SUŠAČKA REVIJA broj 46/47 more ...VIVERA NON EST NECESSE ! Damir Miloš U suvremenom svijetu posljednji dio nadaleko poznate fraze ispisane u naslovu ovog teksta kao da se sve više zaboravlja. Da li namjerno, ili samo prešutno? Spominje se samo mnogo poznatiji, dio prvi: “Navigare necesse est...” Ali, kome je namijenjena ovako osakaćena misao? Ili, nije li točnije pitati kome više odgovara ovako osakaćena misao? Zašto ljudima već sam taj prvi dio izgleda dovoljan i smislen? – Ploviti se mora! – viču ljudi koji od svakodnevne kolotečine uspijevaju oduzeti desetak dana godišnjeg i provesti ih na moru. Tu misao izvikuju i svi oni koji more doživljavaju kao nadomjestak slobode, kao dobro nasuprot lošem, svemu lošem utjelovljenom u monotonoj i kopnenoj svakodnevnici života. To isto moreplovcima pripisuju oni koji im se na neki način dive, ali se sami ne usuđuju otisnuti na more. Tom istom rečenicom ljudi ispraćaju na more one koji kruh svoj svagdašnji zarađuju ploveći na svakojakim brodovima. A njima, upravo njima koji su neprestano na moru, ta rečenica ne znači ništa. Jer “Navigare necesse est, vivere non est necesse” ništa ne govori o pomoračkom načinu života. Jasno je, i njima i njihovima najbližima, da oni plove samo zato da bi mogli živjeti. A kako se pomorci ne bune, samo češće proklinju more, goleme valove i oluje, moleći se danu kada će se zauvijek vratiti kući, oni koji se konačno i vrate... sa smiješkom slušaju priče o tome kako se “ploviti mora”, jer oni su, na sreću, svoju plovidbu završili. Oni najiskusniji o svojim plovidbama šute. Ali ta šutnja izaziva one manje iskusne. Izaziva u njima zavist, jer svačija se šutnja vrlo brzo protumači zadovoljstvom onoga koji šuti. Zaključak se nameće sam od sebe: on je zadovoljan jer je život proveo ploveći oceanima i morem. Iskrcan, sada mu je svejedno hoće li umrijeti danas ili sutra. On je svoj život ispunio smislom koji mu je donijela plovidba plavim prostranstvima (epitet na koji bi svaki pravi pomorac mogao povratiti). Tako ljudi tumače život pomoraca, počinjući sami sebe uvjeravati da je ploviti morem ispunjenje njihova sna, bilo čijeg sna, a pogotovo bi to bilo ispunjenje njihova životna sna kad bi mogli napustiti svakodnevnicu i otisnuti se na more. – Pa daj, čovječe, napusti je već jednom, jebote! Odluči se! I sve su sigurniji u tumačenju slavne uzrečice o kojoj je ovdje riječ. Ona se mora tumačiti ovako: ploviti se mora, jer ako se ne plovi – onda ne vrijedi ni živjeti. I gdje god mogu, ističu je, ispisuju, osakaćenu, bez smisla, krnju misao: “navigare necesse est!”... kao da nastavak i kraj te misli nije nikada ni bio izgovoren?! No, prisjetimo se vremena kada je Pompej izgovorio:: È necessario navigare, non e necessario vivere!” Točnije, prisjetimo se godina koje su prethodile tom iskazu. Pompej je bio slavljen kao vojskovođa koji je odbranio Rimsko Carstvo od mnogobrojnih pljačkaša s mora. Ali, učinio je to ne štedeći vlastite borce, ne štedeći svoju flotu. Kad je, na osnovi te zasluge dobio sljedeći zadatak – organizirati opskrbljivanje Rimskog Carstva morskim putem, naišao je na velik problem. Mladići su izbjegavali služiti njegovoj pomorskoj floti jer je ostao nemilosrdan kao što je to bio tijekom rata. No, moć i politička vlast kojom je raspolagao omogućila mu je da na svoju brojnu flotu brodova ukrca mnoštvo mladića iz unutrašnjosti, s kontinenta. Učio ih je borbenoj gotovosti, vojničkim znanjima, a ne navigaciji ili mornarskim vještinama. Navigacijom su se bavili časnici. Priča se, neposredno prije nego li je izgovorena ta rečenica, da je luci u kojoj su bili usidreni brodovi već nakrcani namirnicama, zaprijetila oluja. Časnici su predložili da se pričeka, na što je Pompej odgovorio: “è necessario navigare, non è necessario vivere!” Pompej se obratio časnicima, što će reći: bez obzira na gubitke mi idemo. Bitno je da sistem koji je on organizirao ne stane, jer opskrba Rima, koji se ionako utapljao u izobilju, ne smije biti ugrožena. A ima li bolje situacije od testiranja tog sistema nego u olujama. Jedno je sigurno: nedostatku bilo čega u Rimu nisu smjele biti razlog njegove lađe! Dakle, ploviti se moralo zbog nečeg što nije imalo ničeg zajedničkog s osjećajem slobode ili prostranstva koje u čovjeku izaziva pogled na more. Ploviti se moralo bez obzira na rizik, bez obzira na žrtve, jer bi Pompej u bilo kojem drugom slučaju izgubio svoje privilegije. A one, jamačno, nisu bile male. Uostalom, more je idealni medij za dokazivanje snage diktatora. Čovjek ima osjećaj da se plaši mora, oluje na njemu, te posramljen postaje poslušnik bez presedana. Sram koji pred diktatorom izaziva osjećaj vlastita straha omogućuje svakom diktatoru prekomjerno iživljavanje nad podanicima. A podanici, pogotovo ako nisu s mora, to ne mogu prepoznati. Zato su lak plijen diktatora. Ljudi poput žrtvenih janjaca odlaze na more i misle da se i na njih odnosi ono “ploviti se mora...” Ali, istina je mnogo strašnija. Od njih se zahtijeva samo bespogovorna poslušnost. Diktatori žele da se oni koji idu na more pouzdaju u njih. Diktatori traže nove žrtvene janjce! I rijetke su iznimke, poput našeg Velog Jože, koji na moru dohvate svoju čovječnost. Rijetki su koji u oluji zahvate u carstvo slobode. Zato citiramo nevjerojatnu preobrazbu Velog Jože: “Galeot Ilija pjeva u mećavi svoju posljednju pjesmu. Jože se ne miče i udiše punim plućima olujni zrak. Sjeća se jesenjih noći, kad bi prvi ledeni vjetar udario odjednom s kraja Buzeta niz dolinu motovunsku. Talasala se šuma pod udarcima vjetrine, kršile su se grane i pucahu hrastova debla. Pričinjaše se njemu, da šuma stenje uz riku medvjeda u klancu i uz tuljenje čopora, koji srtahu kroz lugove. Spominje se Joža, kako bi svu noć probdio usred šume, plašeći se tog užasa. Sada je razgalio prsa, da ga vjetar jače lupa. Okreće se prema valu, da ga dočeka, ali ne kao neprijatelja, nego kao hrvača, na kome će okušati svoju snagu. Osjeća da mu je nešto novo prokipjelo žilama, prostrujilo srcem, sinulo u duši, nešto što je jako kao taj šum, i što ga prenilo i promijenilo.” Veli je Jože razumio slobodu. Ali uistinu je malo onih kojima je to uspjelo na moru. Od njih nekolicine, rijetki su preživjeli. Veli Jože, koliko je nama poznato, nije... Autor je književnik iz Opatije, najpoznatiji skiper među ljudima od pera i obrnuto-najpoznatiji književnik među skiperima. Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
...VIVERA NON EST NECESSE !
Damir Miloš
U suvremenom svijetu posljednji dio nadaleko poznate fraze ispisane u naslovu ovog teksta kao da se sve više zaboravlja. Da li namjerno, ili samo prešutno? Spominje se samo mnogo poznatiji, dio prvi: “Navigare necesse est...” Ali, kome je namijenjena ovako osakaćena misao? Ili, nije li točnije pitati kome više odgovara ovako osakaćena misao? Zašto ljudima već sam taj prvi dio izgleda dovoljan i smislen? – Ploviti se mora! – viču ljudi koji od svakodnevne kolotečine uspijevaju oduzeti desetak dana godišnjeg i provesti ih na moru. Tu misao izvikuju i svi oni koji more doživljavaju kao nadomjestak slobode, kao dobro nasuprot lošem, svemu lošem utjelovljenom u monotonoj i kopnenoj svakodnevnici života. To isto moreplovcima pripisuju oni koji im se na neki način dive, ali se sami ne usuđuju otisnuti na more. Tom istom rečenicom ljudi ispraćaju na more one koji kruh svoj svagdašnji zarađuju ploveći na svakojakim brodovima. A njima, upravo njima koji su neprestano na moru, ta rečenica ne znači ništa. Jer “Navigare necesse est, vivere non est necesse” ništa ne govori o pomoračkom načinu života. Jasno je, i njima i njihovima najbližima, da oni plove samo zato da bi mogli živjeti. A kako se pomorci ne bune, samo češće proklinju more, goleme valove i oluje, moleći se danu kada će se zauvijek vratiti kući, oni koji se konačno i vrate... sa smiješkom slušaju priče o tome kako se “ploviti mora”, jer oni su, na sreću, svoju plovidbu završili. Oni najiskusniji o svojim plovidbama šute. Ali ta šutnja izaziva one manje iskusne. Izaziva u njima zavist, jer svačija se šutnja vrlo brzo protumači zadovoljstvom onoga koji šuti. Zaključak se nameće sam od sebe: on je zadovoljan jer je život proveo ploveći oceanima i morem. Iskrcan, sada mu je svejedno hoće li umrijeti danas ili sutra. On je svoj život ispunio smislom koji mu je donijela plovidba plavim prostranstvima (epitet na koji bi svaki pravi pomorac mogao povratiti). Tako ljudi tumače život pomoraca, počinjući sami sebe uvjeravati da je ploviti morem ispunjenje njihova sna, bilo čijeg sna, a pogotovo bi to bilo ispunjenje njihova životna sna kad bi mogli napustiti svakodnevnicu i otisnuti se na more. – Pa daj, čovječe, napusti je već jednom, jebote! Odluči se! I sve su sigurniji u tumačenju slavne uzrečice o kojoj je ovdje riječ. Ona se mora tumačiti ovako: ploviti se mora, jer ako se ne plovi – onda ne vrijedi ni živjeti. I gdje god mogu, ističu je, ispisuju, osakaćenu, bez smisla, krnju misao: “navigare necesse est!”