SUŠAČKA REVIJA broj 42/43 more SVIJET TIŠINE Damir Miloš Za more se reče... da je u nama. Ili da je svijet tišine. Ili da je... Svašta se za more kaže! Kao i za ljubav, jer ljubav može biti sve. Tako i more. Ali, kad vas pitaju što je more vama, baš vama, teško je odgovoriti. Poput pitanja o ljubavi. A kad pitanje mine, kad čovjek ostane sam s morem, rojevi misli nameću odgovore. Sjećam se, jednom je more bilo poput zmije otrovnice. Ljeskalo se na suncu, prelijevajući boje, umireno, a onda se, i iznenada, napne u ugriz, otrovan, smrtonosan. More mi je uzelo prijatelja. Jednom je, sjećam se, izgledalo kao da će nas zauvijek poklopiti, a onda nas je, i iznenada, razlilo svojom dobrotom. Nekad davno, činilo se da je more tamo negdje sve do ruba, i da se preko njega može pasti. Oh, koliko nas žali za tim rubom! More bi moglo biti poput priče iz dubine, jer more ne podnosi davnine. Niti se može priča o moru započeti riječima obične priče: bilo je to davno... Nema tome tako davno! Jer Zemlja je već bila kugla, kad se more... Sjećam se slikara koji je kist močio u more i njime risao more. Sjećam se mnogo toga, ali sve su to samo djelići mora. A kad čovjek sretne more gdje utječe u ocean, jer svako more ima svoj ocean, onda shvati da o moru i o njegovom oceanu ne može ništa reći. Tu je, nezainteresirano, i kao da nas nema. A čovjek, po prirodi, njegovu nezainteresiranost tumači ohološću. I s tom se ohološću ne želi pomiriti. Ulizuje mu se. Izmišlja, dodvoruje se moru... Tako nastaju priče. Priče o olujama, strašnim olujama koje su pukim slučajem preživjeli. Kao da su oluje zbog nas!? O čudovištima, golemim nakupinama straha što odjednom, s najdubljeg dna izrone na površinu, i samo je puki slučaj htio da ljudi prežive. Kao da su čudovišta tu zbog nas!? Ili su se spasili godinama jedva preživljavajući na nekom otoku, otočiću... Kao da otok nije more, kao da otočić nije ocean!? Kao da su otoci u moru zbog nas!? Sjećam se, još smo bili mladi, na palubi predivna jedrenjaka, prepuni ushićenja došli smo posjetiti njegova kapetana. Dočekao nas je s lulom, u kabini, naslonjaču, od drva bau-bau, okružen portretima njemu vrlo sličnih. Pitali smo ga tko su, i da li su njegovi prethodnici? Osvrnuo se, na trenutak zastao, a onda nabrojio imena četiri rta. I prstom nas upozoravajući na ono što će reći, gotovo šapatom, reče da su svi mrtvi. Gledali smo se, ne shvaćajući njegove riječi, pomislivši da star je, sjetan... Ustane, približi se portretima, i jednog po jednog okrene. Na poleđini svakog portreta, krupnim brojkama ispisa datum rođenja, za svakog različit, ali ista godina smrti – 1492. Odmah smo pomislili na Kolumba. I sve bi bilo jasno da godina rođenja posljednja dva kapetana nije bila mnogo kasnije od dana njihove smrti. Kao da su živjeli unazad. Ponovno se okrenuo prema nama, duboko udahnuo, i rekao:– Te je godine umro ocean. I mi s njim... Bez obzira što smo se rodili mnogo kasnije... Iz kapetanove kabine, s njegova broda, izašli smo zbunjeni. SEDOV se zvao njegov brod. Četiri golema jarbola, kilometri konopa, četiri stotine ljudi u posadi... Nekoliko godina kasnije, na startu regate koja se jedrila u čast petstote godišnjice Kolumbova otkrića Amerike, uživajući u vlastitoj brzini, dokazujući se na strojevima za mljevenje milja, ugledali smo, začudan prizor. SEDOV, nestvaran, razapet u sva jedra, plovio je punom brzinom samo nekoliko stotina metara uz nas. Bili smo brži, ali bili smo posramljeni njegovom ljepotom. I ne samo ljepotom, jer oko tog jedrenjaka ocean je imao neki drugi smisao. Nama je cilj bio preploviti ocean što brže, a njemu, SEDOVU, na oceanu ostati što duže. Vidjelo se to već na prvi pogled. Još smo ga neko vrijeme promatrali iza sebe, rasvijetljenog u avetinjsko... I sjetih se priče kapetana, kako su oni svi umrli te godine koju mi sada slavimo, i pred očima mi bljesne Ukleti Holandez. Nisu to jedrenjaci prepuni prašine i kostiju bolešću nekom rastrgnute posade, nisu to leševi kojima oči iskapaju nezasitni galebovi, daske škripeće... Ukleti su oni najljepši, jer su među kontinente stisnuti, kopnom zarobljeni, uništenom nadom