SUŠAČKA REVIJA broj 46/47 kazalište KAZALIŠNI FESTIVALI - KULTURA ILI TURIZAM Lidija Zozoli Riječ festival danas označava svetkovinu, svečanost svakog tipa, od onih profanog i trivijalnog karaktera pa sve do ozbiljnih manifestacija s područja kulture i umjetnosti. Bilo da je riječ o manifestaciji koja promovira tradicijski aspekt kulture ili se program zbivanja odnosi na suvremenu i/ili popularnu kulturu, festivalski karakter manifestacije vidi se namjerom organizatora da kroz višednevno događanje animira grad u kojem se manifestacija zbiva pozivajući na sudjelovanje u svečanosti. Nerijetko je, pogotovo je to slučaj s najdugovječnijim festivalima u Hrvatskoj (a i u inozemstvu), festivalsko događanje obilježeno velikom i pompoznom svečanošću otvaranja koja se s nestrpljenjem očekuje, dok svečanost zatvaranja festivala obično prođe nešto tiše. Kazališni festivali, kao prostor kazališnih svečanosti, obilježeni su svojom koncepcijom i nazivom te ih, baš kao i druge vrste festivalskih manifestacija, po koncepciji razlikujemo i prepoznajemo. Na jednoj su strani specijalizirani festivali kojima je cilj uspostaviti kriterij kvalitete ili prezentirati određeni aspekt scenske umjetnosti (primjerice, Marulovi dani, Dani satire, Tjedan suvremenog plesa, Festival europskog kazališta, Eurokaz), dok su na drugoj festivalska događanja kojima je prvenstveno cilj poboljšati kulturnu ponudu regije. Takva festivalska događanja nisu ništa manje važna jer u njih se u Hrvatskoj mogu ubrojiti Dubrovački ljetni festival i Splitsko ljeto kao dvije najdugovječnije ljetne manifestacije na ovim prostorima. FESTIVALI KAO NOVE INICIJATIVE Početkom devedesetih ustanovljavaju se u Hrvatskoj novi festivali. Osnivanje nekih iniciralo je Ministarstvo kulture u svrhu prezentacije hrvatske dramske riječi (Marulovi dani u Splitu) ili u svrhu kulturnog oživljavanja jedne regije (Festival glumca u Vinkovcima). Marulovi dani u Splitu su festival na kojem se, uz kazališne produkcije nastale na temelju dramskih tekstova hrvatskih pisaca, dodjeljuje i Nagrada za dramsko djelo Ministarstva kulture “Marin Držić”. Hrvatsko društvo dramskih umjetnika osnovalo je Festival glumca u Vinkovcima i Županji kako bi kulturnim i kazališnim zbivanjima oživjelo slavonsku regiju. Sa sličnim nastojanjima grad Zadar pokrenuo je Zadarsko kazališno ljeto, no u velikim i ambicioznim planovima da ostvari i vlastitu kazališnu produkciju, kao što je to slučaj sa Splitom i Dubrovnikom, Zadar, mahom zbog financijskih razloga, nije uspio ustrajati. Koncepcija i selekcija Marulovih dana u Splitu određena je njihovim pravilnikom i željom suosnivača da se na jednom mjestu i u okvirima jednog festivala promovira hrvatska književna i dramska riječ. Posljednjih godina svaki su Marulovi dani praćeni prepirkama oko koncepcije ili mijenjanja koncepcije ovog festivala. Primjerice, oni koji su se prošlih godina zalagali za “čistu hrvatsku opciju” programa Marulovih dana, oponirajući time Mani Gotovac koja je program željela proširiti produkcijama iz inozemstva, kao i onima koje su tek bazirane na hrvatskim dramskim tekstovima, ove godine su se i sami zalagali za “proširenu” i internacionalnu opciju. Zbog tih sukoba smotra postaje zanimljiva i onima koji nisu strukom vezani uz kazalište. Osim dodjele Nagrade Marin Držić, popratni program čine prezentacije knjiga i ostalih kazališnih publikacija. U isto vrijeme u Splitu se sastaju i marulolozi koji dodjeljuju svoje nagrade za publikacije i znanstvene radove na temu života i djela Marka Marulića, a obilježavaju se i Dan hrvatske te Dan svjetske knjige (22. i 23. travnja). Na otvorenim diskusijama koje se održavaju nakon predstava na Marulovim danima mnogo je puta vrlo otvoreno postavljeno pitanje preživljavanja Festivala, pitanje promjene koncepcije, proširenja okvira selekcije kao i pitanje njegove organizacije i svrhovitosti. No, unatoč uvijek oštrim reakcijama na zbivanja oko Marulovih dana ovaj festival preživljava i dokazuje potrebu takve smotre, baš