... kao da nastavak i kraj te misli nije nikada ni bio izgovoren?! No, prisjetimo se vremena kada je Pompej izgovorio:: È necessario navigare, non e necessario vivere!” Točnije, prisjetimo se godina koje su prethodile tom iskazu. Pompej je bio slavljen kao vojskovođa koji je odbranio Rimsko Carstvo od mnogobrojnih pljačkaša s mora. Ali, učinio je to ne štedeći vlastite borce, ne štedeći svoju flotu. Kad je, na osnovi te zasluge dobio sljedeći zadatak – organizirati opskrbljivanje Rimskog Carstva morskim putem, naišao je na velik problem. Mladići su izbjegavali služiti njegovoj pomorskoj floti jer je ostao nemilosrdan kao što je to bio tijekom rata. No, moć i politička vlast kojom je raspolagao omogućila mu je da na svoju brojnu flotu brodova ukrca mnoštvo mladića iz unutrašnjosti, s kontinenta. Učio ih je borbenoj gotovosti, vojničkim znanjima, a ne navigaciji ili mornarskim vještinama. Navigacijom su se bavili časnici. Priča se, neposredno prije nego li je izgovorena ta rečenica, da je luci u kojoj su bili usidreni brodovi već nakrcani namirnicama, zaprijetila oluja. Časnici su predložili da se pričeka, na što je Pompej odgovorio: “è necessario navigare, non è necessario vivere!” Pompej se obratio časnicima, što će reći: bez obzira na gubitke mi idemo. Bitno je da sistem koji je on organizirao ne stane, jer opskrba Rima, koji se ionako utapljao u izobilju, ne smije biti ugrožena. A ima li bolje situacije od testiranja tog sistema nego u olujama. Jedno je sigurno: nedostatku bilo čega u Rimu nisu smjele biti razlog njegove lađe! Dakle, ploviti se moralo zbog nečeg što nije imalo ničeg zajedničkog s osjećajem slobode ili prostranstva koje u čovjeku izaziva pogled na more. Ploviti se moralo bez obzira na rizik, bez obzira na žrtve, jer bi Pompej u bilo kojem drugom slučaju izgubio svoje privilegije. A one, jamačno, nisu bile male. Uostalom, more je idealni medij za dokazivanje snage diktatora. Čovjek ima osjećaj da se plaši mora, oluje na njemu, te posramljen postaje poslušnik bez presedana. Sram koji pred diktatorom izaziva osjećaj vlastita straha omogućuje svakom diktatoru prekomjerno iživljavanje nad podanicima. A podanici, pogotovo ako nisu s mora, to ne mogu prepoznati. Zato su lak plijen diktatora. Ljudi poput žrtvenih janjaca odlaze na more i misle da se i na njih odnosi ono “ploviti se mora...” Ali, istina je mnogo strašnija. Od njih se zahtijeva samo bespogovorna poslušnost. Diktatori žele da se oni koji idu na more pouzdaju u njih. Diktatori traže nove žrtvene janjce! I rijetke su iznimke, poput našeg Velog Jože, koji na moru dohvate svoju čovječnost. Rijetki su koji u oluji zahvate u carstvo slobode. Zato citiramo nevjerojatnu preobrazbu Velog Jože: “Galeot Ilija pjeva u mećavi svoju posljednju pjesmu. Jože se ne miče i udiše punim plućima olujni zrak. Sjeća se jesenjih noći, kad bi prvi ledeni vjetar udario odjednom s kraja Buzeta niz dolinu motovunsku. Talasala se šuma pod udarcima vjetrine, kršile su se grane i pucahu hrastova debla. Pričinjaše se njemu, da šuma stenje uz riku medvjeda u klancu i uz tuljenje čopora, koji srtahu kroz lugove. Spominje se Joža, kako bi svu noć probdio usred šume, plašeći se tog užasa. Sada je razgalio prsa, da ga vjetar jače lupa. Okreće se prema valu, da ga dočeka, ali ne kao neprijatelja, nego kao hrvača, na kome će okušati svoju snagu. Osjeća da mu je nešto novo prokipjelo žilama, prostrujilo srcem, sinulo u duši, nešto što je jako kao taj šum, i što ga prenilo i promijenilo.” Veli je Jože razumio slobodu. Ali uistinu je malo onih kojima je to uspjelo na moru. Od njih nekolicine, rijetki su preživjeli. Veli Jože, koliko je nama poznato, nije... Autor je književnik iz Opatije, najpoznatiji skiper među ljudima od pera i obrnuto-najpoznatiji književnik među skiperima.
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.