KVARK PRVI (crni kvark)
Smisao kave nije u njezinu okusu, aromi, njenom arapskom ili brazilskom podrijetlu, djevičanskoj, fraktalnoj pjeni na uljastoj površini prije no što zauvijek pokvarimo površinsku napetost veslajući žličicom po crnoj površini svevremenskog napitka. Nije ni u bijelim ili smeđim kristalima koje alkemičarski pridodajemo nadajući se povoljnom omjeru za zadobijanje dragulja druželjublja,uvijek iznova. Smisao je kave, kao, uostalom, i života, u iščekivanju. Kratki time out između dva udara sudbine, pauza, maestro. Zastajemo, mi društveni atomi, stojimo za časak uz ogradu društvene arene, uzimamo dah, mi ne plešemo, hvala, ovaj ples. Kasnije, da, možda kasnije. Da, dva. Kappuccino ili makjato?
Macchiavellato!
Jedan od ovisnika, na gatu Karoline, u domu crne, brazilsko-arapski vruće, tekućine što služi se u jednakim posudicama od fajanse, podjednakim dozama, demokratski, ali uz plaćanje, tu pored nas jedan od vitezova turističke ponude tumači: "Austrougarci su jako voljeli dolaziti u naš kraj! Zato su si i vile sagradili jer im je tu bilo lijepo!" Ov aj pripadnik nas samih, taj Domovine Sin, što ustvari tvrdi? Da je postojala, a možda i danas postoji, neka genetički homogena skupina, neki crnožuti čovuljci i njihove ženice, neki križanci Mađara i Austrijanaca, polmišapoltića, koji da su običavali, u određeno godišnje doba, spuštati se na Liburniju te su, jer im se svidjelo, sagradili i svoje, akoprem sekundarne, rezidencije. Sve za naš kraj i za nove doprinose genetici, narodima i jezicima!
Crna i vruća. Popit za poputbinu pa put pakla.
Na mostu tu blizu, na mostu preko Rječine, na mostu prema Rijeci i od riječi sazdanoj povijesti, on plače. Dobro, možda je to samo loša metafora: Niz njegovo grubo isklesano lice klize kapi kiše i slijevaju se niz metalno tijelo. Nagnut unatrag, čini se da sjedi na ogradi. No, promotriš li pobliže, prolazniče jedan, vidjet ćeš da je netko uklonio komad metalne ograde na kojoj je on mogao sjediti, nasloniti se na nju stražnjicom barem. Ovako, u položaju nekog komu su izmaknuli zasluženi oslonac, sjedeća-i-nesjedeća se figura, o Arhimede, zaustavila u vremenu i prostoru. Sva'ko bi plak'o da je postavljen u tako neprikladan položaj uz realnu opasnost da padne kroz otvor nedostajuće ograde. No, ne bi ta metalna gromada tek tako, potajice ronila suze. Možda tako, na vjeki vjekov, prikovan za most, plače jer se pred njim svakodnevno odvijaju scene iz njemu uvijek žuđenog života. Svjedoči rastu i umnažanju gomile, adolescentima i onima koji to davno već nisu ali nisu ni odrasli, psovkama i izjavama ljubavi, samrtnom hropcu Nekog što je, zauvijek bačen, otplovio u rijeku, u smrt, naočigled mnogih. Čuješ li kako metal iznutra stenje svoju nemoć. Pa normalno je da ne čuješ, nisi valjda lud!? Samo luđaci mogu čuti metal kako govori. Luđaci i metalci. "Dovraga Kitty, zar si me morala ostaviti na toj vjetrometini, među tim divljacima, zar nismo mogli..." tu luđak više ne čuje, i njemu ostaje nejasnim što su to mogli. Ne čuje da mu nude novi obrok vrućeg, crnog napitka.
S mlijekom molim!
| 
Nagnut unatrag, čini se da sjedi na ogradi. Netko je, međutim, uklonio komad ograde i našao se u položaju bez zasluženog oslonca.
|
DRUGI KVARK (mliječni)
Izvadak iz dnevnika dobrostojeće gospođice :" ...srijeda - od 8 do 10 probudila se i izležavala u krevetu, mislila na M. Popila dvije šalice kave s mlijekom i sok od mrkve. Zvala N., naći ćemo se u 11., malo sam dremnula, dobro za ten. Probala nove haljinice pret-a-porter u butiku. Odlično mi stoje! Zapamtiti: Bolje mi stoji plava nego ružičasta.
Četvrtak. od 10 do 11 slomila sam moju slatku kopčicu s kornjačicom od bisera! užas!
M. se ne javlja! Kakav užasan dan! Petak -. od 10 do 12. Zvao M., naći ćemo se na kavi u Karoli. Sutra. Obući ću malu crnu haljinu. Neka je jutro, to se tako nosi. Možda shvati."
Tik do Gata prolazi čamac stud. pom. fak. Ma daj, to je tebi veslanje, držiš to veslo kao neki Pedro violinu! Upri! Usporedimo li to neskladno veslanje potpuno aritmičko s veslanjem osmerca Oxforda. Usporedimo li tvoju pamet s onom Kanta ili Einsteina. Sad ćemo se i vrijeđati. Ritmično. Hajde, još jedan. Ne, ja još imam. Srrrk, slurp, sssrk, (onomatopejski zvukovi pijenja tekućine za onoga tko stripove nije vidio?). Lupetati na subotnjoj promenadi uz crnu tekućinu začinjenu mlijekom, obratiti pažnju da je Epikur obratio pažnju činjenici da činjenica što nam veslo u vodi izgleda prelomljeno na razini vode, proizlazi iz brzanja našeg intelekta. Čijeg intelekta? Mojeg i tvojeg. Evo sada percepcije koja percepira mladu majku ( skraćeno: mm ) što u svemir upire mliječnim žljezdama kako nad mutnom vodom lučkom ziba svog prvijenca, sveudilj mu, potiho pjevajući na uho: "Mama tebe jako voli, mmmm kako te mama voli, slatkimalimalimamiferiću jedan! A da te ne volim sad bih te ispustila u tu hladnu bbrrr. Ali ja te volim, ma ne plači ludo jedna jer će te mamma..!" Njiše tako naša ( ma to je, zaboga samo retorička figura! ) mm, ruke su zipka, kolijevka nade potomka: To je samo vježba, zaboga! Dječarac dobiva prve poduke iz udžbenika za mlade majke, napis'o barba Freud, Zigi za prijatelje.On to zna, novopridošli crvić u našu galaksiju, pa vrišti od veselja.
A sad svrnite, nebesa, pogled na onu Karolininu družbenicu, vestalku ljepote, Apolonovu svećenicu što hram je morala napustiti jer ushtjedne drugom, ne lijepom Apolonu, biti družicom. Dok njen čo'ik , sretnik jedan, češući faloidnu ćelu, razglaba maestralnost poteza nekog Messi-a ( ne, nije Mesija već patuljasti argentinski nogoloptač), ona , naginjući se povjerljivo pijateljici, što je uzalud obukla malu crnu haljinu jer on nije došao, pokazuje svoje pozadinske čari koje su izvirile iz preuskih traperica. A koje traperice nebi bile preuske za tu raskoš razdvojenu uskom trakom u dvije polovice, jedna šesnija od druge. Dosta je bilo moja vilo, svak' svoju, ja nikoju.