kao i Festival glumca u Vinkovcima, Županji i Iloku, gdje su nagrade glumcima još draže jer dolaze od dobronamjernih kolega. Među mnogobrojnim festivalima koji su u Hrvatskoj stali nicati devedesetih izdvaja se Festival malih scena u Rijeci, koji je ustanovljen kao svojevrstan otpor centralizaciji kulture i pokušaj drugačijeg poimanja kazališnog festivala u sredini koja se samo uvjetno može smatrati “kulturnom provincijom”. Prvi izbornik festivala bio je njegov idejni začetnik kazališni kritičar Dalibor Foretić, kojeg su zbog programa festivala već prvih godina optuživali za kopiranje sarajevskog MESS-a, a nenaklonost i neuklapanje u kulturnu politiku tadašnje vlasti riječki je festival “plaćao” izostankom adekvatne financijske potpore Ministarstva kulture. O tome je Dalibor Foretić 1997. godine rekao: “Čini mi se da taj Festival nije u obzoru ostalih hrvatskih festivala kao što su Marulićevi dani ili Festival glumca u Županji.” Riječki festival uskoro je i službeno postao Međunarodni, a uz Eurokaz, tijekom devedesetih bio je jedini festival koji je u Hrvatsku dovodio predstave iz susjednih zemalja. Već prve godine nakon što je Foretić selekciju festivala prepustio Jasenu Boki, njegova su nastojanja oko stvaranja relevantnog kazališnog mjesta, otvorenog festivalskog okupljanja i oživljavanja riječke, a time i hrvatske scene, prepoznata kao dobra inicijativa. Dalibor Foretić sljedeće je dvije godine ostao prisutan kao voditelj okruglih stolova na kojima se znala razviti vrlo živa diskusija, što je bila specifičnost ovog festivala. Jasen Boko je kao selektor radio dvije godine da bi kasnije na to mjesto došao Darko Lukić, a nakon njega Hrvoje Ivanković. U dvije godine Bokin izbor proširio se na dovođenje većih i značajnijih predstava sa svjetskih festivala, pa je u Rijeci gostovao i Teatar na Taganke Jurija Ljubimova te izvođači iz Velike Britanije, Bugarske, Poljske, Njemačke i Srbije. Darko Lukić doveo ja ne festival i kazališnu grupu iz Sjedinjenih Američkih Državama, a ovogodišnji izbornik Hrvoje Ivanković pozvao je već poznate izvođače koji su ranijih godina gostovali na riječkom festivalu i u Hrvatskoj. Prema ideji Dalibora Foretića, Festival malih scena u Rijeci je tematski, a ove godine Ivanković je izabrao temu istočnoeuropskog kazališta, posvetivši čitav festival petnaestogodišnjici pada Berlinskog zida. Dalibor Foretić, prema kojemu se naziva nagrada publike na riječkom festivalu, bio je “dobri duh” riječkog festivala koji se brinuo da se manifestacija ne zatvori u lokalne okvire prezentacije stranih kazališta i grupa prijateljima i “ljudima koji su nam bitni”. Druga je nezaobilazna osoba riječkog festivala Malih scena – Mani Gotovac, zaštitni znak diskusija na okruglim stolovima. Procvat manjih i većih kulturnih manifestacija festivalskog karaktera u uskoj je vezi sa željom lokalnih sredina da kulturom i kazalištem obogate turističku ponudu. U tome prednjači Istra, u čijim se gradovima tijekom ljeta održava više različitih i relevantnih festivalskih zbivanja, a Međunarodni kazališni festival mladih u Puli, Histria festival te Festival plesa i neverbalnog teatra u Svetvinćentu, koji se ove godine održava peti put, festival komornog teatra Zlatni lav u Umagu, zatim ove godine jubilarni 10. PUF festival u Puli samo su neki od njih. No, pomama osnivanja i utemeljivanja novih festivalskih događanja nije završena. Uz već spomenuti prošle godine pokrenuti Festival svjetskog kazališta, Hrvatska će dobiti novi ljetni festival u Rijeci. Naime, riječki HNK organizirao je festival pod nazivom Riječke ljetne noći koji je Riječanima otkrio nove scenske prostore grada (Trg Republike Hrvatske, Trsatske stube, Trsatska gradina, terasa Pomorskog i povijesnog muzeja, HNK Ivana pl. Zajca, zimski vrt Grand hotela Bonavia, Tvornica papira, Tvornica Torpedo). S obzirom na reputaciju intendantice riječkog HNK, bilo bi čudno da svojim dolaskom nije donijela neku novu kazališnu inicijativu. Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
