Malo je mjesta u gradovima koja nas mogu obuzeti baš posebnom toplinom i strašću. Sintetika, prereguliranost, unificiranost (...) uzimaju svoj danak u apsolutno cijelom svijetu, pa makar poput Rijeke imali identitet izgrađen na temelju austro-ugarskog i talijanskog nasljedstva s mikrolokalnim začinima Mediterana ili pak Balkana. Zgrade čuvaju različitost, ali na ljudskoj razini svi smo slični programeri ili marketinški stručnjaci i u Rijeci i Singapuru. Jedan od lijepih prizora što pružaju energičnost gradovima, a koje volim vidjeti, jesu nesputani ulični prodavači - oni za koje znam da nisu u kakvom sustavu fiskalizacije, spojeni na servere u Silicijskoj dolini, a i ne rade to zbog ne znam kakvog profita jer ga sigurno nema. Nije riječ o posebno drskom nepoštivanju države, sustava, prava i pravde već o malim životnim snalaženjima, preživljavanjima i na kraju srećama svih nas. Takvih malih lokalnih „mućkastih“ Delboyjeva gotovo više nema. 
Jedan takav postariji gospodin koji izmiče regulama, kalupima i u krajnjoj liniji dosadi ulice, i kroz veći dio 2010-ih mogao se vidjeti u Rijeci na zidiću željezničkog prijelaza na Žabici, tik uz prugu i kiosk Art-kina. Dane je provodio slažući knjige na improviziranu policu u obliku zida koji štiti nesmotrene od izlaska na prugu i, naravno, na asfalt. Takvi likovi smisao imaju samo kada prodaju nešto što nije tek tako dostupno u trgovačkim centrima ili na Amazonu, pa je jedna ekipa imala posebno mjesto - stripovi su se uvijek nalazili u jednom smeđem kovčegu, relativno pedantno posloženi i čuvani, iako im je porijeklo uvijek bilo u najmanju ruku sumnjivo. Bila je tu ključna produkcija relativno agilne jugoslavenske izdavačke produkcije stripa u formi Stripoteke, Yu Stripa ili pak “talijanaca s kioska” - Martina Misterije, Dylan Doga i, naravno, Alan Forda. Za 5 kuna u rukama se moglo udobno smjestiti prave bisere svjetske strip produkcije u domaćem prijevodu i s patinom vremena koja im daje autentičnost.
No ovo nije priča, o romantici i plakanju za starim, već slavljenje nečeg novog, a to je svojevrsna renesansa stripova i grafičkih romana koja se događa puzajući i ako sve prođe dobro, tek će doći do punog izražaja s novijim generacijama.
Ukoliko je itko kod nas posljednjih 100 godina prošao kroz ludi tobogan mijenjanja značenja ‒ onda su to stripovi ‒ prvo su kao popularna forma na novinskim stranicama eksplodirali tridesetih godina XX. stoljeća kao dnevna zabava, ne bi li ih uskoro agresivno napadali da kvare djecu. Recimo tako da je godine 1936. strip na predavanju učiteljima u Zagrebu nakon prvog istraživanja čitateljskih navika proglašen „rđavom štampom koja kvari umove“, da bi u ranom poslijeratnom razdoblju postali ideološki nepodobni, što je bila još teža optužba ‒ članak u Borbi 1946. godine iznio je službeno državno stajalište prema kojem je strip američka kapitalistička propaganda i shodno tome mora biti zabranjen. Tek nakon 1950. godine počet će labaviti okovi stavljeni crtežima i oblačićima ‒ potiče se razvoj dječjih tiskovina, a u njima i nastanak originalne domaće produkcije. Otvaraju se postupno vrata i Disneyu, koji je bio tada još uvijek glavna svjetska tvornica stripova. Sedamdesete i rane osamdesete, bar od strane konzumenata, pamte se pak kao vrijeme vrhunca domaće popularnosti stripa (gomila licenci stranih izdanja, prijevodi belgijske i francuske škole, ulazak Marvela i DC-a...) ne bi li onda godine uspona zabave uz televiziju, „komodorce“ i konzole preuzele scenu te se činilo da strip gubi dah i važnost pred ekranom.
...