SUŠAČKA REVIJA broj 38/39 razgovori GLUMICA BRODVEJSKOG TIPA Rade Dragojević »Pravo mi je ime Ljerka, ali me odmalena zovu Lela, na Ljerka se gotovo i ne odazivam. Također, pravo mi je prezime Margitić, s naglaskom na predzadnjem slogu, a ne Margetić, ali su glumačka sudbina, zahtjevi reklame i propagande, a vrlo često i novinarska šlampavost, učinili svoje. Onako kako se prvi puta pogriješilo, ostalo je do danas«, kaže nam glumica Lela Margitić, članica kazališnog ansambla Komedija i partnerica Peri Kvrgiću u Stilskim vježbama, najdugovječnijoj predstavi koju je, vjerojatno, pogledao svatko tko se i najmanje zanima za kazalište. Trenutačno je možda ponajviše okupirana ulogom baka-servisa. Čuva unuka Bartola, sina njezine kćeri Jelene Miholjević, također glumice, i redatelja Hrvoja Hribara. Već iz nekoliko početnih informacija jasno je kako je posrijedi glumačka obitelj. Da je tako bilo oduvijek, potvrđuje nam i Lela Margitić. »Tata je bio glumac-amater i mogao je postati profesionalac, ali, eto, nije htio. Na Krasici je tata tridesetih godina organizirao amaterske predstave. Pričali su mi da je Krasica tada bila jedno od kulturnih središta, svi su tamo dolazili. Osim tate, koji je bio jako glumački nadaren, glumačkog je dara imala i najmlađa mamina sestra, Ljubica Mikuličić, koja je postala glumica, a i njezin pokojni muž Drago Krča bio je glumac. Uostalom, i moj bivši suprug Boris Miholjević je također glumac, a moja je sestrična Vesna Butorac-Blaće primabalerina. Eto, sad mi je i kći glumica, a sin mi se bavi glazbom. Da, moglo bi se reći da smo svi pomalo glumački vudreni.« Naša sugovornica pjeva, pleše i glumi, i to je čini rijetko kompletnom umjetnicom u nas, glumicom američkog, brodvejskog tipa. Šezdesetih godina kad je započinjala svoju glumačku karijeru, u Zagrebu se ta vrsta svestranosti nedovoljno honorirala, bila je čak tretirana kao drugorazredna. Posve nezasluženo. Danas tu umjetničku i glumačku svestranost baštini njezina kći Jelena Miholjević. No, spomenuta je Krasica, pa smo to iskoristiti da nam naša sugovornica kaže nešto više o svom djetinjstvu. »Rođena sam na Krasici, mjestu desetak kilometara udaljenom od Rijeke. Tamo je živjela moja baka, a u toj se kući rodila i moja mama. Na Krasici sam sa svojom nonom ostala sve do škole, dok su mi roditelji živjeli na Sušaku. Bilo mi je jako lijepo, međutim slabo se sjećam tog razdoblja. Sjećam se nekih detalja, sjećam se mirisa, općenito, u životu. U svakom slučaju, kad je trebalo krenuti u školu, preselila sam na Sušak, gdje su moji roditelji stanovali u Vidmarovim kućama. Krenula sam u školu na Pećinama. Tamo je moja mama bila učiteljica. Odmah sam krenula u Pionirsko kazalište na Sušaku i taj sušački neboder je definitivno bila najvažnija stvar u mome djetinjstvu. Tamo sam provela trinaest godina, sve do velike mature.« Lela Margitić prisjeća se i ratnih godina. »Na Krasici je rat za nas relativno dobro prošao. Znam da su u toj našoj kućici bili i drugi susjedi sa Sušaka. Mama je bila učiteljica, i čim su došli Talijani, poslali su je doma. Dobivali smo tzv. aprovizaciju, pa nismo bili gladni. Sjećam se, jednom kad su bombardirali Rijeku, valjda su usput izbacili i neku bombu blizu nas. Pale su jedno dvije, tri, čak i blizu naše kuće. Sjećam se tih vriskova, plača i da se netko jako bojao. Ali najviše se sjećam da je majka prilikom tog bombardiranja ležala na meni ispod jednog dugačkog velikog stola, a da je pokojna nona stalno govorila da joj je najvažnije bilo da je glavu skrila, a da je baš briga ča je rit vani.« Zanimljiva je i storija njezinog oca. »Tata Alfons se rodio u Puli. Za priču je važno znati da je njegov djed gradio Sueski kanal i stekao veliko imanje. No, to je sve propalo kad je počeo Prvi svjetski rat i kad su, kao istarske izbjeglice, morali otići. Od imanja nikada ništa više nisu dobili. Mog je oca kao istarskog izbjeglicu školovala stara Jugoslavija, pa su on i njegova braća ipak završili tadašnje gimnazije, živeći po internatima. No, sve je to bila velika kalvarija za koju sam tek kasnije doznala.« Nakon mature buduća glumica odlazi u Zagreb, no umjesto očekivanog bavljenja baletom odlučuje se za glumu. Kako je to doga došlo? »Vesna Butorac, iako je bila mlađa od mene, već je tada išla u baletnu školu u Zagrebu i počela plesati u HNK. Kad sam vidjela kako ona pleše, a kako plešem ja, shvatila sam da, kad već ne mogu u prvi plesački red, ne želim biti ni u zadnjem.« Put je bio jasan – prijemni na Akademiji dramskih umjetnosti, odsjek glume. Lela Margitić se prisjeća: »Otišla sam u Zagreb upisati Kazališnu akademiju iako bih bila najradije ostala u Rijeci, ali tamo nije bilo akademije. Moram priznati da nisam lako prihvatila Zagreb, iako mi je veliki dio obitelji živio tamo. U Zagrebu nisam bila stranac, nije mi bio nepoznat. Primili su me na Akademiju, ali nije bilo lako.« Što je bilo teško, zanimalo nas je. »Tada su u žiriju sjedila sve redom velika imena. Nalazio se tamo dr. Branko Gavella, Kosta Spaić, Dino Radojević, Boško Violić, Georgij Paro, Drago Krča, Bobi Marotti, Vlado Habunek i Bratoljub Klaić. Posebno me ovaj zadnji zezao. Najprije vas pitaju kako se zovete, a kad sam rekla Ljerka Margitić s naglaskom na predzadnjem slogu i s jakom čakavaštinom, Klaića je zasmetao upravo taj akcent. Tada me je on – onako ogroman, visok i debeo – kao rođeni Slavonac i štokavac, upitao svojim dubokim glasom: »Štooo?« to me silno zbunilo, jer, mislila sam, jedino što je bilo nesporno jest to kako se zovem, sve je drugo moglo doći u pitanje, ali ime i prezime – nikako! U prvi trenutak nisam shvatila o čemu se radi, nisam čak znala ni tko je on, nije mi palo na pamet da je akcent u pitanju. U svakom slučaju, nekoliko je puta ponovio to svoje 'štoo', što me je silno prestrašilo, tako da sam u jednom trenutku ostala bez glasa. Onda je prof. Vlado Habunek, čiji sam ja bila, kako se to u Zagrebu kaže 'libling', otišao u zadnji red i počeo govoriti: 'Vičite, vičite, da vas čujem!' U svakom slučaju, prošla sam tu prvu selekciju, istina za dlaku, ali sam prošla. Kasnije je već išlo bolje.