Može li jedna siva, zapuštena, prljava, veći dio dana gospodarskim prometom zagušena ulica, u koju zalazi tek onaj tko mora (uključujući ono malo privremenih ili na nju stalno osuđenih stanara u njezinim rijetkim, vidljivo trošnim stambenim zgradama), ulica u koju se s jedne od glavnih gradskih prometnih arterija ulazi kao u kakvo slijepo crijevo, što nije dojam koji se rađa isključivo u glavi noćnog posjetitelja zbog škrta osvjetljenja, ulica o čijoj prirodi podosta već svjedoči donedavni naziv Industrijska, što znači da su uz nju uzdižu lučka skladišta, da njome bez prestanka tutnje autocisterne, da njezin asfalt presijeca poseban kolosijek namijenjen željezničkim cisternama, sve ispod »redovne« pruge koja ju premošćuje, a isto čine i brojni industrijski cjevovodi, ulica zapravo na svaki način tmurna, depresivna, može li biti mjestom – turističkog interesa?
Hotel emigranata snimljen prije Prvog svetskog rata na početku tadašnje Via dell'Industria, današnje Ulice Milutina Barača
Neobično pitanje, reklo bi se. Pogotovo što se njezin opis ni u čemu nije približio, a kamoli podudario sa standardnim opisima svjetskih turističkih atrakcija u kojima caruju svjetlost, boje, razigranost, vedrina, svakovrsni hedonizam, što su sve dijelovi dojmovnog kaledioskopa što se na ovaj ili onaj način nudi svima koji pružaju korake ulicama kao što su londonski Carnaby Street, dubrovački Stradun ili bečka Kartner Strasse. Glamour tih ulica turistički je mamac, mamac koji u ulici donedavno zvanoj Industrijskom uopće ne postoji, osim u možebitnoj interpretaciji koja bi njezin ugođaj proglasila glamouroznim-antiglamurom.
Štoviše, pitanje se čini neobičnim i zbog saznanja da je riječ o ulici u koju se mirnu životu sklon građanin u pravilu ne upućuje bez prijeke potrebe. To je ponašanje potaknuto činjenicom da je život u njoj posljednjih godina impregniran sve opipljivijim kriminalnim nitima. 
U tamnim zakutcima njezinih stanova, nije tajna, doživljaj lijepog nerijetko se (uzaludno) pokušava dostići, kako veli jedan slogan slovenske industrije napitaka, »u suradnji s prirodom», ali ne s prirodom ovdašnjeg, već kolumbijskog, afganistanskog ili nekog drugog opojnog podneblja. Prije nekoliko godina pak u ulicu se zaputio dežurni policajac, na hitan poziv. I bio je prisiljen ustrijeliti oca koji je, zbog samo njemu poznatih razmirica sa suprugom, prijetio da će vlastitim djetetom, što ga je držao u zraku, za nogu, udariti o kameni zid. Tužni životi kao da sami prizivaju ružan završetak. Zavirivanje u kriminalističke dosjee podsjetit će i na najpoznatiji slučaj vezan uz ulicu, na zločin što ga je upravo u njoj, prije desetak godina, počinio A. Relja, zločin o kojemu u policijskoj dokumentaciji svjedoče snimci nesretne maloljetne djevojčice.
Bivša Industrijska kao ulica Morgue, kako je ulicu u jednoj od svojih mračnih priča nazvao Edgar Allan Poe, rodonačelnik kriminalističkog štiva?
Pitanje o ex-Industrijskoj kao dijelu gradske turističke magistrale može se učiniti dvojbenim i zato što grad u kojemu se ulica nalazi – da, konačno je došao i trenutak u kojemu valja kazati: ona se nalazi u Rijeci, štoviše u njezinu središtu – godinama zapravo već ima svoju turističku magistralu. Riječke goste na taj niz povijesno ili kulturno zanimljivih točaka upozorava niz metalnih, upadljivom žutom bojom obojenih ploča s oznakom TM. I koliko god ta kratica neke sugrađane humornom asocijacijom vodila prema Istoku, do voda transcendentalne meditacije, s našeg je, zapadnjačkog, riječkog stajališta teško poreći utemeljenost ijedne njome u gradskom tkivu ponuđene turističke lokacije. Čemu, dakle, stavljati pod upitnik jednom već definiranu priču?
