SUŠAČKA REVIJA broj 62/63 more RIJEČKA LJEPOTICA Daina Glavočić Rijeka krajem 19. stoljeća. Zbog nagle industrijalizacije grada, izgradnje dviju željezničkih komunikacija sa zaleđem, te posljedično tome značajnih uvozno-izvoznih poslova, cvate međunarodni lučki i željeznički promet, prerađivačka industrija, trgovina te špediterski, financijski i bankarski poslovi. Adaptiraju se i nadograđuju postojeće ili se grade nove poslovne zgrade za upravu i administraciju. Kako je političkim dokumentom Riječke krpice 1868. Rijeka podređena mađarskoj upravi, neke poslovne palače podiže kraljevska državna vlast iz Budimpešte za smještaj državnih službi (napr. željezničke, lučke, carinske, porezne urede), istodobno neka poslovna zdanja podiže lokalna talijanska gradska uprava komunalnim novcem ili pak privatnim kapitalom ekonomski moćni pojedinci i društva (brodari, bankari, industrijalci, trgovci). To je Rijeka krajem pretprošlog stoljeća. Kako je Mađarima bilo neobično stalo do uspostave čim čvršće veze s Jadranskim morem i do demonstracije snažne vlasti u Rijeci, gradili su monumentalna, predimenzionirana zdanja neprimjerenih gabarita (gledano čak i iz današnje perspektive). Ona strše iz urbanog tkiva jer ih nije, kako se to krajem 19. st. predviđalo i očekivalo, slijedila kasnija jednako brza i bogata okolna izgradnja. Vanjskim pak obrisima - strmim šatorastim krovovima kao i dekorativnim oblicima preuzetim iz folklora matične zemlje - ove su zgrade izraz jedne sasvim strane tradicije i kulture, drugačijeg podneblja i klime. U izboru dekorativnih elemenata pročelja većina se arhitekata novih zdanja najčešće okreće baroknim ili visoko renesansnim oblicima. Ponegdje pak rabe gotove obrasce obližnjih talijanskih (Trst, Venecija) ili udaljenijih (iz mađarske folklorne baštine) uzora. Razvojem opsega i načina poslovanja mnoga riječka poduzeća ili ispostave onih inozemnih prisiljena su širiti svoje poslovne prostore, pa i - ovisno o snazi kompanije - graditi nove upravno-poslovne zgrade ili, bolje reći, poslovne palače. Tip historicističke poslovne palače razvija se tek u posljednjih dvadesetak godina 19. stoljeća iz višestambene najamne kuće s poslovnim prostorom u prizemlju i mezzaninom u njegovu povišenju. Zbog proširenja poslova, prostora i povećanja zaposlenog ljudstva neki su vlasnici velikih i prosperitetnih poduzeća širili svoje kompanije i na više od jedne ili dvije etaže, nadograđivali postojeća zdanja, a ponekad i gradili nova, samostojeća i reprezentativna, prestižna izgleda i upečatljive dekoracije. U takvim je slučajevima lokacija za poslovne palače također pomno odabirana: na glavnoj gradskoj šetnici - Korzu (npr. Glavna pošta, palače banaka) u gradskoj luci, na samoj morskoj obali, gdje se pročelja zrcale u moru (npr. Pomorski gubernij, palača Brodarskog društva Adria) na povišenu brežuljku, žarišnoj točki perspektivne osi (Guvernerova palača) ili na trgovima ili raskršćima (npr. palača Mađarske carinske i financijske uprave na Jelačićevom trgu). V. Freund – F. Mattiassi – G. Zammattio: Palazzo Adria (Palača Jadran), 1894.