« Nakon što je pred žirijem odrecitirala Ujevićevu Svakidašnju jadikovku i odigrala Laurin monolog iz Krležine Agonije te još jedan iz Šume Ostrovskoga, Lela se Margitić našla u društvu svojih novih kolega. Njezinu su generaciju među ostalim, činili Helena Buljan, Koraljka Hrs, Vlado Kovačić, Mirko Kraljev, Davor Borčić, Seka Vrca, koja je kasnije otišla u Ameriku, pa Olga Pivac... Prvi angažman dobiva već na trećoj godini Akademije, i to u Kazalištu Komedija. Vlado Habunek je obnavljao Kiss me, Kate, slavnu predstavu, mjuzikl koji se već odavno ne igra na našim kazališnim daskama. Posrijedi je bio jedan od prvih mjuzikla koji su se opće igrali u Zagrebu i koji je dobio nagradu Grada Zagreba. »U tom sam mjuziklu igrala s Đurđom Ivezić, još jednom Sušačankom. Nas smo dvije alternirale čak dvije uloge. Osim toga, ubrzo smo ustanovili da ja, zapravo, dobro pjevam, da imam sluha, a upravo su to tražili. Bilo kako bilo, taj je mjuzikl bio velika senzacija u Zagrebu i Komedija je upravo s tom predstavom napravila svoj veliki uzlet. Od tada sam u Komediji, gdje sam ostala do dana današnjeg, s jednim malim prekidom. Naime, dvije sam godine bila slobodni umjetnik, da bih se onda opet vratila svom domicilnom kazalištu.« Iza Lele Margitić brojne su uloge. Dovoljno je nabrojiti tek neke da se vidi kako je svojim rolama obilježila zlatno razdoblje tog zagrebačkog kazališta. Nastupala je u već spomenutom mjuziklu Poljubi me, Kato, pa u Ljubimici Divljeg Zapada, tu su i uloge u Slatkoj Irmi, Guslaču na krovu, Dundu Maroju, O'kaj, Dlakavom životu, u Noveli od Stanca, Aplauzu. Igrala je i dramske uloge, npr. u Shakespeareovom na Tri kralja. Nastupala je u HNK, Gavelli, &TD-u, na radiju... Lela Margitić će nam potvrditi da je tip uloga u kojima se ona pojavljivala nekad redovito bio smatram manje vrijednim. »Danas se moj tip glumca cijeni, za razliku od ranije, kada se na takav žanr gledalo s visoka. Sada je svima jasno da je, zapravo, teže igrati takvu vrstu repertoara nego klasičnu dramu. No, ja se nikada nisam osjećala manje vrijednom.« I onda vrhunac karijere, koji zapravo traje do danas: nastup u Stilskim vježbama s Perom Kvrgićem. O tome nam naša sugovornica kaže: »Mia Oremović, koja je to sjajno igrala, odustala je zbog meni nepoznatih razloga za koje ju nikad nisam pitala. Režiser predstave Tomislav Radić, s kojim sam bila na neki način i kolegica na Akademiji, zamolio me da uskočim u tu predstavu, ja sam pristala, i eto, to traje do danas.« Magiju te predstave ne zna objasniti ni protagonistica i naša sugovornica. Svaka je predstava maksimalno posjećena, svaka je generacija jednostavno mora odgledati, ali zašto je tome tako, teško je reći: Ne znamo ni mi zašto, ali je tako!« Koliko će dugo igrati Stilske vježbe, zanimalo nas je. »Igrat će se dok to mi izdržimo. Ne igramo često, ali ipak kontinuirano, i jako nas veseli. Sljedeće će godine biti 35 godina od premijere Stilskih vježbi, to je valjda jedina predstava koja se igra u istoj podjeli. Svejedno je koliko mi godina imamo, uvijek je to samo jedan gospodin i jedna gospođa koji prolaze kroz niz situacija, i zato nismo limitirani godinama. Jako volim tog mog Pericu. Ustvari, Pero Kvrgić i ja se jako dobro slažemo, i vjerojatno zato Stilske vježbe tako dobro funkcioniraju; možda se ne bi toliko održale da nemamo tako dobru komunikaciju. Doduše, Pero je takav čovjek da se s njim i ne možeš posvađati.« Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