Na takva bi se i slična pitanja moglo lako naći protuodgovore.
Doista je istina, primjerice, da ulica nije baš u svemu ugodna oku, ali možebitna pomisao da je sva sreća što riječki gosti u nju ne zalaze, budući da bi nas, takva kakva je, »pred svijetom« samo sramotila, posvađana je s činjenicom koja veli kako horde turista svakodnevno promiču uzduž i poprijeko nimalo tiših, mirisnijih, u vesele boje odjevenijih ulica svjetskih metropola. Posjetitelji Rima i Pariza ne promiču samo tamošnjima, za njih posebno »ušminkanim« ekskluzivnim kvartovima, još manje se zadržavaju isključivo na high class točkama, već upijaju grad gotovo u cijelosti, zalazeći u bilo koji kvart koji im može ponuditi ono što im je u svakom gradu najvažnije, a to je – zanimljiva priča. Dalje, kriminal poodavno nije nešto što bi turiste odbijalo. Upravo suprotno, od svoje je slavne kriminalne prošlosti Chicago napravio turističku atrakciju, pa goste u tom američkom gradu turistički vodiči odvode na mjesta značajna za životopis čovjeka zvanog Al Capone. Zatvor Alcatraz također je turističko odredište, uz pristojnu nadoknadu kroz Harlem će vas uvijek netko provesti... Povijest je povijest, image je image, posao je posao.
Treće, postojeća gradska magistrala, sa službenim potpisom Turističke zajednice Grada Rijeke, nije nešto od granita isklesano, navijeke nepromjenjivo, već je odraz viđenja teme u određenome trenutku. A i da nije tako, zašto bježati od mogućnosti što ih nude tzv. alternativne magistrale, usporedni koncepti upoznavanja s gradom, koji onima službenim mogu biti izvrsnom nadopunom, nastali na tragu misli kako se cjelovita slika dobita tek uvažavanjem oba pristupa?
Ipak, kada bismo priču o turističkoj ex-Industrijskoj ulici plasirali kao priču o jednom alternativnom turističkom projektu, nemalo bismo pogriješili. Jer, ta ulica vara. Kako najprije svojim vanjskim signalima koji sugeriraju turističku nevažnost, tako također svojim imenom (Riječanima je prije stotinjak godina bila znana kao Via Volosca, današnji je se stariji sugrađani sjećaju pod imenom Via dell’Industria, oni koju mrvu mlađi upoznali su je kao Ulicu Jugoslavenske narodne armije, još mlađi kao Industrijsku, da bio od najnovijeg preimenovanja 2001. godine nosila ime Ulica Milutina Barača), tako i svojom navodnom alternativnošću. Jer, brojnošću kulturno-povijesnih atrakcija, koje se kreću u rasponu od lokalnih zanimljivosti do točaka iznimno značajnih čak u svjetskim relacijama, ona izmiče bilo kakvom jednoznačnom određenju. U njoj su odigrana događanja koja, verbalno ili na koji drugi način nanizana, prerastaju u vrlo reprezantativnu inačicu onoga što nazivamo pričom o Rijeci: tu se skrivaju epizode koje vlastitim učlanjavanjem postaju paradigmatskom slikom političke, gospodarske i kulturne prošlosti grada na ušću Rječine. Uključujući štošta od onog što Nedjeljko Fabrio drži »histerijom historije», a što Rijeku čini mjestom u kojemu je, kao u rijetko kojem drugom gradu, teško razdvojiti oficijelno od alternativnog, i obrnuto. Gdjekad zbog njihove tijesne zbliženosti, gdjekad zbog izravnog preplitanja.
Koja su pojedinačna uporišta za potkrijepu teze o turističkoj vrijednosti Baračeve ulice? Koji su njezini pojedinačni sadržaji što se u očima gostiju mogu lako učiniti vrijednim pozornosti, čak u tolikoj mjeri da cijela ulica ima zašto prerasti u zaseban odvojak gradskih turističkih prohodišta?
Razorna oružje torpedo izumljeno je u Rijeci zahvaljujući Giovanniju Luuppisu i Robertu Whiteheadu