SUŠAČKA REVIJA broj 125/126

 


riječka priča

ONO KAD ZNAŠ DA VIŠE NEMA POVRATKA

Gordana Brkić Žagar

Sjedila je na poslu za svojim stolom, pred upaljenim laptopom, sa šalicom prve jutarnje kave u rukama. Sjedila je i zurila i zapravo, nije sasvim vjerovala svojim očima koje su na Faceu upravo ugledale njegov zahtjev za prijateljstvom i poruku, sve poslano još sinoć, kasno sinoć. Sjedila je i zurila s kavom koja joj se netaknuta hladila u sve hladnijim rukama dok joj je mozak čas grozničavo radio, a čas se potpuno praznio kako bi, valjda, uspio ostati koliko-toliko u funkciji. Anja je stvarno mislila da bi lako mogla izgubiti razum.

Sa Tinom, čiji je poziv za prijateljstvom stigao na Facebook, upoznala se slučajno, poslom. Od tada je prošlo četiri godine, dva mjeseca i šest dana.

No, dakle, upoznali su se zbog posla, a kad ih je posao prestao vezati, ostali su u kontaktu, odlazili na kavu zajedno, onako s nogu. Samo jednom zadržali su se duže na cugi nakon radnog dijela dana. Ništa posebno. Anja je mislila kako ne bi imala ništa protiv nečeg što bi bilo posebno jer joj je bio privlačan. Jako privlačan. Bilo je u njemu nečeg beskrajno uzbudljivog, muškog, animalnog. Sve se oko njega treslo od energije i bilo je fantastično biti dijelom tog zemljotresa koji ju je izbacivao iz rutine. Osjećala je trnce po cijelom tijelu kad bi samo pomislila na njega i uzalud je odgovarala samu sebe od te rabote jer tu nije bilo pomoći, jer to nije bilo pitanje zdravog razuma nego kemije nad kojom nije imala nikakve kontrole.

Sretali su se često u mjesec i pol koliko su se poznavali. Zvali su se još češće. I ti razgovori i ta druženja sve su se više punili otvorenim očijukanjem i onim veseljem koje nosi početak povezivanja između dvoje ljudi. Ona je učinila taj prvi korak i, umjesto na kavu, pozvala ga na pizzu, na izlazak, na date. On je nakon pizze predložio šetnju po toploj riječkoj rujanskoj noći i odlučili su se, iz čiste zafrkancije, popeti na Trsat po stubama. Kad su zakoračili na prvu stubu, podmetnula je svoje lice pod njegovo – poljubila ga je. On je nju onda ljubio na svakoj od pet stotina šezdeset i jedne izlizane stepenice! Hodali su zaustavljajući se na svakoj stubi, kao hodočasnici koji mole i kaju se za tko zna što. Njih dvoje molilo je ljubeći se nježno i polako, pa strasno i gladno, pa opet nježno, pa opet strasno... satima. Te noći, odnosno tog jutra koje su dočekali zagrljeni na Trsatskim stubama, nisu vodili ljubav. To su učinili druge večeri. I gotovo svake sljedeće.

Uspješno su tajili vezu pred svima. „Da se ne ureknemo na početku.“, šaputao joj je na uho dok se polako spuštao usnama preko njezinog vrata prema struku i preponama tjerajući joj iz glave sve suvisle misli. Nakon deset minuta vjerovala mu je sve i pratila ga u svemu što je odlučio, pa i o tome da o sebi kao paru ne govore javno. Još.

Obožavali su se dva mjeseca, kad je nakon jedne kod nje prespavane noći s vrata samo dobacio „Idem. Čujemo se.“ Puhnuo je prema njoj pusu i namignuo veselo kao da će se čuti za koji sat, ili sutra. Nije se javio ni prekosutra, ni za četiri dana.

Panično ga je zvala na broj koji se, kako je govorio metalni glas iz slušalice, više nije koristio. Bila je bolesna od brige. Nije znala što je to pošlo po zlu i nije imala blagog pojma što učiniti. Na pola petog više nije znala što učiniti, pa je izašla iz svog ureda samo s mobitelom u rukama. Nazvala je oprezno u njegovu firmu, pod izgovorom da joj trebaju neke informacije. Žensku osobu koja joj se javila i koja joj je ljubazno dala tražene podatke, onako je, kao usput pitala gdje je Tin.

...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana