SUŠAČKA REVIJA broj 60

 


susreti

CATHERINE LA GUARDIA

Jelena Dunato

   Sa gospođom Catherine La Guardia susreli smo se u srpnju 2007. prilikom njezinog posjeta Rijeci, kad je i otkrivena spomen-ploča njenom djedu.

SR  Nikada niste upoznali svog djeda, Fiorella La Guardiju, jer je umro prije nego što ste se rodili, a sigurno ste čuli mnogo priča o njemu. Što vam je najviše ostalo u sjećanju?

       Da, moj je djed umro prije mog rođenja. Ali njegova žena, moja baka, Marie La Guardia, živjela je još 37 godina nakon njegove smrti. Bili su vrlo bliski i ona je također bila aktivno uključena u politiku. Od nje sam čula mnogo priča o Fiorellu, kao i od svog oca. A i građani New Yorka voljeli su ga i pričali su priče o njemu.

Možda najpoznatija priča – od onih koje pričaju neznanci, ljudi koje ne poznajem – jest ona o novinskom štrajku tridesetih godina. Trajao je samo nekoliko dana, ali tada se jasno vidjelo kako jedan političar može silno utjecati na živote ljudi jednim vrlo jednostavnim potezom, a on ukazuje također i na moć radija. Fiorello je volio radio kao način komunikacije i bio je jedan od prvih političara koji ga je usvojio kao moćno sredstvo komunikacije. Kako djeca zbog štrajka nisu mogla čitati stripove svaki dan, on ih je čitao na radiju, na stanici koju je pomogao utemeljiti – WNYC. I to je vjerojatno najpopularnija priča koju ljudi pričaju o njemu.

SR  Je li vam baka pričala još nešto posebno o njemu kao osobi? Neka privatna sjećanja, obiteljske priče?

        Najčešće sam slušala o njegovoj posvećenosti populizmu. Pripadao je ljudima, oni su ga izabrali i on se posvetio toj ulozi. Postoji kuća u New Yorku koja je u vrijeme njegovog mandata pretvorena u rezidenciju gradonačelnika – zove se Gracie Mansion. Otac mi je pričao da oko rezidencije nije bilo ograde, svatko je mogao došetati i baciti pogled kroz prozor. Moj je djed smatrao da je to kuća koju im je dao Grad i da joj ljudi mogu prići.

SR  I osjećao se dovoljno sigurnim da to dopusti?

        Ne samo da se osjećao sigurnim, već je osjećao da je to njegova dužnost, obveza da bude dostupan javnosti. Mom ocu to baš i nisu naročito pozitivne uspomene, imali su vrlo malo privatnosti, kao i bilo koja druga obitelj političara. Danas su političari jako zaštićeni, ali ono je bilo drugo vrijeme i ljudi su imali pristup gradonačelniku. Znali su gdje živi, mogli su doći k njemu. Njegova predanost ljudima provlači se  kroz sve priče o njemu.

SR  Koliko je utjecao na vaš život, primjerice na vaš izbor profesije?

        Rekla bih kako je, što se više osvrćem na vlastiti izbor, a izabrala sam karijeru aktivista, on na mene imao izuzetan utjecaj. Čini se da je to preskočilo jednu generaciju: moj otac je profesor engleskog i uopće nije uključen u javni život. Na mene je možda najviše utjecala moja baka, koja je bila tajnica mom djedu, vrlo spretna s ljudima. Ja sam postala liječnica, ginekolog,  da bih pomogla podići razinu zdravlja žena. Nikada nisam imala privatnu ordinaciju, uvijek sam radila sa siromašnim pacijentima, u javnom zdravstvu. Bavila sam se i problemom smrti rodilja u trećem svijetu i poboljšanjem uvjeta osnovne njege. A i rad naše Fondacije povezan je s idejama aktivizma, to je kreiranje programa koji pomažu siromašnima, podižu razinu kvalitete života.

 SR  Jeste li ikada upoznali Gemmu La Guardia, Fiorellovu sestru?

         Ne, nikada nisam imala prilike upoznati je, iako je umrla nakon Fiorella. Ne znam zašto. Kasnije sam upoznala njenu kćer Irene i unuku Gladys. Moj ih je otac pronašao, ja nisam znala ništa o njima, čak ni gdje žive, nisam čula mnogo priča o Gemmi dok sam odrastala. Fiorello je umro otprilike 6 mjeseci nakon Gemminog povratka u Ameriku, pomogao joj je da nađe stan. Ne znam koliko su bili bliski tijekom tih šest mjeseci, ali nakon njegove smrti moja je baka imala svoje probleme i obveze. Nisam znala mnogo o Gemminom životu, a i ono što znam, saznala sam tek u posljednjih petnaestak godina otkad sam upoznala Irene i Gladys.

SR   Možete li mi reći malo više o cilju vašeg putovanja? Kako to da ste posjetili Rijeku?

        Za mene ovaj posjet zatvara krug. Pokušavam razumjeti Fiorellovu povijest u Italiji i u zadnjih sam nekoliko godina posjetila mjesta na kojima je bio i boravio – počevši od juga Italije, prema sjeveru. Znam da je njegova karijera započela u Rijeci i da mu je otac umro u ovim krajevima, blizu Trsta, i da je Fiorello ostao ovdje još neko vrijeme i zaposlio se. I mislim da je tijekom tih godina dok je ovdje radio kao konzularni agent, razvio vlastiti smisao za aktivizam i svijest o tome što znači biti emigrant, što mu je pomoglo kad je kasnije na Ellis Islandu radio kao prevodilac, a utjecalo je i na njegovu političku karijeru.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana