U knjizi Povijest grada Sušaka, objavljenoj 1929. godine, Andrija Rački govori o brodogradilištima (škverovima) istočno od Rječine. Navodi ih redom od Delte do Martinšćice gdje se nalazilo Katalinićevo, te ono kasnijeg vlasnika Jakovčića. Uz lokaciju u Martinšćici Rački u napomeni uz tekst navodi da Tamo gradi moderno brodogradilište g. ing. Marijan Turina. Cresceat et floreat
Službeno, naziv novog brodogradilišta je Brodogradilište Martinšćica Srećko Turina, utemeljeno je u lipnju 1929. g. a u Registar okružnog suda u Sušaku upisano je 30. srpnja 1930. pod brojem 7247. Vlasnik je Srećko Turina, no ključna je osoba u tvrtki njegov sin Marijan koji je stručno zvanje stekao nakon studija brodogradnje u Glasgowu. Zemljište za brodogradilište,ukupne površine 10.000 m2, kupljeno je od parobrodarskog društva Ungaro-Croata koje je bilo u likvidaciji. Koncesija je izdana na 10 godina (od 1929. – 1939.).
Godine provedene u Škotskoj prologom su životne priče Marijana Turine, na koju je presudan utjecaj imalo brodogradilište Martinšćica. Prviput, kad se po očevoj želji vraća na Sušak i drugi put kad događaji iz Drugog svjetskog rata usmjeravaju njegov daljnji životni put.
Započinje Drugi svjetski rat i talijanska okupaciona vojska dolazi na Sušak. U dokumentima iz tog razdoblja može se saznati da Marijan Turina daje u zakup brodogradilište na razdoblje od 9 godina Kaizer Maksu i dr. Dalma Đuri, osnivačima S.A.M. (Società Anonima Motovela d.d.). Od 1. siječnja 1942. Marijan Turina prihvaća dužnost nadglednika i savjetnika u brodogradilištu, za što je dobivao plaću. Zakup je trajao od polovice 1941.g. do kapitulacije Italije u rujnu 1943.g. U tom je razdoblju u brodogradilištu bilo 80 zaposlenih i izgrađena su tri plovila. Jedno je potpuno završeno i predano, dok su preostala dva započeta i nedovršena dočekala kapitulaciju Italije. Brodogradilište nakon kapitulacije Italije preuzimaju Nijemci. Tijekom njemačke uprave u brodogradilištu zaposleno je 20 radnika uz neutvrđen broj njemačkog osoblja. Marijanu Turini zabranjuju ulaz u brodogradilište te slijedi njegovo uhićenje i deportacija u Trst, gdje u istražnom zatvoru provodi od veljače 1944.g. do polovice svibnja 1944. g.
Brodogradilište Martinšćica nacionalizirano je 1945.godine te nastavlja s radom. U sklopu brodogradilišta dograđuje se pilana, a pripremaju se i projekti za operativnu obalu u Martinšćici te krajem 1959.g. Narodni odbor općine Rijeka donosi odluku o lokaciji remontnog brodogradilišta Viktor Lenac u zaljevu Martinšćica. Inače, nacionalizacija brodogradilišta uslijedila je nakon podizanja optužnice protiv Marijana Turine zbog suradnje s okupatorom. Po toj optužnici uslijedila je presuda koja je glasila: 15 godina prisilnog rada i lišavanja slobode, gubitak političkih i građanskih prava te konfiskacija čitave imovine.
...