Manufakturna, ručna proizvodnja papira lansirala je Rijeku kao industrijski grad na svjetsku scenu još u 19. stoljeću. Rijeka je živjela od prometa, trgovine i prolaznika pa nije bilo teško naći osnovnu sirovinu za proizvodnju papira – stare krpe. Njihova su se vlakna mljela i usitnjavala te prerađivala u papirnu masu.
Onda se 1874. godine, sasvim slučajno, dogodilo revolucionarno otkriće u Podgori, pokraj Gorice, tek stotinjak kilometara od Rijeke. U laboratoriju koji je bio jedna od produženih ruku Hartere, izdvojena je celuloza kao sirovina za papir. Izum je nastao pogreškom slovenskog laboranta koji je za bijeljenje vlakna umjesto lužine upotrijebio sulfit pripremljen za isprobavanje francuskog patenta. Riječ je o revolucionarnom otkriću jer su vlaknaste celulozne strukture najzastupljenije u biljnome svijetu. O tome se razvila čitava znanost. Kada se uvidjelo da je proizvodnja papira iz biljaka mnogo jednostavnija i jeftinija od proizvodnje uporabom starih krpa, počele su se proučavati biljke najpodobnije za izdavanje tzv. papirne celuloze.3 Tražila se biljka tehnički podobna i gospodarski zanimljiva. Papir je bio iznimno tražen proizvod. Trebalo se, dakle, okrenuti stvaranju plantaža šuma. No takvo djelovanje trajalo bi u najboljem slučaju šest godina od prve sjetve, i to za brzorastuće lišćare (kanadska topola) ili četinare duglazije (kanadski bor). Riječkoj tvornici takve vijesti nisu bile pretjerano korisne. Ova klima nije podobna za uzgajanje kanadskih šuma, a i svjetska razmišljanja protivila su se stvaranju plantaža šuma na mjestima gdje im nije prirodno stanište. Pokušalo se i s poljoprivrednim biljkama poput riže, kukuruza ili bagase, ali se od toga ubrzo odustalo jer te biljke nisu bile dovoljno dobra sirovina za papirnu industriju. Nešto bolje rezultate dala je potraga među tekstilnim biljkama, a osobito je podobna konoplja. U našim krajevima bila je poznata jednodomna konoplja ili fibrimon, koja je izdvojena u Ukrajini i počela se širiti u Francusku malo prije Dugog svjetskog rata. Sadrži 20–30% dugih vlakana. Uzgajala se u okolini Podravske Slatine i, uz zadovoljavanje domaćih potreba tadašnje Jugoslavije, izvozila se uglavnom u Njemačku. Nedostatak joj je što je isključivo industrijska biljka s prilično velikim radijusom oprašivanja, prema nekim stručnjacima i do 100 kilometara. Uz konoplju, upotrebljavali su se kenaf* i esparto**.
Kad je sirovina nađena i kada je time zadovoljen tzv. biološki kriterij, trebalo ju je dopremiti, što je sasvim praktična procedura, te preraditi, zadovoljavajući kemijske kriterije.
Viktor Ružić mnogo je pisao upravo o nevoljama koje bi znale snaći tvornicu u trenutku zaprimanja sirovine. Najčešće je to bio neprikladan prostor za prijevoz ili skladištenje, koji bi onečistio sirovinu, što je loše utjecalo na proizvod. Nečistoća sirovine uzrokuje:
– neupotrebljivost papira zbog gume koja stvara rupice na proizvodu ili smole koja uzrokuje začepljenje sita;
– loš izgled; za pisaće je i tiskarske papire ili cigaretne papire čistoća veoma važna. Kupci neće kupiti papir »s greškom« kao što je tamna mrlja;
– štetu na postrojenjima zbog kamenčića ili tvrdih i metalnih predmeta koji mogu oštetiti noževe stroja.
Kada je tehnički uredna sirovina dovezena do tvornice, započinjao bi proces obrade sirovina i sama proizvodnja. Viktor Ružić bavio se dvjema dimenzijama obrade sirovine. Prva je bila tehnička i bliska krugovima prirodnjaka – kako najprikladnije usitniti sirovinu, kako je potom obraditi i iz nje izvući najviše. Čak je i od nusproizvoda trebalo dobiti što manje otpadnih tvari. Druga dimenzija njegova rada odnosila se na ekonomizaciju sustava proizvodnje, a da se time ne ide na štetu proizvoda te da se uza što manje troškove proizvodnje postigne što veća zarada. 4, 5
|  Viktor Ružić, dipl. inž. Ugledni građanin grada Rijeke. Duhovit, iskričav i neumoran pokretač brojnih kulturnih i društvenih događanja. Kemičar po osnovnoj naobrazbi, dugogodišnji član Hrvatskog kemijskog društva. Sportski aktivist, dobrovoljni davatelj krvi, član vatrogasnog društva. Kroničar svog vremena (164 objavljena novinska članka), bavio se književnim radom stručnog i popularnog tipa. Potomak uglednih hrvatskih obitelji, Brlić, Ružić i Mažuranić. U skladu s tradicijom svoje obitelji govorio mnoge strane jezike, njih sedam. Skrbitelj Spomeničke zbirke i knjižnice svoga pradjeda bana Ivana Mažuranića te knjižnice i arhive svoje bake Ivane Brlić Mažuranić. Rođen 18. veljače 1924. godine u Rijeci. Osnovnu školu završio u Rijeci. S obzirom na nemirno ratno vrijeme nisu precizno poznati svi podaci, a znamo da je pohađao Klasičnu gimnaziju u Zagrebu i Sušačku gimnaziju, talijanski ga fašisti zatvaraju 1942. u Rijeci, gdje iz zatvora maturira 1942. Potom je odveden u logor u Abruzzo (Aquila). Studirao kemiju u Padovi, Lousannei, diplomirao 1951. na Tehničkom fakultetu, Kemijsko-tehnološki odsjek, Sveučilišta u Zagrebu. Prvo zaposlenje dobio je u Rijeci u tvornici likera »Učka«, zatim se zapošljava u Tvornici papira. Od 1965. do 1968. radi u »Antikoroziji« na poslovima čišćenja mora. Godine 1968. odlazi u Švicarsku u »Papir Fabrik« u Balstahlu gdje je zapažen kao vrstan stručnjak u tehnologiji proizvodnje papira. U Tvornicu papira vraća se 1970. Bio je tehnički direktor Tvornice papira u Rijeci. Umro u krugu svoje obitelji u Rijeci, 21. kolovoza 1992. |