kapetana da će ikad doći do ruba svijeta. Do ruba, i tamo nekamo, preko ruba pasti, otploviti i nestati... Danima smo plovili, dvanaest, možda trinaest, nije važno. Kad smo ugledali kopno, u početku smo se veselili, a onda smo osjetili sjetu. Golemu i nezaustavljivu sjetu. Ocean je ostao iza nas. Mislili smo na SEDOVA i njegova kapetana. Polako smo počeli shvaćati njegove riječi. I čekali smo ga, veselili se ponovnom susretu, jer nadali smo se boljem razumijevanju, ne tako škrtom razgovoru. I, neka ne zvuči neskromno, njegovom uvažavanju. Ipak smo preplovili ocean. SEDOV se zadržao, odabrao je najduži kurs, a kad je morao pristati, učinio je to nekako nevoljko. Pomagali smo prihvatili njegove konope, vezati ga... Zatim smo se raspitivali za kapetana. Može li nas primiti. Odgovor je bio: sutra, i to na doručak s kapetanom. Te noći nisam mogao spavati. Pripremao sam pitanja, razgovarao s drugima, dogovarajući se kako s kapetanom pričati, a ne ga odveć gnjaviti. I dogovorili smo se. SEDOV je toga jutra bio užurban. Nebrojena posada čistila je ostatke oceana. Čekao nas je časnik, pokazujući nam rukom put, a na naš pokušaj zbližavanja, jer rekli smo da znamo gdje je kapetanova kabina, nije obratio pažnju. I uvede nas u...!? To nije bio kapetan kojeg smo mi upoznali. Mlad, vrlo mlad, iznenađujuće razgovorljiv. O povijesti broda, gdje je izgrađen, kuda je sve plovio, koliko je kontinenata posjetio... A mi smo šutjeli, šutjeli i šutjeli... Gledali smo u portrete iznad njega, one iste, ali nismo ga pitali o njima. Na kraju, pozdravljajući se, pitali smo za onog drugog kapetana.– Umro je. Ustvari, ubio se. Točnije, utopio. Skočio je u more, u ocean, jedne mračne noći, a na stolu je ostavio samo kratku poruku: grozim se sramote plitkog groba. Skočio je u more na najdubljem dijelu oceana. Od tog dana o oceanu šutimo. Ponekad, jer ljudi smo, nešto kažemo o moru... ali lažemo, tek toliko da skratimo razgovor. Prekrasno je kad sretnete nekoga s kojim o moru možete šutjeti. A tek o oceanu... Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
SVIJET TIŠINE
Damir Miloš
Za more se reče... da je u nama. Ili da je svijet tišine. Ili da je... Svašta se za more kaže! Kao i za ljubav, jer ljubav može biti sve. Tako i more. Ali, kad vas pitaju što je more vama, baš vama, teško je odgovoriti. Poput pitanja o ljubavi. A kad pitanje mine, kad čovjek ostane sam s morem, rojevi misli nameću odgovore. Sjećam se, jednom je more bilo poput zmije otrovnice. Ljeskalo se na suncu, prelijevajući boje, umireno, a onda se, i iznenada, napne u ugriz, otrovan, smrtonosan. More mi je uzelo prijatelja. Jednom je, sjećam se, izgledalo kao da će nas zauvijek poklopiti, a onda nas je, i iznenada, razlilo svojom dobrotom. Nekad davno, činilo se da je more tamo negdje sve do ruba, i da se preko njega može pasti. Oh, koliko nas žali za tim rubom! More bi moglo biti poput priče iz dubine, jer more ne podnosi davnine. Niti se može priča o moru započeti riječima obične priče: bilo je to davno... Nema tome tako davno! Jer Zemlja je već bila kugla, kad se more... Sjećam se slikara koji je kist močio u more i njime risao more. Sjećam se mnogo toga, ali sve su to samo djelići mora. A kad čovjek sretne more gdje utječe u ocean, jer svako more ima svoj ocean, onda shvati da o moru i o njegovom oceanu ne može ništa reći. Tu je, nezainteresirano, i kao da nas nema. A čovjek, po prirodi, njegovu nezainteresiranost tumači ohološću. I s tom se ohološću ne želi pomiriti. Ulizuje mu se. Izmišlja, dodvoruje se moru... Tako nastaju priče. Priče o olujama, strašnim olujama koje su pukim slučajem preživjeli. Kao da su oluje zbog nas!? O čudovištima, golemim nakupinama straha što odjednom, s najdubljeg dna izrone na površinu, i samo je puki slučaj htio da ljudi prežive. Kao da su čudovišta tu zbog nas!? Ili su se spasili godinama jedva preživljavajući na nekom otoku, otočiću... Kao da otok nije more, kao da otočić nije ocean!? Kao da su otoci u moru zbog nas!? Sjećam se, još smo bili mladi, na palubi predivna jedrenjaka, prepuni ushićenja došli smo posjetiti njegova kapetana. Dočekao nas je