Stota obljetnica rođenja poznatog hrvatskog akademskog slikara i akademika Vilima Svečnjaka (1906.-1993.) kao da nekako prolazi nezamijećeno jer se u Zagrebu nitko nije sjetio najaviti je nekim većim kulturnim događanjem. No Riječani su još prošle godine naumili obilježiti tako značajnu obljetnicu još značajnijeg umjetnika jer je on svojom nazočnošću u Rijeci/Sušaku tijekom petnaestak godina uoči i nakon Drugog svjetskog rata, potaknuo i obilježio niz događanja koja su do danas ostavila trajni trag u gradu. S grupom je riječkih umjetnika 1946. godine osnovao HDLUR te je bio njegovim predsjednikom do 1951. godine. Svečnjak je novim didaktičkim metodama promicao likovnu kulturu mladih, držao javna predavanja, bio organizator kulturnih događanja, prvih putujućih izložbi kvarnersko-istarskog područja neposredno poslije Drugog svjetskog rata. I najvažnije — osnivao je od 1947. i otvorio za javnost 1949. godine Galeriju likovne umjetnosti - Galleria di Belle Arti, te je bio njenim prvim ravnateljem. Nakon desetak godina ta je ustanova preimenovana u Modernu galeriju i preseljena u ulicu Dolac, a njen sljednik, današnji Muzej moderne i suvremene umjetnosti, želi naglasiti značenje Svečnjakova boravka u Rijeci u povodu 100. obljetnice slikareva rođenja izložbom radova riječkog opusa.
Izložba koju je organizirao riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Malom salonu usmjerena je na Svečnjakove veze s Rijekom kao podsjećanje na njegovu prosvjetnokulturnu misiju koju mu je povjerila politika radi oživljavanja društvenog i kulturnog života poslijeratnog egzodusom opustjeloga grada. Izložba je i podsjećanje na poslijeratna vremena likovnim radovima koje je Svečnjak stvorio u Rijeci, veduta i ljudi koje je poznavao i na portretima ovjekovječio. Budući da su riječki radovi nastali rano, neposredno nakon završenog studija, gotovo na početku njegova stvaralačkog puta, ne može se reći da su uvijek vrhunska postignuća.
Vilim Svečnjak rođen je 12. srpnja 1906. u Zagrebu, ali je već kao trogodišnjak preselio s obitelji u Čabar, gdje je njegov otac otvorio fotografski atelje. U Čabru je Vilim proveo najranije djetinjstvo, pa je spomen na taj rani dio života u malome mjestu Gorskoga kotara Svečnjak 1987. i 1990. oživio donacijom 43 svoja rada koja su danas dostojno predstavljena u mjesnoj spomen-galeriji. Od ranog je, pubertetskog, doba bio upućen na Rijeku, odnosno Sušak jer je kao privatni učenik polagao dva razreda u sušačkoj Realnoj gimnaziji. Gimnaziju je nastavio pohađati u Zagrebu gdje mu je nastavnikom crtanja bio Zlatko Šulentić, pod čijim se utjecajem opredijelio za studij na Umjetničkoj akademiji: kiparstva kod Rudolfa Valdeca i Frana Kršinića, a slikarstva kod Vladimira Becića, Marina Tartaglie i Ljube Babića čiji je utjecaj na Svečnjaka bio najizrazitiji.
U ranim 1930-im godinama, krajem i nakon studija, Svečnjak je više puta navraćao u Sušak, Martinšćicu i Žurkovo, skicirajući u primorskom okruženju detalje svakodnevice, o čemu svjedoče realističke skice i mali crteži jednostavnih motiva (barke, boćališta, primorske kućice, šumarci, “umejci”) te poneka fotografija s prijateljima. Nakon završene Akademije našao se u Parizu kao stipendist francuske vlade (1933.–1934.), a kako je bio nemirna lutalačka duha, živio je, današnjim žargonom rečeno, “životom nomada”, neprestano mijenjajući mjesto boravka. Povjesničar umjetnosti Grgo Gamulin izvrsno primjećuje da Svečnjak «nije imao ni svoju regiju, ili teritoriju, koja bi mu dala ‘ideološki oslonac’” te je “krenuo da nađe svoj zavičaj. Lutao je od Istre i Zagorja do Makedonije i, naravno, odsvakud ponešto donosio.”
S bliskim prijateljem, vršnjakom Vladimirom Schwalbom, Svečnjak se 1937. upućuje sušačkim brodom Oceanija na plovidbu Mediteranom. Pristali su u Haifi i Aleksandriji, odakle mu nije bilo teško posjetiti Kairo i Luxor, a krajnja luka putovanja bila je Braila na Crnome moru. Radio je uvijek i svagdje gdje se zatekao, pa i o ovome putovanju svjedoče njegova likovna djela. Nakon povratka u domovinu Svečnjak često boravi kod obitelji Schwalba na Pećinama, gdje neprestano mnogo i brzo crta, često, još od 1936., tuševima u boji, stvorivši tako pod dojmom Krležinih Balada Petrice Kerempuha 1937. “u jednoj jedinoj noći ciklus od tridesetak crteža tuševima u boji”, kako navodi Vladimir Maleković. Poslije ih je više puta razrađivao drugim tehnikama, ali uvijek dajući istu, ekspresionističku, snažno potresnu sliku svijeta. Neki su od tih radova, u kojima su se kalili Svečnjakov crtež, kolorit i tehnika, kao i oni iz ciklusa koji se na njih nadovezuju – Skidanje s križa i U cirkusu (1938.), ostali trajno sačuvani u Rijeci u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti (U cirkusu, Petrica, 1938.) i u privatnom vlasništvu.
Boravak u domu obitelji Schwalba 1938. godine iznjedrio je i neka rana ulja poput Portreta prijatelja (Vladimira Schwalbe) ili u tom trenutku slikarski zanimljiv motiv – dječje igračke 
(Rarin konjić). Pogled s prozora riječkog prebivališta obuhvaćao je inspirativnu, široku vedutu Riječkog zaljeva i Delte s lukom Brajdica, treperave atmosferske mijene nad njom (Brajdicu u jugu, 1937.), skladišta drvne građe i željezničku prugu u različitim prizorima lučke užurbanosti. Slikama iz lučkog ambijenta, brodovima i dizalicama Svečnjak se vraćao i u kasnijim godinama koje je provodio u Rijeci (Brodogradilište Lazarus, U luci opreme, oko 1947.). U likovnom smislu njegov boravak u Rijeci ocrtava pokušaje uranjanja u novu slikarsku tehniku uljem i u drukčije teme, prelazeći od ranijega “kritičkog realizma na slikarstvo modernog kolorizma” (G. Gamulin).
Nakon boravka i putovanja Italijom 1938. godine (Pisa, Firenca, Assisi) i nekoliko važnih izložaba u Zagrebu nastupa opasno vrijeme predratnih događanja i progona nepoćudnih, lijevo usmjerenih ljudi i komunista na jugoslavenskom tlu. Zbog odavno jasno iskazanog stava i angažmana Svečnjaku je u Zagrebu prijetila velika opasnost te se ujesen 1941. godine zaobilaznim putovima prebacuje preko Kraljevice i Bakra na Sušak gdje uspostavlja vezu s aktivistima NOP-a. Opasnostima unatoč, nalazi vremena i snage za slikanje portreta uglednijih Riječana (Schwalba, Pajkurić, Antić, Vilhar) te veduta, premda ne zadugo jer već 1942. godine biva sklonjen u Kostrenu, gdje nastaju slikoviti crteži tušem toga primorskog ambijenta.
Ustaški sud osuđuje ga 1943. godine na smrt u odsutnosti, no on je zbog naglog pogoršanja plućne bolesti prebačen na liječenje u Italiju, u Assisi, gdje ostaje do 1944. godine. Tada se stavlja na raspolaganje Predstavništvu AVNOJ-a u Rimu koje ga 1945. godine šalje natrag na oslobođeni teritorij Dalmacije, a odatle, kako navodi Gamulin, “u Rijeku sa zadatkom da sudjeluje u kulturnoj obnovi grada i Istre.”
