Manihejski pristup povijesti ne može proniknuti u bit tragične sudbine riječkog kvestora Giovannija Palatuccija. U svojoj jednostavnoj predodžbi o dobru i zlu nužno se spotiče o neka temeljna etička pitanja. Može li i kako pojedinac koji je dio mašinerije zla, činiti dobro? Može li biti ‘dobar čovjek’ onaj koji u teškim vremenima jednima pomaže, a druge progoni? Tko je veći grješnik, onaj tko u činjenju dobra ima dvostruka mjerila ili onaj tko je u prilici djelovati dobro, a ne čini ništa? U nojevskom bijegu od kompliciranih odgovora ‘manihejci’ pri ocjenjivanju riječkog kvestora znaju samo za dvije krajnosti. Relativiziraju Palatuccijeve zasluge insinuirajući isključivo sebične ili pragmatične političke motive za njegovo djelovanje (‘bio je potkupljiv’, ‘ostaje u Rijeci nakon rujna 1943. jer je grad želio spasiti od slavenske najezde’) ili ih pak nekritički uzimaju zdravo za gotovo pometajući pod tepih nezgodna pitanja i činjenice koje ne potvrđuju idealnu sliku o riječkom pravedniku.
| 
Giovanni Palatucci |
Priča o Giovanniju Palatucciju kompleksna je osobna i politička drama novije riječke povijesti, uronjena u srž tragedije židovskog naroda u krvavom dvadesetom stoljeću. Zaokuplja me već duže vrijeme, pa zato koristim priliku da izložim svoje tumačenje onoga što se dogodilo.
Palatucci je rođen 31. svibnja 1909. u mjestu Montella (provincija Avellino u pokrajini Campania) od oca Felicea i majke Angeline, rođene Molinari. Bio je posljednji muški izdanak stare i ugledne napuljske porodice. Giovanni je rastao u okružju duboke kršćanske duhovnosti, pod velikim utjecajem bliskih srodnika. Moralni autoritet bake Carmele, franjevke trećoretke; stričeva Antonija i Alfonsa, docenata na krakovskom i napuljskom Teološkom kolegiju i poglavara franjevačkih provincija u Apuliji i Napulju; te strica Giuseppea – Marije, biskupa Campagne u provinciji Salerno, imali su odsudan utjecaj na mladićevo sazrijevanje. Nakon mature i odsluženja vojske uputio se na studij prava u Torino, gdje je diplomirao 1932. godine. Odvjetnički ispit položio je 1935. godine, više kako bi udovoljio očevim željama nego iz vlastitih pobuda. Sudbina ga je vukla prema pozivu u službi javne sigurnosti te je tako 1936. godine u Rimu završio policijski tečaj, što mu je i formalno omogućilo početak policijske karijere. Prvo radno iskustvo stječe u Genovi kao vježbenik za dužnost policijskog komesara. U veljači 1937. odlazi na usavršavanje na Višu policijsku školu u Rimu (Scuola Superiore di Polizia), a u svibnju iste godine vraća se u Genovu1. Giovanni Palatucci nije bio životni oportunist. Njegova kritičnost prema policijskoj neučinkovitosti, koju je u srpnju 1937. i javno iznio u lokalnom tisku, stvorila je kod genovskih policijskih dužnosnika antipatiju prema svom mladom kolegi, te je on, bit će upravo zbog toga, u studenom 1937. premješten na službu u Rijeku, glavni grad politički trusne Kvarnerske provincije (Provincia del Carnaro).