U prošlom broju Sušačke revije pisao sam o utemeljiteljima studija brodogradnje u Hrvatskoj, profesorima Leopoldu Sorti i Gjuri Stipetiću. Na određeni način već sam tada najavio nastavak priče o prvim brodograđevnim stručnjacima i znanstvenicima školovanima na našim prostorima. Spomenuo sam prve inženjere brodogradnje koji su stasali pod njihovim stručnim i pedagoškim vodstvom.
Diplomu inženjera brodogradnje broj jedan na zagrebačkom sveučilištu stekao je Stanko Šilović iz Praputnjaka, a broj tri Adam Armanda iz Mošćeničke Drage. Studirali su i diplomirali na tadašnjoj Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu, na novoosnovanom odsjeku za brodograditelje. I, što je najvažnije, obojica su nastavili djelo svojih profesora –osposobljavanje budućih inženjera brodogradnje. Bili su dugogodišnji kolege, suradnici i – prijatelji. Armanda je bio nešto stariji, a stjecajem okolnosti Šilović je prvi diplomirao. Za profesorsku katedru došli su u kratkom vremenskom razmaku, obojica iz višegodišnje prakse. Za redovnog profesora tadašnjeg Tehničkog fakulteta u Zagrebu Adam Armanda izabran je u veljači 1946. godine, ali je tek nakon godinu dana počeo profesorsku karijeru. Do tada je bio u vojnoj službi, pa prelazak nije protekao jednostavno.
Stanko Šilović došao je na fakultet ujesen 1948. g. na poziciju izvanrednog profesora. Njihove uspješne, izuzetno bogate i sadržajne karijere nemoguće je paralelno pratiti, tim više što su im se putevi, nakon diplomiranja, drastično razišli.
Stanko Šilović rođen je u Praputnjaku 1900. godine. Iao je u Zagrebu svojim gimnazijskim i fakultetskim kolegama morao objašnjavati gdje se nalazi Praputnjak i koliko je velik, mi ovdašnji za Praputnjak dobro znamo. Možemo, nakon više od jednog stoljeća, zamisliti žrtvu težačko – pomorske obitelji koja je poslala sina na školovanje iz malog Praputnjaka u Zagreb. Bilo im je utoliko lakše što je u Zagrebu živio znatno stariji sin Srećko, tada već zaposleni liječnik, ali, i njega je trebalo školovati daleko od kuće!
...