GLUMICA BRODVEJSKOG TIPA
Rade Dragojević
»Pravo mi je ime Ljerka, ali me odmalena zovu Lela, na Ljerka se gotovo i ne odazivam. Također, pravo mi je prezime Margitić, s naglaskom na predzadnjem slogu, a ne Margetić, ali su glumačka sudbina, zahtjevi reklame i propagande, a vrlo često i novinarska šlampavost, učinili svoje. Onako kako se prvi puta pogriješilo, ostalo je do danas«, kaže nam glumica Lela Margitić, članica kazališnog ansambla Komedija i partnerica Peri Kvrgiću u Stilskim vježbama, najdugovječnijoj predstavi koju je, vjerojatno, pogledao svatko tko se i najmanje zanima za kazalište. Trenutačno je možda ponajviše okupirana ulogom baka-servisa. Čuva unuka Bartola, sina njezine kćeri Jelene Miholjević, također glumice, i redatelja Hrvoja Hribara. Već iz nekoliko početnih informacija jasno je kako je posrijedi glumačka obitelj. Da je tako bilo oduvijek, potvrđuje nam i Lela Margitić. »Tata je bio glumac-amater i mogao je postati profesionalac, ali, eto, nije htio. Na Krasici je tata tridesetih godina organizirao amaterske predstave. Pričali su mi da je Krasica tada bila jedno od kulturnih središta, svi su tamo dolazili. Osim tate, koji je bio jako glumački nadaren, glumačkog je dara imala i najmlađa mamina sestra, Ljubica Mikuličić, koja je postala glumica, a i njezin pokojni muž Drago Krča bio je glumac. Uostalom, i moj bivši suprug Boris Miholjević je također glumac, a moja je sestrična Vesna Butorac-Blaće primabalerina. Eto, sad mi je i kći glumica, a sin mi se bavi glazbom. Da, moglo bi se reći da smo svi pomalo glumački vudreni.« Naša sugovornica pjeva, pleše i glumi, i to je čini rijetko kompletnom umjetnicom u nas, glumicom američkog, brodvejskog tipa. Šezdesetih godina kad je započinjala svoju glumačku karijeru, u Zagrebu se ta vrsta svestranosti nedovoljno honorirala, bila je čak tretirana kao drugorazredna. Posve nezasluženo. Danas tu umjetničku i glumačku svestranost baštini njezina kći Jelena Miholjević. No, spomenuta je Krasica, pa smo to iskoristiti da nam naša sugovornica kaže nešto više o svom djetinjstvu. »Rođena sam na Krasici, mjestu desetak kilometara udaljenom od Rijeke. Tamo je živjela moja baka, a u toj se kući rodila i moja mama. Na Krasici sam sa svojom nonom ostala sve do škole, dok su mi roditelji živjeli na Sušaku. Bilo mi je jako lijepo, međutim slabo se sjećam tog razdoblja. Sjećam se nekih detalja, sjećam se mirisa, općenito, u životu. U svakom slučaju, kad je trebalo krenuti u školu, preselila sam na Sušak, gdje su moji roditelji stanovali u Vidmarovim kućama. Krenula sam u školu na Pećinama. Tamo je moja mama bila učiteljica. Odmah sam krenula u Pionirsko kazalište na Sušaku i taj sušački neboder je definitivno bila najvažnija stvar u mome djetinjstvu. Tamo sam provela trinaest godina, sve do velike mature.« Lela Margitić prisjeća se i ratnih godina. »Na Krasici je rat za nas relativno dobro prošao. Znam da su u toj našoj kućici bili i drugi susjedi sa Sušaka. Mama je bila učiteljica, i čim su došli Talijani, poslali su je doma. Dobivali smo tzv. aprovizaciju, pa nismo bili gladni. Sjećam se, jednom kad su bombardirali Rijeku, valjda su usput izbacili i neku bombu blizu nas. Pale su jedno dvije, tri, čak i blizu naše kuće. Sjećam se tih vriskova, plača i da se netko jako bojao. Ali najviše se sjećam da je majka prilikom tog bombardiranja ležala na meni ispod jednog dugačkog velikog stola, a da je pokojna nona stalno govorila da joj je najvažnije bilo da je glavu skrila, a da je baš briga ča je rit vani.