KAZALIŠNI FESTIVALI - KULTURA ILI TURIZAM
Lidija Zozoli
Riječ festival danas označava svetkovinu, svečanost svakog tipa, od onih profanog i trivijalnog karaktera pa sve do ozbiljnih manifestacija s područja kulture i umjetnosti. Bilo da je riječ o manifestaciji koja promovira tradicijski aspekt kulture ili se program zbivanja odnosi na suvremenu i/ili popularnu kulturu, festivalski karakter manifestacije vidi se namjerom organizatora da kroz višednevno događanje animira grad u kojem se manifestacija zbiva pozivajući na sudjelovanje u svečanosti. Nerijetko je, pogotovo je to slučaj s najdugovječnijim festivalima u Hrvatskoj (a i u inozemstvu), festivalsko događanje obilježeno velikom i pompoznom svečanošću otvaranja koja se s nestrpljenjem očekuje, dok svečanost zatvaranja festivala obično prođe nešto tiše. Kazališni festivali, kao prostor kazališnih svečanosti, obilježeni su svojom koncepcijom i nazivom te ih, baš kao i druge vrste festivalskih manifestacija, po koncepciji razlikujemo i prepoznajemo. Na jednoj su strani specijalizirani festivali kojima je cilj uspostaviti kriterij kvalitete ili prezentirati određeni aspekt scenske umjetnosti (primjerice, Marulovi dani, Dani satire, Tjedan suvremenog plesa, Festival europskog kazališta, Eurokaz), dok su na drugoj festivalska događanja kojima je prvenstveno cilj poboljšati kulturnu ponudu regije. Takva festivalska događanja nisu ništa manje važna jer u njih se u Hrvatskoj mogu ubrojiti Dubrovački ljetni festival i Splitsko ljeto kao dvije najdugovječnije ljetne manifestacije na ovim prostorima. FESTIVALI KAO NOVE INICIJATIVE Početkom devedesetih ustanovljavaju se u Hrvatskoj novi festivali. Osnivanje nekih iniciralo je Ministarstvo kulture u svrhu prezentacije hrvatske dramske riječi (Marulovi dani u Splitu) ili u svrhu kulturnog oživljavanja jedne regije (Festival glumca u Vinkovcima). Marulovi dani u Splitu su festival na kojem se, uz kazališne produkcije nastale na temelju dramskih tekstova hrvatskih pisaca, dodjeljuje i Nagrada za dramsko djelo Ministarstva kulture “Marin Držić”. Hrvatsko društvo dramskih umjetnika osnovalo je Festival glumca u Vinkovcima i Županji kako bi kulturnim i kazališnim zbivanjima oživjelo slavonsku regiju. Sa sličnim nastojanjima grad Zadar pokrenuo je Zadarsko kazališno ljeto, no u velikim i ambicioznim planovima da ostvari i vlastitu kazališnu produkciju, kao što je to slučaj sa Splitom i Dubrovnikom, Zadar, mahom zbog financijskih razloga, nije uspio ustrajati. Koncepcija i selekcija Marulovih dana u Splitu određena je njihovim pravilnikom i željom suosnivača da se na jednom mjestu i u okvirima jednog festivala promovira hrvatska književna i dramska riječ. Posljednjih godina svaki su Marulovi dani praćeni prepirkama oko koncepcije ili mijenjanja koncepcije ovog festivala. Primjerice, oni koji su se prošlih godina zalagali za “čistu hrvatsku opciju” programa Marulovih dana, oponirajući time Mani Gotovac koja je program željela proširiti produkcijama iz inozemstva, kao i onima koje su tek bazirane na hrvatskim dramskim tekstovima, ove godine su se i sami zalagali za “proširenu” i internacionalnu opciju. Zbog tih sukoba smotra postaje zanimljiva i onima koji nisu strukom vezani uz kazalište. Osim dodjele Nagrade Marin Držić, popratni program čine prezentacije knjiga i ostalih kazališnih publikacija. U isto vrijeme u Splitu se sastaju i marulolozi koji dodjeljuju svoje nagrade za publikacije i znanstvene radove na temu života i djela Marka Marulića, a obilježavaju se i Dan hrvatske te Dan svjetske knjige (22. i 23. travnja). Na otvorenim diskusijama koje se održavaju nakon predstava na Marulovim danima mnogo je puta vrlo otvoreno postavljeno pitanje preživljavanja Festivala, pitanje promjene koncepcije, proširenja okvira selekcije kao i pitanje njegove organizacije i svrhovitosti. No, unatoč uvijek oštrim reakcijama na zbivanja oko Marulovih dana ovaj festival preživljava i dokazuje potrebu takve smotre, baš kao i Festival