitivnog utrnuća, nepovrata. Atmosferom grobljanskom.
Pretjerivanja? Istina je, nažalost, posve suprotna, za što je dovoljnim podsjetiti na nekoliko indikativnih primjera.
Tvornica papira, taj najstariji među velikim riječkim industrijskim pogonima koji su doživjeli naše dane, jedna od zlatnih predvodnica cijelog snažnog procesa riječke industrijalizacije, uspješno je pronalazila razloge svoje gospodarske aktivnosti sve od 1821. (kada ju je pokrenuo A. Lj. Adamić, a ubrzo osnažili W. C. Smith i C. Meynier), pa do prije nekoliko godina. Dakle, ništa manje nego kroz tri stoljeća. Danas je u njezinim proizvodnim prostorima muk. Strojeve joj budzašto rasprodaju, pokušavajući namiriti nezasitne vjerovnike, dok bivši radnici pokušavaju iskamčiti bilo što od davno zasluženih plaća. Ukratko, od Tvornice papira više ne postoji ni prvo slovo u njezinu logotipu. Tvrdnju ne opovrgava ni podatak da taj logotip još uvijek stoji iznad utihle proizvodne hale.
Torpedo? Krunski dragulj riječke gospodarske povijesti, poduzeće svjetske slave, nastavljalo je raditi i po završetku svojih najsjajnijih poglavlja, ispisanih u drugoj polovici 19. stoljeća, poduzetnom rukom R. Whiteheada. Proizvodnja traktora i sličnih strojeva stotinjak godina potom nije bila na razini prethodnog ugleda tvornice, ali je za temu ovog napisa bitno da je Torpedo ipak vrijedno radio, privređujući i hraneći barem dio grada na Rječini. Danas Rijeka ne zna što bi s njegovim umrlim pogonima. Osim zalutalih mačaka, marginaliziranih kulturnjaka, tranzicijskih lovaca u mutnom i sličnih duša, u njih zalazi malo tko s doista jasnim ciljem svoga hoda tim prostorom.
Croatia Line? Ta novovjeka riječka inačica snažne pomorske kompanije Adria (1880.) i izravna sljednica Jugolinije – što je niz koji samo potvrđuje kako se iz Rijeke oduvijek brodariti ne samo moglo i moralo, već je vilo i vrlo unosno – još je jedan riječki gospodarski mrtvac svježe položen u tlo. Deseci brodova nestalog Croatia Linea danas su u rukama drugih, stranih kompanija (ne obvezno od povjerenja i ugleda), velebna poslovna zgrada na obali postala je sjedištem nekih drugih tvrtki, a nekadašnji kapitani, kapi od makine i ostala čeljad s njegovih brodova tuku more pod stranim zastavama. Ili sjede na kopnu, ne znajući što bi i kud bi.
To nisu bilo kakvi primjeri, već doista velika riječka poduzeća, do jučer ključne sastavnice gospodarske kralježnice grada. A gdje su još brojni Vulkani, Rikardi Benčići, Tvornice konopa, Metalografički kombinati, Brodokomerci, Delte, Brodomaterijali, etc etc.? Pomor i žalost, čemer i jad.
Mogu li se objašnjenja nastanka tako sumornog popisa pronaći u ratu i tranzicijskim okolnostima? Ako je odgovor potvrdan, onda je potvrdan samo djelomično. Jer, među velikim riječkim gospodarskim protagonistima previše je onih koji su ispisali zaista dugovjeke biografije, koje su znale sezati do stotinu godina unatrag, u nekim slučajevima i duže. Dugovjekost tih biografija opipljiv je dokaz koliko su oni uspješno odolijevali iskušenjima pred koja su ih stavljali svjetski ratovi, lokalni oružani sukobi, prekrajanja granica područja na kojem su radili, propadanja država, uništavanja prostrojenja, nestajanja tržišta, jamačno i pristizanja kojekakvih mešetara (kojih je oduvijek bilo i bit će), ali se pritom, usprkos svemu, uvijek nekako – radilo. A danas ne. Danas smo svjedoci masovnog pomora starih riječkih gospodarskih uzdanica. Njihov dugi vijek i ugledno ime ostali su samo pričom sa stranica povjesničarskih knjiga. Drugim riječima, nešto što se, nažalost, nimalo ne pretače u aktualnu, živu vrijednost.
U takvu svjetlu, stotinu i dvadeset godina rada jednog riječkog gospodarskog imena, uz podjednako dragocjeno saznanje da to ime nastavlja pokazivati svima vidljive znakove života (dim ponad postrojenja), što znači da iza brojke 120 ne slijedi točka, pogotovo ne konačna, činjenica je koja i te kako zaslužuje poštovanje današnjih Riječana. A i ne samo njih. Uostalom, kad se pred sobom ima najstariji živući riječki gospodarski subjekt, štoviše jedan od doista posljednjih izravnih sudionika i svjedoka iz vremena slavne gospodarske povijesti grada, što sve rafinerija nu Mlaki jest, neke bi se stvari jamačno morale podrazumijevati.
Kako je rafinerija na Mlaki doplovila do tako kasne dobi? Umjesto odgovora koji bi neizbježno vukao u podrobno elaboriranje svega što se na Mlaki i oko Mlake događalo krajem 19., tijekom cijelog 20. i prvih godina 21. stoljeća, pomognimo se prozivanjem u sjećanje nekih posebno zanimljivih, pa i vrlo atraktivnih stranica iz rafinerijine historije. One možda neće ponuditi odgovor koji bi bio cjelovit, ali zato mogu čitatelja uputiti u pravom smjeru, pomažući mu jasno naslutiti, recimo to tako, u čemu je tajna Mlake.
Početak priče o rafineriji na Mlaki – koja se danas službeno naziva INA Maziva Rijeka, što mnoge sugrađane ne sprječava da je i dalje, po navici, nazivaju njezinim starijim i najpoznatijim imenom, Rafinerijom nafte Rijeka, unatoč tomu što to ime otprije nekoliko godina nosi isključivo rafinerija na Urinju – valja potražiti u trenutku kada je najveći kvarnerski grad imao desetak puta manje stanovnika nego što ih ima danas. Kada je, dakle, u njemu živjelo 17–18 tisuća duša. To je Rijeka s kraja 19. stoljeća, koja je dijelom Austro-Ugarske Monarhije.
Unutar te državne tvorevine, Mađarska je, barem privremeno, ostvarila svoju višestoljetnu težnju izlaska na Jadransko more, a Rijeka je u tom izlasku bila ključnom zemljopisnom točkom. Rijeka se, štoviše, ubrzo pokazala i logičnim izborom za izgradnju rafinerijskog postrojenja: more je bilo najjeftiniji i nezamjenjiv put za dopremu nafte (u to se doba ona golemim dijelom dovozila iz SAD-a), a grad je imao upravo idealan položaj za dopremu sirovine, te za otpremu derivata u unutrašnjost kontinenta, do potrošača u srednjoj Europi.