« Zanimljiva je i storija njezinog oca. »Tata Alfons se rodio u Puli. Za priču je važno znati da je njegov djed gradio Sueski kanal i stekao veliko imanje. No, to je sve propalo kad je počeo Prvi svjetski rat i kad su, kao istarske izbjeglice, morali otići. Od imanja nikada ništa više nisu dobili. Mog je oca kao istarskog izbjeglicu školovala stara Jugoslavija, pa su on i njegova braća ipak završili tadašnje gimnazije, živeći po internatima. No, sve je to bila velika kalvarija za koju sam tek kasnije doznala.« Nakon mature buduća glumica odlazi u Zagreb, no umjesto očekivanog bavljenja baletom odlučuje se za glumu. Kako je to doga došlo? »Vesna Butorac, iako je bila mlađa od mene, već je tada išla u baletnu školu u Zagrebu i počela plesati u HNK. Kad sam vidjela kako ona pleše, a kako plešem ja, shvatila sam da, kad već ne mogu u prvi plesački red, ne želim biti ni u zadnjem.« Put je bio jasan – prijemni na Akademiji dramskih umjetnosti, odsjek glume. Lela Margitić se prisjeća: »Otišla sam u Zagreb upisati Kazališnu akademiju iako bih bila najradije ostala u Rijeci, ali tamo nije bilo akademije. Moram priznati da nisam lako prihvatila Zagreb, iako mi je veliki dio obitelji živio tamo. U Zagrebu nisam bila stranac, nije mi bio nepoznat. Primili su me na Akademiju, ali nije bilo lako.« Što je bilo teško, zanimalo nas je. »Tada su u žiriju sjedila sve redom velika imena. Nalazio se tamo dr. Branko Gavella, Kosta Spaić, Dino Radojević, Boško Violić, Georgij Paro, Drago Krča, Bobi Marotti, Vlado Habunek i Bratoljub Klaić. Posebno me ovaj zadnji zezao. Najprije vas pitaju kako se zovete, a kad sam rekla Ljerka Margitić s naglaskom na predzadnjem slogu i s jakom čakavaštinom, Klaića je zasmetao upravo taj akcent. Tada me je on – onako ogroman, visok i debeo – kao rođeni Slavonac i štokavac, upitao svojim dubokim glasom: »Štooo?« to me silno zbunilo, jer, mislila sam, jedino što je bilo nesporno jest to kako se zovem, sve je drugo moglo doći u pitanje, ali ime i prezime – nikako! U prvi trenutak nisam shvatila o čemu se radi, nisam čak znala ni tko je on, nije mi palo na pamet da je akcent u pitanju. U svakom slučaju, nekoliko je puta ponovio to svoje 'štoo', što me je silno prestrašilo, tako da sam u jednom trenutku ostala bez glasa. Onda je prof. Vlado Habunek, čiji sam ja bila, kako se to u Zagrebu kaže 'libling', otišao u zadnji red i počeo govoriti: 'Vičite, vičite, da vas čujem!' U svakom slučaju, prošla sam tu prvu selekciju, istina za dlaku, ali sam prošla. Kasnije je već išlo bolje.