s lulom, u kabini, naslonjaču, od drva bau-bau, okružen portretima njemu vrlo sličnih. Pitali smo ga tko su, i da li su njegovi prethodnici? Osvrnuo se, na trenutak zastao, a onda nabrojio imena četiri rta. I prstom nas upozoravajući na ono što će reći, gotovo šapatom, reče da su svi mrtvi. Gledali smo se, ne shvaćajući njegove riječi, pomislivši da star je, sjetan... Ustane, približi se portretima, i jednog po jednog okrene. Na poleđini svakog portreta, krupnim brojkama ispisa datum rođenja, za svakog različit, ali ista godina smrti – 1492. Odmah smo pomislili na Kolumba. I sve bi bilo jasno da godina rođenja posljednja dva kapetana nije bila mnogo kasnije od dana njihove smrti. Kao da su živjeli unazad. Ponovno se okrenuo prema nama, duboko udahnuo, i rekao:– Te je godine umro ocean. I mi s njim... Bez obzira što smo se rodili mnogo kasnije... Iz kapetanove kabine, s njegova broda, izašli smo zbunjeni. SEDOV se zvao njegov brod. Četiri golema jarbola, kilometri konopa, četiri stotine ljudi u posadi... Nekoliko godina kasnije, na startu regate koja se jedrila u čast petstote godišnjice Kolumbova otkrića Amerike, uživajući u vlastitoj brzini, dokazujući se na strojevima za mljevenje milja, ugledali smo, začudan prizor. SEDOV, nestvaran, razapet u sva jedra, plovio je punom brzinom samo nekoliko stotina metara uz nas. Bili smo brži, ali bili smo posramljeni njegovom ljepotom. I ne samo ljepotom, jer oko tog jedrenjaka ocean je imao neki drugi smisao. Nama je cilj bio preploviti ocean što brže, a njemu, SEDOVU, na oceanu ostati što duže. Vidjelo se to već na prvi pogled. Još smo ga neko vrijeme promatrali iza sebe, rasvijetljenog u avetinjsko... I sjetih se priče kapetana, kako su oni svi umrli te godine koju mi sada slavimo, i pred očima mi bljesne Ukleti Holandez. Nisu to jedrenjaci prepuni prašine i kostiju bolešću nekom rastrgnute posade, nisu to leševi kojima oči iskapaju nezasitni galebovi, daske škripeće... Ukleti su oni najljepši, jer su među kontinente stisnuti, kopnom zarobljeni, uništenom nadom kapetana da će ikad doći do ruba svijeta. Do ruba, i tamo nekamo, preko ruba pasti, otploviti i nestati... Danima smo plovili, dvanaest, možda trinaest, nije važno. Kad smo ugledali kopno, u početku smo se veselili, a onda smo osjetili sjetu. Golemu i nezaustavljivu sjetu. Ocean je ostao iza nas. Mislili smo na SEDOVA i njegova kapetana. Polako smo počeli shvaćati njegove riječi. I čekali smo ga, veselili se ponovnom susretu, jer nadali smo se boljem razumijevanju, ne tako škrtom razgovoru. I, neka ne zvuči neskromno, njegovom uvažavanju. Ipak smo preplovili ocean. SEDOV se zadržao, odabrao je najduži kurs, a kad je morao pristati, učinio je to nekako nevoljko. Pomagali smo prihvatili njegove konope, vezati ga... Zatim smo se raspitivali za kapetana. Može li nas primiti. Odgovor je bio: sutra, i to na doručak s kapetanom. Te noći nisam mogao spavati. Pripremao sam pitanja, razgovarao s drugima, dogovarajući se kako s kapetanom pričati, a ne ga odveć gnjaviti. I dogovorili smo se. SEDOV je toga jutra bio užurban. Nebrojena posada čistila je ostatke oceana. Čekao nas je časnik, pokazujući nam rukom put, a na naš pokušaj zbližavanja, jer rekli smo da znamo gdje je kapetanova kabina, nije obratio pažnju. I uvede nas u...!? To nije bio kapetan kojeg smo mi upoznali. Mlad, vrlo mlad, iznenađujuće razgovorljiv. O povijesti broda, gdje je izgrađen, kuda je sve plovio, koliko je kontinenata posjetio... A mi smo šutjeli, šutjeli i šutjeli... Gledali smo u portrete iznad njega, one iste, ali nismo ga pitali o njima. Na kraju, pozdravljajući se, pitali smo za onog drugog kapetana.– Umro je. Ustvari, ubio se. Točnije, utopio. Skočio je u more, u ocean, jedne mračne noći, a na stolu je ostavio samo kratku poruku: grozim se sramote plitkog groba. Skočio je u more na najdubljem dijelu oceana. Od tog dana o oceanu šutimo. Ponekad, jer ljudi smo, nešto kažemo o moru... ali lažemo, tek toliko da skratimo razgovor. Prekrasno je kad sretnete nekoga s kojim o moru možete šutjeti. A tek o oceanu...
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.