| 
Gabriele D’Annunzio se već u mladosti isticao kao govornik, a bio je poznat po nekonvencionalnom ponašanju.
|
Za knjigu Michaela A. Ledeena Prvi Duce – D’Annunzio u Rijeci čuo sam prvi put krajem sedamdesetih godina, nedugo nakon što je 1975. objavljena na talijanskom, odnosno 1977. na engleskom jeziku. Od tada se dogovaralo njeno prevođenje i tiskanje u Rijeci, no uvijek su se pojavljivali nekakvi nesporazumi i sumnje, tako da je knjigu preveo na hrvatski Marin Domitrović za Adamić tek 2002. godine − no i dalje je u rukopisu! To pomalo zbunjuje jer desetljeća prolaze, knjiga je dijelom izgubila na aktualnosti, a istovremeno se svake godine u Italiji publicira jedna ili više novih knjiga o D’Annunziju.
U svakom slučaju, i uz sve manjkavosti, Ledeenova knjiga najprihvatljivija je za hrvatskog čitatelja jer u njoj nema (odviše) pristranosti koje bi mogle narušiti činjeničnost teksta. Istovremeno je o jednoj od najvažnijih epizoda iz cjelokupne povijesti Rijeke na hrvatskom jeziku upotrebljiva samo knjiga Ferde Čulinovića: Riječka država od Londonskog pakta i Danuncijade do aneksije Italiji, tiskana davne 1953. godine u Zagrebu. Teško je reći zašto se hrvatski, odnosno riječki povjesničari nisu temeljitije pozabavili D’Annunzijem, jer je on bio ključna figura u oblikovanju ranog fašizma, ali i pristupa politici koji je postao samorazumljiv u XX. stoljeću.
Sam Ledeen tako piše u predgovoru svoje knjige: »Veza između D’Annunzia i fašizma čini okosnicu ove priče, jer je D’Annunzio često opisivan kao Ivan Krstitelj talijanskog fašizma. Ova etiketa u velikoj mjeri odgovara istini, jer bez D’Annunzia fašisti najvjerojatnije ne bi osvojili vlast. Skoro cijeli ritual fašizma nastao je u Slobodnoj državi Rijeka: od obraćanja s balkona, poklika eia, eia, alala, dramatskih dijaloga s masom, korištenja vjerskih simbola u novom, svjetovnom okruženju, do slavlja mučenika za stvar, kao i korištenje njihovih relikvija u političkim ceremonijama. Štoviše, pored pjesnikovog doprinosa formi i stilu fašističke politike, Mussolinijev pokret počeo je zadobivati veliku snagu tek nakon što je budući diktator podržao D’Annunzijevu okupacije Rijeke. Snage koje su podupirale pjesnika nerijetko su dolazile od strane fašista, premda su se Mussolini i D’Annunzio sukobljavali u suštinskim stvarima.«
Dok sam iščitavao prijevod knjige, radeći na korekturi nekih očitih grešaka – do kojih je došlo jer Ledeen nikad nije bio u Rijeci, a ona ga zapravo i ne zanima! – te prikupljajući ilustrativni materijal, uočio sam da je autorov pogled na zbivanja 1919.–1920. godine bitno drugačiji od sličnih talijanskih djela. Ledeenov tekst cijelo vrijeme ide prema globalnim elementima D’Annunzijeve politike i naglasak je na međunarodnim odnosima Talijanske regencije Kvarnera, dok su sami događaji u Rijeci prikazani relativno površno i bez pravog interesa za lokalne protalijanske političare poput Grossicha, Gigantea, Susmela, Depolija ili Bellasicha. Time je stvorena pomalo iskrivljena slika onog što se zaista događalo u gradu na Kvarneru, no Ledeen je uspio provesti svoj koncept dosljedno do kraja.
»Jedna od najbrilijantnijih odlika D’Annunzijeve politike bila je njegova vještina da sebi osigura gorljivu podršku najrazličitijih čimbenika političkog svijeta. Uz predstavnike ekstremno radikalnih radničkih sindikata, anarhističkih grupa i vojske, ta vlada Rijeke u sebi je imala američke novinare i pjesnike, belgijske pisce i talijanske poslovne ljude. U Rijeci je bila jedna od prvih vlada koja je usvojila politiku konsenzusa, dok je D’Annunzio uspio sve te, naizgled suprotstavljene sile, uvjeriti kako njegova uprava služi njihovim interesima.
U mnogo čemu D’Annunzijeva Rijeka bila je revolucionarna pojava na Zapadu, a pjesnikova predanost organiziranju Anti-Lige naroda to i potvrđuje. Već 1919. godine on govori o savezu Arapa, Iraca i palestinskih Židova, kako bi se kolonijalnim silama suprotstavili snagom novog svijeta, koji je pokušao okupiti oko svojih ciljeva.«