Kolekcija „Savremene tehnike” u jednoj od plastičnih kutija sobe govori koliko cijenim neostvarene budućnosti. Riječ je o časopisu organizacije Narodna tehnika koji je pedesetih godina XX. stoljeća u tada novu jugoslavensku zemlju nastojao ubrizgati adrenalin uzbudljive budućnosti. Na stranicama „Savremene tehnike” moglo se čitati o novim strojevima, razvojima iz područja manipulacije i stvaranja čelikom, betonom, strujom, novim kućanskim aparatima, ali i o potpuno spekulativnim idejama – robotima koji će nam biti domaćice, letećim automobilima, gradovima u orbiti... Moglo se na stranicama „Savremene tehnike” pročitati kako i Rijeku čeka radikalno drugačija i optimistična budućnost. Netom ujedinjeni grad, govorilo se, spojit će potpuno novi blok na prostoru zvanom Delta, gdje će vas čekati futuristički dizajnirani sportski centar – unutarnji i vanjski bazen, atletsko igralište, teniski tereni, hotel, a sve prožeto i novim šumskim “plućima grada”... Primjer Delte, na koji ćemo se vratiti, futurološka je vizija sjajnog arhitekta Vladimira Turine, i sam je jedan od tih neostvarenih snova sa stranica „Savremene tehnike”, kao što je slučaj i sa satelitskim gradom u orbiti Marsa i robotom za spremanje kućanstva. Neostvarene utopije nisu ograničene planetom.
„Crtež, plan i riječ nisu arhitektura, ali su nužan dio njenog ostvarenja”, kaže prva rečenica knjige „Hrvatska arhitektura dvadesetog stoljeća – Neostvareni projekti” Tomislava Odaka. U stvaranju gradova i suvremene civilizacije ima snova, mašte, radikalnog antropocentrizma, nerealnosti, ludosti, manipulacije, „brijanja” vizionara koji u praznini vide nepostojeće, ima i božanskog i đavolskog. Riječke neostvarene budućnosti, kojima ćemo prošetati iz urbanističkih su planiranja, neke iz ozbiljno promišljanih projekata po natječajnim pozivima, neke vizije arhitekata koji su probali „prodati” svoju misao, obično javnom investitoru, a nešto su i iščašenja u konačnoj realizaciji. Rijeka je sada za nas taj Mars s naslovnice „Savremene tehnike”, nerealizirani planet, utopija i potencijalna stvarnost.
Neostvarene budućnosti za Rijeku važne su od trenutka početka modernizacije i one su svakako jedan vrlo urban fenomen koji uključuje novu infrastrukturu, inovativne tehnologije, radikalnu promjenu u životu sredine. Ne čudi da su „De Optimo Reipublicae Statu deque Nova Insula Utopia” Thomasa Moorea i „Civitas Solis” Tommasa Campanelle kao prototipski tekstovi pisanja i maštanja o utopijskom društvu i zajednici nove strukture upravo iz vremena prvih naglih proboja znanja i inovacija. Tehnološka revolucija ide u šetnju s maštom i kada je riječ o nevjerojatnim naporima svladavanja fizičkog ambijenta, a oni u Rijeci kreću od postanka slobodnom kraljevskom lukom za vladavine Karla VI. 1719. godine. Da tada nije dobila titulu i razvojni okvir za budućnost, Rijeka bi bila Bakar, a da upravo on ne ode značajnijim putem razvoja, presudile su i nerealizacije nekih od prvih radikalnih vizija. Godine 1786. inženjer Jean Joseph Le-Maire oblikuje ideju plovnosti Kupe i Dobre te izgradnje kanala od tih rijeka do Jadrana. Riječ je bila o kompleksno izvedivom sustavu brana, ustava i sekcija, posebno zahtjevnom s obzirom na gorski teren, a čiji bi ulazak u Jadran bio u Bakarskom zaljevu.
Izlazak na more i formiranje luke za interese zajednica i trgovina iz dubokog zaleđa Habsburške monarhije bilo je ključno – da toga interesa nije bilo, Rijeka ne bi „predugo tekla“. A otišla je znatno dalje jer se u isto vrijeme stvaranja plana vodenog kanala do njene okolice formiraju prve konkretne vizije i ambicije stvaranja potpuno nove obale, luke i sustava za dolazak i iskrcavanje brodova.
U Rijeci aktivno djeluje geometar i graditelj Antun Gnamb, iskusan inženjer s tršćanskim iskustvom kojeg možemo okarakterizirati i kao prvog riječkog urbanista, koji od 1773. godine kreira kasnije nekoliko desetljeća prisutne planove: 1778. godine stvoren je plan Obalnog grada i slobodne luke Rijeka, uvjetno smatran i prvim pravim urbanističkim planom Rijeke. Plan je prožet i projekcijama budućnosti, a najvažnija je predodžba kako sutrašnjica grada leži ispred područja koje se naziva „franjevačke Brajde”, zapadno od ušća Rječine, otprilike na dijelu prostora današnje Delte. Ta zamisao potvrđena je i „Ikonografskim planom Rijeke i njezine Fiumare”, iz 1785. godine, s idejom stvaranja prstenastog lukobrana koji oblikuje potpuno novi lučki bazen s pripadajućim objektima. Kreirana je tada i slika nasipavanja obala ispred samog grada, ali bez nekog dodatnog lukobrana, što je viziju činilo nedovoljno kvalitetnom. Dodatno, ubrzavanjem modernizacijskih procesa, tehnološkim revolucijama, koje su kroz XIX. stoljeće išle jedna za drugom, posebno na planu transporta, tehnike gradnje, mehanizacije sve postaje znatno ozbiljnije i realnije. Pravac prema suvremenom stanju idejno zadaje knjiga „A Fiumei kikötő”, profesora mađarskog jezika Ferenca Császára, iz 1842. godine. Malenost i fizička ograničenja luke konstantno su pratila njen rad i razvoj i već tada stvaraju se futurističke slike s vrhuncem u posljednjima danima Rijeke u Austro-Ugarskoj – list La Bilancia 1918. godine objavljuje plan proširenja luke inženjera Jozsefa Poppa. Preko vrha naslovnice protegnut je članak i grafički vrlo atraktivan prikaz radikalno proširene riječke luke – nasipavanjem bi se radikalno proširio bazen Porto Baross, kreirala posebna putnička luka, znatno produžili lukobrani te stvorio novi sustav gatova za teret ispred grada. Bilo je to ozbiljno širenje luke kroz more prema jugu, kada zbog suženih političkih i geografskih okvira nije mogla na istok i zapad.
...