Upitamo li danas bilo kojeg prolaznika Korzom gdje se nalazi riječka zračna luka, malo tko neće znati kako je ona na otoku Krku. Rijetki će pak vladati podatkom kako je zračna luka na otoku Krku otvorena 1970. godine, a još rjeđi kako su Riječani letjeli iz gradske zračne luke i prije. Govorimo pritom o redovnom putničkom prometu.
Kada se to događalo i kako se odvijalo? Gdje? Zašto je došlo do preseljenja toga prometnog objekta (a preseljenje je u životnoj praksi u pravilu ništa drugo do izgradnja novog)? Zašto baš Krk i zašto ne više ono što je bilo na letačkom dnevnom redu prije njega? Koliko je Rijeka uopće imala svojih zračnih luka? Pitanja se množe, red je da to isto učine odgovori.
Otvoren aerodrom Sušak
Ključna je riječ u tom prometnom kolopletu (zrakopletu?) – Grobnik. Među današnjim Riječanima još ima onih koji su uzlijetali s njegove piste i na nju slijetali, čineći to u sklopu redovnoga putničkog prometa, dakle ostavljajući priču o sportskim i sličnim letenjima na Grobniku za neku drugu prigodu. Naravno, kada ovdje kažemo Grobnik, mislimo na Grobničko polje.
Pojam zračne luke uz njega vezao se još prije Drugog svjetskog rata, počevši od 1930. godine. Kao objekt na usluzi građanima Sušaka, aerodrom se u to doba nazivao Sušak. Imao je zemljanu uzletno-sletnu stazu, a na nju su slijetali tromotorni zrakoplovi tipa Fahrman, koji su mogli primiti osam putnika (letjelica je imala ukupno devet sjedišta). Prva uspostavljena linija bila je na relaciji Zagreb – Sušak – Split – Sarajevo – Beograd i obrnutim smjerom. Letjelo se u ljetnoj sezoni, od sredine lipnja do sredine rujna. Cijena vožnje od Splita do Sušaka bila je 450 dinara, što je uključivalo putno osiguranje, a od Sušaka do Zagreba, i obrnuto, 300 dinara. U to je bio uračunat trošak prijevoza autobusom od Rijeke do Grobnika. Svaki putnik mogao je ponijeti 15 kg prtljage, a njihovom se teretu u zrakoplovu pridružio i poštanski.
Zračni promet u državi bio je u radnom djelokrugu poduzeća Aeroput, koje je imalo svoje sušačko predstavništvo. Grobnički aerodrom raspolagao je uređenim hangarom za letjelice, bifeom za putnike i uredom za rukovoditelja lokalne ispostave Aeroputa.
Domaćim linijama postupno su se priključile međunarodne, što je značilo kako se za njih ne mora više presjedati u Zagrebu, Ljubljani ili Beogradu. Linija Sušak – Ljubljana – Celovec (Klagenfurt) – Beč uspostavljena je 1934. godine. S njom je na toj relaciji očekivano profunkcionirala i zračna pošta, a tim je povodom tiskana reklamna razglednica. Do grobničke piste moglo se iz Rijeke stići posebnim autobusom, za koji su se karte prodavale na prodajnom mjestu što se nalazilo na tadašnjemu „Masarykovom šetalištu“.
Drugi svjetski rat donio je stanku u zračnom prometu, da bi u poraću objekt isprva preuzela vojska, koja je uzletno-sletnu stazu asfaltirala. Predaja u civilne ruke dogodila se 1947. godine, kada je aerodrom iznova dobio ulogu objekta za putnički promet.
...