glumca u Vinkovcima, Županji i Iloku, gdje su nagrade glumcima još draže jer dolaze od dobronamjernih kolega. Među mnogobrojnim festivalima koji su u Hrvatskoj stali nicati devedesetih izdvaja se Festival malih scena u Rijeci, koji je ustanovljen kao svojevrstan otpor centralizaciji kulture i pokušaj drugačijeg poimanja kazališnog festivala u sredini koja se samo uvjetno može smatrati “kulturnom provincijom”. Prvi izbornik festivala bio je njegov idejni začetnik kazališni kritičar Dalibor Foretić, kojeg su zbog programa festivala već prvih godina optuživali za kopiranje sarajevskog MESS-a, a nenaklonost i neuklapanje u kulturnu politiku tadašnje vlasti riječki je festival “plaćao” izostankom adekvatne financijske potpore Ministarstva kulture. O tome je Dalibor Foretić 1997. godine rekao: “Čini mi se da taj Festival nije u obzoru ostalih hrvatskih festivala kao što su Marulićevi dani ili Festival glumca u Županji.” Riječki festival uskoro je i službeno postao Međunarodni, a uz Eurokaz, tijekom devedesetih bio je jedini festival koji je u Hrvatsku dovodio predstave iz susjednih zemalja. Već prve godine nakon što je Foretić selekciju festivala prepustio Jasenu Boki, njegova su nastojanja oko stvaranja relevantnog kazališnog mjesta, otvorenog festivalskog okupljanja i oživljavanja riječke, a time i hrvatske scene, prepoznata kao dobra inicijativa. Dalibor Foretić sljedeće je dvije godine ostao prisutan kao voditelj okruglih stolova na kojima se znala razviti vrlo živa diskusija, što je bila specifičnost ovog festivala. Jasen Boko je kao selektor radio dvije godine da bi kasnije na to mjesto došao Darko Lukić, a nakon njega Hrvoje Ivanković. U dvije godine Bokin izbor proširio se na dovođenje većih i značajnijih predstava sa svjetskih festivala, pa je u Rijeci gostovao i Teatar na Taganke Jurija Ljubimova te izvođači iz Velike Britanije, Bugarske, Poljske, Njemačke i Srbije. Darko Lukić doveo ja ne festival i kazališnu grupu iz Sjedinjenih Američkih Državama, a ovogodišnji izbornik Hrvoje Ivanković pozvao je već poznate izvođače koji su ranijih godina gostovali na riječkom festivalu i u Hrvatskoj. Prema ideji Dalibora Foretića, Festival malih scena u Rijeci je tematski, a ove godine Ivanković je izabrao temu istočnoeuropskog kazališta, posvetivši čitav festival petnaestogodišnjici pada Berlinskog zida. Dalibor Foretić, prema kojemu se naziva nagrada publike na riječkom festivalu, bio je “dobri duh” riječkog festivala koji se brinuo da se manifestacija ne zatvori u lokalne okvire prezentacije stranih kazališta i grupa prijateljima i “ljudima koji su nam bitni”. Druga je nezaobilazna osoba riječkog festivala Malih scena – Mani Gotovac, zaštitni znak diskusija na okruglim stolovima. Procvat manjih i većih kulturnih manifestacija festivalskog karaktera u uskoj je vezi sa željom lokalnih sredina da kulturom i kazalištem obogate turističku ponudu. U tome prednjači Istra, u čijim se gradovima tijekom ljeta održava više različitih i relevantnih festivalskih zbivanja, a Međunarodni kazališni festival mladih u Puli, Histria festival te Festival plesa i neverbalnog teatra u Svetvinćentu, koji se ove godine održava peti put, festival komornog teatra Zlatni lav u Umagu, zatim ove godine jubilarni 10. PUF festival u Puli samo su neki od njih. No, pomama osnivanja i utemeljivanja novih festivalskih događanja nije završena. Uz već spomenuti prošle godine pokrenuti Festival svjetskog kazališta, Hrvatska će dobiti novi ljetni festival u Rijeci. Naime, riječki HNK organizirao je festival pod nazivom Riječke ljetne noći koji je Riječanima otkrio nove scenske prostore grada (Trg Republike Hrvatske, Trsatske stube, Trsatska gradina, terasa Pomorskog i povijesnog muzeja, HNK Ivana pl. Zajca, zimski vrt Grand hotela Bonavia, Tvornica papira, Tvornica Torpedo). S obzirom na reputaciju intendantice riječkog HNK, bilo bi čudno da svojim dolaskom nije donijela neku novu kazališnu inicijativu.
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.