Izložba panoa s temom no postavljena na riječkom Korzu pod nazivom: Carpathia – Ponos Rijeke, događaj je, kojim se na Carpathia, koja je nedavkon dugo vremena opet podsjetilo na jedan važan dio riječke povijesti – ma koliko se o tom brodu šutjelo!
A šuti se, previše i predugo, šuti se nepravedno i nezasluženo.
Šuti se o tome da je taj brod u razdoblju od deset godina (uz povremene kratke prekide) direktnom linijom povezivao Rijeku s New Yorkom i već tada stavio Rijeku na svjetske pomorske karte! I tijekom tih godina stotine naših ljudi iz Rijeke, Istre, Hrvatskog primorja i drugih dijelova današnje Hrvatske radilo je na tom brodu kao članovi posade. Vrlo je bitan i podatak da je dolasku Cartpathije u Rijeku 6. svibnja 1912. nazočilo više od četrdeset tisuća ljudi, koji su htjeli pozdraviti brod kapetana Arthura Rostrona i njegovu posadu, za čiji se herojski travanjski podvig već znalo širom cijelog svijeta. Nekako se sve to sramežljivo spominje...
... dok se o riječkom izumu, torpedu, skoro pa pišu hvalospjevi, iako je riječ o nečemu što je stvoreno za uništavanje i ubijanje... ali to sad nije tema. Razloge tom „skrivanju vlastite povijesti“ ne znam i neshvatljivo je da „Grad koji teče“, tako ga iz milja nazivaju, uporno ignorira brod i posadu koji su svojim herojskim podvigom u travnju 1912. upisani u svjetske knjige pomorstva. U slučaju Carpathije, Grad koji teče... ne teče! On stoji! Dapače, usidren je u svojoj svakodnevnici i ne miče se s mjesta! Uspavan... Istina je da se povremeno malo probudi, prodrma, zijevne i rastegne se, promrmlja nešto u stilu „aha, da, ona Carpathia? Da, da. Čuo sam za nju... zgodna priča...“ i opet zadrijema. Tako je bilo u dva navrata:
Prvi puta, 2006. godine, kada sam sa Fabiom Juričićem, praunukom konobara sa Carpathije, Jakova Kranjca, došao na razgovor u Gradsko poglavarstvo Rijeke, s idejom za spomen-obilježje brodu i 84 hrvatska člana posade! Bilo je baš super tamo! Ljubazni zamjenik tadašnjeg gradonačelnika Obersnela zainteresirano nas je slušao, pregledavao materijal koji sam donio o Carpathiji, popili smo i izvrsnu kavu. I lijepo su nas potapšali po ramenima s porukom: Ma to je izvrsno, učinit ćemo nešto po tom pitanju. Čujemo se. Sretan put!
Nekoliko mjeseci ta se priča još pojavljivala u medijima. A onda – gasi svjetla! Carpathia i njen spomenik pali su u zaborav.
Tada sam počeo shvaćati i digao ruke od svega. Doslovna borba protiv vjetrenjača.
...