SUŠAČKA REVIJA broj 40 glazba NEKA GLAZBA GOVORI Lovorka RuckU nizu glazbenika rođenih u Istri nalazimo i Tihomila Vidošića, skladatelja kojem ove godine obilježavamo 100. godišnjicu rođenja. Budući da je riječ o Istraninu koji svoje cjelokupno profesionalno glazbeničko djelovanje nije vezao za Istru ni uz Rijeku, Vidošićevog imena vjerojatno će se sjetiti tek rijetki ljubitelji kazališta pri spomenu njegove komične opere Stari mladić. Skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog Tihomil Vidošić rodio se u Boljunu 1. srpnja 1902. godine. Već od djetinjstva pokazivao je veliku sklonost ka glazbi. No, kako to najčešće biva, njegova majka udovica, koja je pored Tihomila imala još četvero djece, nije željela da se Tihomil bavi glazbom, već nekim unosnijim zanimanjem. Mladost je Vidošić proveo u Opatiji i Sušaku. O tom životnom razdoblju sam je glazbenik rekao: »U Opatiji, u javnom parku, postojao je nekoć muzički paviljon gdje bi u ljetnoj sezoni svirao orkestar, sastavljen uglavnom od muzičara Bečke opere. Kao dječak bio sam redovni slušalac tog orkestra i tu je pala već u mladosti odluka da se posvetim muzici, usprkos protivljenju majke i svih rođaka. To su mi branili jer smo živjeli u teškim materijalnim prilikama.« U mladosti je Vidošić upoznao istarskog barda Ivana Matetića Ronjgova. Pjevao je u njegovu zboru i bio mu je izuzetno zahvalan što ga je naučio čitati notno pismo. Pod Ronjgovljevim je utjecajem zavolio istarski narodni glazbeni idiom. Glazbom se isprva bavio kao samouk, a želeći studirati na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, prijavio se u vojnu muziku. »Kad sam se 1923. god. upisao u Muzičku akademiju u Zagrebu, morao sam se sam uzdržavati. Majka je bila udovica s petero djece, a živjela je na Sušaku. Nije bilo druge već sam se morao javiti u vojnu muziku, u kojoj je tada bio kapelnik poznati muzičar Ivan Muhvić. Da bih dobio neki čin u vojsci, morao sam se najprije podvrći ispitu. Znao sam nešto klavira i vrlo malo violine, jer sam dotad bio samouk. Komisija pred kojom sam imao polagati ispit sastojala se od kapelnika Muhvića – divan čovjek – i pomoćnika komandanta puka kome je muzika bila podređena. Polagao sam violinu, jer klavir za vojni orkestar nije bio predviđen. Otvorili su mi note, i to dionicu prve violine u »Fantazije iz Traviate«. Pukovnik pokaže na lijevu stranu partiture i reče: »Hajde, sviraj ovo.« Pogledam ja, kad ono na toj lijevoj strani Allegro u nezgodnoj 2. poziciji. Problijedio sam, ali uto na desnoj strani opazim poznatu ariju »Ah, ta ljubav«, koju sam znao napamet jer sam je često svirao djevojkama pod prozorima. Ja zagudim mjesto zadane lijeve strane desnu, s mnogo strastvenih vibrata. Pukovnik, koji nije imao pojma o notama, micao je nešto prstima po lijevoj strani nota da slijedi što ja sviram, a na kraju uzviknuo je ushićeno: »Odlično! Prva klasa!« Naravno, kapelnik koji mi je i kasnije učinio još mnogo, mnogo dobra, nije me odao, pa sam dobio najbolji mogući čin.« Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
NEKA GLAZBA GOVORI
Lovorka Ruck
U nizu glazbenika rođenih u Istri nalazimo i Tihomila Vidošića, skladatelja kojem ove godine obilježavamo 100. godišnjicu rođenja. Budući da je riječ o Istraninu koji svoje cjelokupno profesionalno glazbeničko djelovanje nije vezao za Istru ni uz Rijeku, Vidošićevog imena vjerojatno će se sjetiti tek rijetki ljubitelji kazališta pri spomenu njegove komične opere Stari mladić.
Skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog Tihomil Vidošić rodio se u Boljunu 1. srpnja 1902. godine. Već od djetinjstva pokazivao je veliku sklonost ka glazbi. No, kako to najčešće biva, njegova majka udovica, koja je pored Tihomila imala još četvero djece, nije željela da se Tihomil bavi glazbom, već nekim unosnijim zanimanjem. Mladost je Vidošić proveo u Opatiji i Sušaku. O tom životnom razdoblju sam je glazbenik rekao: »U Opatiji, u javnom parku, postojao je nekoć muzički paviljon gdje bi u ljetnoj sezoni svirao orkestar, sastavljen uglavnom od muzičara Bečke opere. Kao dječak bio sam redovni slušalac tog orkestra i tu je pala već u mladosti odluka da se posvetim muzici, usprkos protivljenju majke i svih rođaka. To su mi branili jer smo živjeli u teškim materijalnim prilikama.« U mladosti je Vidošić upoznao istarskog barda Ivana Matetića Ronjgova. Pjevao je u njegovu zboru i bio mu je izuzetno zahvalan što ga je naučio čitati notno pismo. Pod Ronjgovljevim je utjecajem zavolio istarski narodni glazbeni idiom. Glazbom se isprva bavio kao samouk, a želeći studirati na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, prijavio se u vojnu muziku. »Kad sam se 1923. god. upisao u Muzičku akademiju u Zagrebu, morao sam se sam uzdržavati. Majka je bila udovica s petero djece, a živjela je na Sušaku. Nije bilo druge već sam se morao javiti u vojnu muziku, u kojoj je tada bio kapelnik poznati muzičar Ivan Muhvić. Da bih dobio neki čin u vojsci, morao sam se najprije podvrći ispitu. Znao sam nešto klavira i vrlo malo violine, jer sam dotad bio samouk. Komisija pred kojom sam imao polagati ispit sastojala se od kapelnika Muhvića – divan čovjek – i pomoćnika komandanta puka kome je muzika bila podređena. Polagao sam violinu, jer klavir za vojni orkestar nije bio predviđen. Otvorili su mi note, i to dionicu prve violine u »Fantazije iz Traviate«. Pukovnik pokaže na lijevu stranu partiture i reče: »Hajde, sviraj ovo.« Pogledam ja, kad ono na toj lijevoj strani Allegro u nezgodnoj 2. poziciji. Problijedio sam, ali uto na desnoj strani opazim poznatu ariju »Ah, ta ljubav«, koju sam znao napamet jer sam je često svirao djevojkama pod prozorima. Ja zagudim mjesto zadane lijeve strane desnu, s mnogo strastvenih vibrata. Pukovnik, koji nije imao pojma o notama, micao je nešto prstima po lijevoj strani nota da slijedi što ja sviram, a na kraju uzviknuo je ushićeno: »Odlično! Prva klasa!« Naravno, kapelnik koji mi je i kasnije učinio još mnogo, mnogo dobra, nije me odao, pa sam dobio najbolji mogući čin.«
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.