« Nakon što je pred žirijem odrecitirala Ujevićevu Svakidašnju jadikovku i odigrala Laurin monolog iz Krležine Agonije te još jedan iz Šume Ostrovskoga, Lela se Margitić našla u društvu svojih novih kolega. Njezinu su generaciju među ostalim, činili Helena Buljan, Koraljka Hrs, Vlado Kovačić, Mirko Kraljev, Davor Borčić, Seka Vrca, koja je kasnije otišla u Ameriku, pa Olga Pivac... Prvi angažman dobiva već na trećoj godini Akademije, i to u Kazalištu Komedija. Vlado Habunek je obnavljao Kiss me, Kate, slavnu predstavu, mjuzikl koji se već odavno ne igra na našim kazališnim daskama. Posrijedi je bio jedan od prvih mjuzikla koji su se opće igrali u Zagrebu i koji je dobio nagradu Grada Zagreba. »U tom sam mjuziklu igrala s Đurđom Ivezić, još jednom Sušačankom. Nas smo dvije alternirale čak dvije uloge. Osim toga, ubrzo smo ustanovili da ja, zapravo, dobro pjevam, da imam sluha, a upravo su to tražili. Bilo kako bilo, taj je mjuzikl bio velika senzacija u Zagrebu i Komedija je upravo s tom predstavom napravila svoj veliki uzlet. Od tada sam u Komediji, gdje sam ostala do dana današnjeg, s jednim malim prekidom. Naime, dvije sam godine bila slobodni umjetnik, da bih se onda opet vratila svom domicilnom kazalištu.« Iza Lele Margitić brojne su uloge. Dovoljno je nabrojiti tek neke da se vidi kako je svojim rolama obilježila zlatno razdoblje tog zagrebačkog kazališta. Nastupala je u već spomenutom mjuziklu Poljubi me, Kato, pa u Ljubimici Divljeg Zapada, tu su i uloge u Slatkoj Irmi, Guslaču na krovu, Dundu Maroju, O'kaj, Dlakavom životu, u Noveli od Stanca, Aplauzu. Igrala je i dramske uloge, npr. u Shakespeareovom na Tri kralja. Nastupala je u HNK, Gavelli, &TD-u, na radiju... Lela Margitić će nam potvrditi da je tip uloga u kojima se ona pojavljivala nekad redovito bio smatram manje vrijednim. »Danas se moj tip glumca cijeni, za razliku od ranije, kada se na takav žanr gledalo s visoka. Sada je svima jasno da je, zapravo, teže igrati takvu vrstu repertoara nego klasičnu dramu. No, ja se nikada nisam osjećala manje vrijednom.« I onda vrhunac karijere, koji zapravo traje do danas: nastup u Stilskim vježbama s Perom Kvrgićem. O tome nam naša sugovornica kaže: »Mia Oremović, koja je to sjajno igrala, odustala je zbog meni nepoznatih razloga za koje ju nikad nisam pitala. Režiser predstave Tomislav Radić, s kojim sam bila na neki način i kolegica na Akademiji, zamolio me da uskočim u tu predstavu, ja sam pristala, i eto, to traje do danas.« Magiju te predstave ne zna objasniti ni protagonistica i naša sugovornica. Svaka je predstava maksimalno posjećena, svaka je generacija jednostavno mora odgledati, ali zašto je tome tako, teško je reći: Ne znamo ni mi zašto, ali je tako!« Koliko će dugo igrati Stilske vježbe, zanimalo nas je. »Igrat će se dok to mi izdržimo. Ne igramo često, ali ipak kontinuirano, i jako nas veseli. Sljedeće će godine biti 35 godina od premijere Stilskih vježbi, to je valjda jedina predstava koja se igra u istoj podjeli. Svejedno je koliko mi godina imamo, uvijek je to samo jedan gospodin i jedna gospođa koji prolaze kroz niz situacija, i zato nismo limitirani godinama. Jako volim tog mog Pericu. Ustvari, Pero Kvrgić i ja se jako dobro slažemo, i vjerojatno zato Stilske vježbe tako dobro funkcioniraju; možda se ne bi toliko održale da nemamo tako dobru komunikaciju. Doduše, Pero je takav čovjek da se s njim i ne možeš posvađati.«
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.