KVARK TREĆI (gorki)
Molim platiti! Dok nam se sa stupova i javnih površina, uključujući drvored crnika niz koji ćemo poći, cere gumirana lica u prigodno zastarjelim odijelima, uz jedno žensko lice,
(Barbara Jean, mi te volimo!!) obećavajući da će nam tako promijeniti stvarnost da to uopće nećemo ni primijetiti, mi nabrzinu pretresamo najnovije vijesti tipa: Što bi bilo ovo sunce koje nas nemilosrdno prži kad ne bi obasjavalo upravo nas koji se sastojimo iz milijardi kvarkova a da o strojevima za eksport-import gena i ne govorimo? Kako da čujemo onu svemirsku, kozmičku svirku koju je Aristotel zamišljao kao himnu sfera dok je mi volimo zamišljati kao desetodimenzionalni stratocaster. Ispod tvrde opne lubanje pulsira naš mikro-svijet i neznanim putevima dovodi nam nadu da bismo jednom mogli čuti bar prve tonove Devete kozmičke simfonije bez obzira na to što se uvijek uplete i taj nesretni teorem nepotpunosti Kurta Goedela. Prije nego postanemo samo masa atoma u prostoru koja međusobno komunicira radijacijom, da bi se na kraju potpuno raspala u svjetlost, treba kupiti kruh i vino jer doma čekaju friški inćuni i zelena salata. A onda, onda ćemo ponovno smoći snage oduprijeti se zlobnoj crvotočini misli koja sugerira da ćemo, gotovo izvjesno, propustiti zabavu koja dolazi. Ako se to desilo Kantu, Einsteinu i Darwinu, kako bismo mogli zamišljati da se nama to neće desiti. A, eto zamišljati i izmišljati priče, piti kavu s mlijekom ili bez, to je što nam ostaje.
Primjedbe pripovjedača:
| 
Smisao kave nije u njezinom okusu, aromi, podrijetlu...
|
1) Prema sjvedočanstvu njega samoga, nobelovac Murray Gell Mann bio je inspiriran djelom J. Joycea Finneganovo bdijenje (u originalu Finnegans Wake) kad je ustvrdio da su neutroni, protoni i niz drugih čestica kratkog životnog vijeka sačinjeni od trojki još fundamentalnijih čestica nazvanih kvarkovima. Otuda i naslov ove priče.
2) U 18.stoljeću nastaje figura intelektualca koji je," filozofirajući u budoaru" zapažao i iznosio banalne činjenice svakidašnjice.Marcel Proust je svakako slijedio taj put, kao, uostalom, i Voltaire i slični mu, ali manje poznati. "Filozofija u budoaru" polazi od ideje da se smisao egzistencije prije nalazi u detalju nego u veličanstvenim događanjima.
Jedan od ekscentričnih duhova je i Joseph Addison,utemeljitelj poznate revije The Spectator (prev. Gledatelj !). S tih pozicija poduzet je ekskurs u Caffe Karolina i opisi koji otuda slijede pozivaju se na taj pristup. U mjeri u kojoj to autorov talent dopušta. Nažalost!
3) Poigravanje (ali za ozbiljno!) s kozmologijom i fizikom nije novum. Tu pak pokušavam slijediti neke tragove koje je ostavio Italo Calvino, posebno u knjigama Cosmocomiche i Te con zero ( ako se dobro sjećam naslova?!). Već sam jednom (zlo)rabio ime njegovog kozmokomičkog lika QWERTZ-a nazvanog po prvih šest slova tipkovnice! Ne kažem da neću više.
4) Figura "jadnog" JPK-a na mostu, ožalosti me uvijek kad prođem, a to je rijetko. Još rijeđe kad rijetko prolazim, pada kiša. Pomislim na onaj motiv "Rijetko te viđam s djevojkama a ipak nisi sam". Malo mi je lakše kad se sjetim da postoji restoran koji su nazvali njegovim imenom (mrtvac se ne može braniti od provincijalnog neukusa), u kojem obilno žderu delicije i loču skupa vina. Nadam se da tako nažderanima njegova avet dolazi u apartmane hotela Bonavia noću i budi ih, a oni se bude i povraćaju u kade s pozlaćenim špinama i loču mineralnu! Siguran sam da im dolazi.
5) Sve ostalo je, ako je što ostalo, mojih neurona i sinapsi djelo,uz pomoć mog vjernog,
(hvala ti Watsone!) sivoplavog stroja, imenom Dell Inspiron, ako se želimo još malo zekati,ovoga puta s tzv. umjetnom inteligencijom (za znalce je dosta napisati UI ).