Svečnjak se tako, u već zrelijoj dobi, opet vraća u Rijeku, ovaj put po službenoj, političkoj dužnosti. Kao dokazano angažiranom, lijevo orijentiranom umjetniku, ali i indoktriniranom aktivistu Komunističke partije, dodijeljena mu je važna uloga organizatora i poticatelja kulturno-umjetničkog života Rijeke, toga “problematičnog”, nekad talijanskoga, a sada egzodusom ispražnjenoga grada koji je duhovno trebalo uzdignuti i oplemeniti umjetničkim stvaralaštvom pod odlučnom rukom umjetnika, a prema planskim političkim programskim zadacima Partije. Kako je i inače neprestano putovao, Svečnjak je bio pravi izbor jer je prije toga na sličnom zadatku bio u Šibeniku i Zadru. Odmah surađuje s Prop-odjelom Okružnog komiteta KPH u Rijeci, koji mu već početkom studenoga 1945. izdaje slikovnicu Bio jednom jedan kralj.
U Rijeci je 1946. godine osnovana gradska odružnica Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske. Među osnivačima te udruge bili su riječki umjetnici Romolo Venucci, Jakov Smokvina, Vinko Matković i Božena Vilhar i, privremeno u gradu, politički aktivist Vilim Svečnjak koji je jedanaestorici najranijih članova bio predsjednikom do 1951. godine, kada se na Krležin poziv vratio u Zagreb.
Svečnjak se tih riječkih godina dosta bavio edukativno-didaktičkim radom i dječjim crtežom, posebice od 1946. kada je prihvatio privremeni posao nastavnika likovnog odgoja u Sušačkoj gimnaziji, gdje je u praksi iskušavao nove nastavne metode. Sumiranje pedagoških iskustava rezultiralo je 1948. organizacijom prve Izložbe dječjeg crteža u oslobođenoj Jugoslaviji. Tada u Rijeci djeluje i Romolo Venucci, jedini od međuratnih riječkih slikara talijanske nacionalnosti koji je nakon Drugoga svjetskog rata ostao u ovom gradu, a njegov tadanji rad na slikarskom, pedagoškom i animatorskom planu talijanskog entiteta djeluje kao zrcalna preslika Svečnjaka u hrvatskome. Gotovo istih godina (Venucci je tri godine stariji), obojica su osjetili potrebu za likovno-pedagoškim radom s djecom (nastava u školi), ali i sa starijom populacijom (javna predavanja). Organizirali su tečajeve crtanja za djecu i odrasle, putujuće izložbe dječjeg crteža i likovnog stvaralaštva odraslih te institucionalni oblik predstavljanja umjetničkih djela, a obojica su i likovno dokumentirali razrušenu Rijeku.
Boraveći u Rijeci uništenoj u ratnim razaranjima Svečnjak je 1947. godine (kao i Venucci još 1945.) obilazio grad slikajući ga, crtajući i bilježeći te strašne otvorene rane. Odlazio je i u Istru, ali je tamo upijao i prenosio drukčije, ljepše, motive rješavajući sasvim druge likovne probleme. No, bilo je to doba izgradnje Rijeke dobrovoljnim radom, popravka razrušenih lučkih gatova, a od proljeća 1947. i izgradnje najveće gradske prometnice, tzv. Autostrade Narodnog fronta (Beogradski, danas Jelačićev trg – Kantrida). Posvuda su bili prisutni dobrovoljci, djeca, omladina, muškarci i žene koji su Svečnjaku bili modeli i nudili bezbroj motiva i poticaja za skice i crteže te studije za figurativne kompozicije u duhu socijalističkog realizma. Realizacija tih nebrojenih skica poza, pokreta i tijela kopača, radnika, nosača kamena, udarnika rezultirala je kasnijom razradom i stvaranjem većih figuralnih kompozicija u ulju, najčešće stvorenih u svrhu političke propagande izgradnje zemlje dobrovoljnim radom. Kao najvažnija režimska i partijska ličnost riječke likovne scene, Svečnjak je trebao svojim djelima prednjačiti i biti primjerom ostalima riječkim kolegama, premda ni riječki Talijan Romolo Venucci nije nimalo zaostajao na likovnom planu agit-propa i socrealističkih prikaza svih dobrovoljnih radnih akcija u gradu.
