Što je zajedničko gradovima Belfastu, Liverpoolu, Southamptonu, Cherbourgu, New Yorku … i našoj Rijeci? Sve su to lučki gradovi, mislite? U pravu ste, ali nije to odgovor koji se traži. Odgovor leži u jednoj jedinoj riječi, odnosno imenu. Imenu koje je već odavno postalo dio opće kulture, bez obzira živite li u Rijeci, Londonu, Tokiju ili nekom zabitnom mjestu u teksaškoj pustinji: bez obzira bavite li se poljoprivredom, ribarstvom, teškom metalurgijom ili trgovinom. Odgovor je jednostavan, iako možda neobičan ponekom čitatelju, a glasi: Titanic!
Kako to, pitat ćete se? Pa Titanic nije nikada bio u Rijeci, niti je stigao do New Yorka. Upravo to pitanje razlog je ovom tekstu. Veze su brojne, ali o tome se puno ne govori niti se piše. Rijeka, nažalost, svoju povezanost s tom svjetski poznatom tragedijom nikada nije isticala ili ako jest, onda je to bilo vrlo skromno. A za skromnost nema nikakva razloga.
Dopustite mi, molim Vas, takvu tvrdnju jer znam o čemu govorim. Dva i pol desetljeća istraživanja priče o Titanicu iza mene su, imao sam prilike upoznati razne ljude iz različitih zemalja kojima je Titanic – kao uostalom i meni – vječna tema i znam kako drugdje stvari stoje kad je riječ o legendarnom brodu i njegovoj katastrofi. Mi, odnosno vi, dragi stanovnici Rijeke i Istre, imate se čime ponositi i to isticati u svakoj prilici. Ja sam, doduše, dijete Zagreba, ali u svakoj prilici i u svim svojim kontaktima s drugim titanicolozima širom svijeta s ponosom govorim o Rijeci i o riječkoj ulozi u katastrofi Titanica. Naravno da je sam događaj potresan, a ponekom će se činiti da je i samo bavljenje time možda čak i morbidno, ali istina je potpuno drugačija. O čemu se konkretno radi objasnit ću vam u nekoliko sljedećih redaka.
U vrijeme velikih migracija europskog stanovništva u Ameriku britanska parobrodarska kompanija Cunard Line otvorila je 1903. godine liniju Rijeka – New York. Brodovi poput Saxonije, Ultonije, Pannonije, Slavonije ili Carpathije su do 1914. redovito plovile u putničkom prometu Starog i Novog svijeta. Zbog tematike zadržat ću se na posljednjem imenovanom brodu – Carpathiji.
Upravo je Carpathia veza između Rijeke i Titanica. Naime, kada je Carpathia 11. travnja 1912. krenula iz New Yorka prema Rijeci, s druge strane Atlantika Titanic je započeo svoje jedino, legendarno i tragično putovanje prema Americi. Na palubama Carpathije tog je travnja, uz nekoliko hrvatskih putnika, bilo i sedamdeset mornara iz Istre i Hrvatskog primorja.
Što se događalo u noći od 14. na 15. travnja 1912. više je ili manje poznato: najnoviji, najmoderniji, najveći, najluksuzniji i još po mnogočemu naj…. brod na svijetu potonuo je nakon samo četiri dana plovidbe. Smatran je nepotopivim, a po načinu i kvaliteti kako je konstruiran, on je to zaista i trebao biti jer mogućnost potonuća svedena je zaista na minimum…. Ledena santa koja mu se ispriječila te noći na putu, taj je minimum, nažalost, pretvorila u bolni maksimum. Ponos britanske brodogradnje u roku od 160 minuta potonuo je pred očima 712 preživjelih u čamcima. To je poznata povijest, ali povijest u kojoj Rijeka igrom slučaja ima svoje mjesto.
Mnogima je manje poznata činjenica da je sedamdeset hrvatskih članova posade Carpathije spašavalo i spasilo preživjele putnike i članove posade Titanica, među njima i troje Hrvata. Bilo je to sedamdeset pomoraca iz ovih krajeva: iz Rijeke, Labina i okolice. Njihovi se tragovi još i danas pronalaze. Istina, nema ih puno, ali ono malo što je sačuvano treba čuvati od zaborava… i s ponosom isticati.
Moj dragi prijatelj iz Labina Fabio Juričić i njegova obitelj uspjeli su kroz sve duge godine sačuvati spomen-medalju svoga pradjeda Jakova Kranjca. Naime, svaki član posade dobio je nakon katastrofe u znak zahvale za spašavanje preživjelih jednu brončanu spomen-medalju: na prednjoj strani odličja nalazi se slika Carpathije, okružene ledenim santama i čamcima koji joj plove u susret, a na stražnjoj strani tekst koji glasi:
Dar časničkom koru i posadi Carpathije,
U znak priznanja za hrabre i herojske usluge.
Od preživjelih sa S.S. Titanic. 15. travnja 1912.
To je jedina do danas sačuvana medalja. Od sedamdeset koje su stigle u Hrvatsku, samo ta jedna. Poznajem osobno neke ljude u svijetu titanicologa, koji bi – kao prvo, naravno, taj komad bronce vrlo rado imali u svome vlasništvu, a kad bi ga imali – na sva zvona razglasili bi da ga imaju! Ne zato jer vole morbidne stvari nego stoga što je katastrofa toga broda i tada bila kao i danas svjetski poznat događaj. Tragičan, jasno, ali događaj iz opće svjetske povijesti. Titanic je bio svijet u malom: uz uvijek sveprisutne Amerikance, Kanađane, Engleze, Irce, Škote, Nijemce i Francuze, na tom je brodu bilo još i putnika iz Švedske, Finske, Norveške, Švicarske, Danske, Španjolske, Italije, Hrvatske, Slovenije, BiH, Austrije, Mađarske, Bugarske, Rumunjske, Rusije, Kine, Japana, Sirije, Maroka, Turske, Poljske, Belgije, Grčke, Nizozemske, Egipta, Brazila, Indije, Kube…. Potonućem toga broda svijet je bio strašno pogođen i bilo što da je o tome sačuvano, svaka zemlja ili pojedinac isticao je i pokazivao. Danas takvih medalja postoji širom svijeta oko četrdeset i pretežno se nalaze u privatnom vlasništvu, kao i ova labinska.
No, to je odličje samo uvod u pravu svjetsku senzaciju koja se čuva u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci: spasilački prsluk s Titanica, jedini poznati na tlu Europe, Rijeka drži u svome posjedu. Taj je podatak zabilježila i Sušačka revija u jednom od svojih tekstova.Vjerojatno je prije 95 godina nečiji život ovisio o tom prsluku, a je li se taj netko spasio ili nije, tko će to danas više znati? Taj prsluk je, međutim, poput stotine drugih preostao s potonulog parobroda i putovi sudbine doveli su ga do Rijeke, gdje je i danas kao nijemi svjedok najpoznatije pomorske nesreće u povijesti. I upravo zato ovakav naslov: Rijeko, znaš li što imaš!? Ne, nije to pitanje, to je vapaj, to je krik. Skoro cijelo jedno stoljeće taj je komad pluta i platna čamio zaboravljen u riječkom muzeju, dok Amerikanci i Kanađani svoje prsluke drže izložene za javnost. Eno ih tamo, u New Yorku, u Halifaxu. Želite ih vidjeti? Možete, ali postoji i lakši način: ne trebate letjeti preko Atlantika, tu vam je pred nosom, u Guvernerovoj palači!! Dio svjetske povijesti kod nas. Ostatak Europe gleda sa zavišću na njega. Neki moje kolege iz Titanic-miljea ne mogu vjerovati u to: kako se taj prsluk našao u jednoj Hrvatskoj, a u Velikoj Britaniji, domovini Titanica, nisu ga sačuvali. Zapravo, postoji neki prsluk u Southamptonu za koji se tvrdi da je sa Titanica, ali sve više je indicija koje ukazuju da je Olympicov. Dobro, i Olympic je slavan brod sa slavnom poviješću, ali Titanic je jedan, a ovaj, riječki prsluk jest Titanicov. Stvaran, zaista originalni prsluk s najpoznatijeg broda u povijesti. Potvrdili su to i svjetski stručnjaci koji su imali priliku kao i ja podrobnije ga pregledati. Günter Bäbler i Hermann Söldner uvjereni su u njegovu autentičnost. Ne bih i sada zbog prostora iznosio pojedinosti o njemu i njegovom pronalaženju jer sve već detaljno piše u mojoj knjizi Titanic – Hrvati u katastrofi stoljeća (Jesenski & Turk, 2006.).
Možemo zahvaliti samo velikoj stručnosti, pažnji i sposobnosti cijenjenog gospodina Nikše Mendeša, kustosa za pomorstvo u riječkom muzeju, koji ga je otkrio i poduzeo sve da ga sačuva od daljnjeg propadanja. Prsluk je sada restauriran i ako sve bude išlo po planu, uskoro će ga javnost najzad imati mogićnosti vidjeti stalno izloženoga. Moji titanicolozi širom Europe i svijeta i ja, kao autor dvije knjige o Titanicu, možemo samo izraziti veliku zahvalu gospodinu Mendešu i njegovim suradnicima za sve što su učinili proteklih godina, a Rijeka bi to trebala znati cijeniti. Uspjeli su svjetski raritet sačuvati od zaborava. Ipak, to je samo prvi korak. Treba to i pokazati. Nešto je pokrenuto – početkom veljače u Zagrebu okupila se grupica ljudi čiji je zajednički interes upravo Titanic. Osnovano je Hrvatsko društvo Titanika, a cilj je kroz svoj rad istaknuti povezanost Hrvatske, Istre i Rijeke s katastrofom Titanica.
Na Titanicu je poginulo 27 osoba iz Hrvatske; bilo ih je iz okolice Čazme, iz Siska, a čak 17 iz okolice Gospića. Niti jednog spomenika za te ljude, niti jedne spomen-ploče. Dva su preživjela Hrvata, Ivan Jalševac i Nikola Lulić, pokopani u Hrvatskoj. Njihovi su grobovi u Perušiću i Preloščici, neobilježeni i neugledni. I u Rijeci bi se moglo postaviti neki spomenik Carpathiji i njenim hrabrim hrvatskim mornarima, zar ne?
| 
Autor teksta sa spasilačkim
prslukom s Titanica.
|
| Za sve informacije o Hrvatskom društvu Titanic, za sve informacije koje imate za nas, a vezane su za Carpathiju ili Titanic, za mogućnosti učlanjenja ili suradnje, obratite se na adresu Hrvatsko društvo Titanic / Croatian Titanic Society (n/r Dražen Kozulić), Harambašićeva ulica 44, 10000 Zagreb ili na brojeve telefona 095 9047105 i 091 5813193 Slobodan Novković Predsjednik Hrvatskog društva Titanik | |
Zar nije čudno da Švicarska, koja je imala nekoliko putnika i članova posade na Titanicu, ima više pokazati o Titanicu od nas; grobovi tih osoba obilježeni su, zna se da je pokojnik preživio tu znamenitu katastrofu – ili nije. Isto tako i u Francuskoj, Švedskoj, Engleskoj ili Irskoj i da ne govorim: u Southamptonu, Liverpoolu, a posebno u Belfastu procvao je tzv. Titanic-turizam. Spomenici i spomen-ploče podignuti su u svakom gradu ili selu koje ima i najmanju vezu sa katastrofom.
Imao sam prilike posjetiti u Budimpešti grob glavnog liječnika na Carpathiji, Arpada Lengyela. Nisu Mađari baš imali neku veliku ulogu u katastrofi Titanica, ali nisu propustili spomenuti sudjelovanje svoga građanina u tom svjetski poznatom povijesnom događaju. Hrvata je u tome sudjelovalo više od stotinu (30 putnika na Titanicu, više od sedamdeset na Carpathiji) – pa nije li to dostatno za neki oblik obilježavanja tog događaju Hrvatskoj?
Zato vam, dragi Riječani, sada u ovom tekstu želimo po prvi put otkriti planove Hrvatskog društva Titanic koji su izravno vezani za Rijeku, a o kojima smo već pisano obavijestili i riječkog gradonačelnika, gradsko poglavarstvo i turističku zajednicu.
U sklopu naših aktivnosti pokušavamo održati sjećanje na „riječki” brod Carpathiju, pa se nadamo da ćemo uspjeti pokrenuti akciju za postavljanje spomenika negdje na riječkoj rivi. Taj bi spomenik trebao podsjećati na naše mornare s Carpathije, čija je hrabrost i odvažnost postala primjer ljudskosti i požrtvovnosti na moru i čija je akcija spašavanja iz travnja 1912. ušla u povijesne knjige pomorstva i već skoro cijelo jedno stoljeće nalazi svoje mjesto u knjigama i filmovima. Jedan spomenik tome brodu i njegovoj posadi zasigurno bi na mnogobrojne turiste koji pohode Rijeku, ostavio snažan dojam. Pogotovo zato jer ih sigurno mali broj zna za povezanost Rijeke i katastrofe koja je zadesila Titanic.
Mišljenja smo i da bi u sklopu obnove riječke luke bilo zgodno današnji Orlandov gat preimenovati u Gat Carpathia gat jer je Carpathia upravo s tog pristaništa godinama isplovljavala na relaciji Rijeka – New York.
Isto tako zalagat ćemo se da se u turističkim prospektima Rijeke spominje spasilački prsluk Titanica kao izložak u Pomorskom muzeju.
Rijeka bi poput Belfasta, samo, jasno, u manjoj mjeri, mogla pokrenuti svoj Titanic-turizam. Napominjem da će 2012. godine biti obilježena jubilarna 100-godišnjica od potonuća broda Titanic: Već sada sam upoznat s planovima i znam kakvi će se programi tim povodom održati na mnogim mjestima u svijetu, pa se pitam zašto Rijeka ne bi dočekala tu godišnjicu sa svojim turističkim Titanic-atrakcijama? Hrvatsko društvo Titanic sa svoje će strane učiniti sve što može da se to i ostvari. Pri tome pozivamo gradske institucije, lokalnu samoupravu i vas čitatelje koji imate neku informaciju o toj katastrofi.
Carparthia je godinama bila dio života u Rijeci, zašto to ne bi bila opet? Njezinih sedamdeset hrvatskih mornara koji su bili aktivni sudionici najpoznatije akcije spašavanja u povijesti pomorstva i te kako zaslužuju.