-1897. – južno pročelje obnovljeno 2007. U opisanu vrstu riječke historicističke arhitekture svakako spada Palača mađarskog Brodarskog društva Adria (Palazzo della Società marittima Adria) 1894. - 1897., Molo Zicchy (sada Palača Jadrolinije, Riva 16), kao jedno od najreprezentativnijih višekatnih zdanja s većinskom funkcijom za kancelarijski rad i poslovanje, ali dijelom i za reprezentativno-stambene svrhe upravnih struktura korisnika, tj. posjednika. Stoga su javni i privatni prostori strogo odijeljeni portalima i po katovima. Uspostavom vlasti mađarskog guvernera u Rijeci i odlukom da se za nj gradi nova guvernerova palača na uzvišenju, staro se priobalno, uz park Regina Ellena smješteno, skromno guvernerovo sjedište ruši, ustupivši mjesto ovećem gradilištu uz samu morsku rivu - kako i dolikuje budućem snažnom parobrodarskom društvu “Adria” (osnovanom 1882.), čiji će se brodovi vezivati pred zgradom svoje uprave. Većinski je kapital za osnutak društva i gradnju primjerene upravne palače (Pesti Magyar Kereskedelmi Bank – Peštanska mađarska komercijalna banka) bio mađarsko–američki. Sebastiano Bonomi (Venecija): Mladi Titan na portalu Palače Jadran (očišćen 2007.) Otkup zemljišta i uređenje gradilišta započinje 1894. godine. Iz onovremenog mađarskog tiska o novostima u graditeljstvu Ėpitėszeti szemle doznajemo da je narudžbu za gradnju upravne zgrade Adria dobio mađarski arhitekt Vilmos Freund, koji je studirao arhitekturu u Zürichu kod Gottfrieda Sempera. Nakon studija bio je zaposlen u Studiju Antala Szkalniczkyija u Budimešti. Kao dobitnik I. nagrade za projekt židovske bolnice u Budimpešti, 1888. Freund je prema zahtjevu naručitelja predložio projekt četverokatnice pravokutnog tlocrta s unutarnjim galerijskim dvorištem. Predvidio je poslovne prostore (poštansko-telegrafske urede) u rustičnom prizemlju (s kolskim prolazom za dvorište), poslovne prostore na prva dva kata (Društvo Adria) te na zadnja dva kata komforne stambene prostore za rukovoditelje i više činovnike. Posebno treba naglasiti da su stanovi, pored kupaonice, zbog posluge imali čak dva WC-a. Krovnu je konstrukciju, s naglaskom na centralnoj kupoli, Freund projektirao u sjevernjačkom, tj. kontinentalnom duhu i stilu kakvog susrećemo u onodobnim historicističkim poslovnim zgradama Budimpešte, Beča, pa i Zagreba. Neobarokna glavna kupola izdužena je, lukovičasta oblika, dok su bočne, ugaone, tek naznačeni završeci mansardnog, strmog krovišta. Centralni rizalit pod kupolom glavnog pročelja naglašen je po vertikali parom stupova čije baze izlaze iz fasade, a na vrhu, u visini četvrtog kata na mjestu kapitela predviđene su slobodnostojeće skulpture. Sebastiano Bonomi (Venecija): Stari Titan (detalj) uz portal Palače Jadran (očišćen 2007.) Zahtjev za prostranim i dojmljivim ulaznim predvorjem Vilmos Freund je riješio naglasivši južni ulazni vestibul kupolnim svodom te njegovim protezanjem u visinu (uključivši i mezzanin) i u širinu (obuhvativši tri veretikalne osi). Na gornjim se katovima na toj poziciji nalaze najreprezentativnije prostorije, pa je na prvom katu svečana dvorana kazetirana stropa za prijem važnih gostiju, poslovnih partnera i delegacija. Opći raspored prostora i katnost zgrade, koja izvana nije bila pretjerano dekorirana, zadržani su i nadalje u gradnji prema mađarskom nacrtu koji je prihvatila Uprava Društva. Preuzeli su je na terenu riječki voditelji gradnje Francesco Mattiassi, odnosno Giacomo Zamattio. Po dosad objavljenim podacima i saznanjima autorstvo projekata palače Adria (Jadran) nije poptuno jasno obzirom da u kultnoj knjizi Kako čitati grad dr. Radmila Matejčić navodi da je natječajem odabran projekt prema nacrtima Francesca Mattiassija (ne spominje V. Freunda). Gradnja, odnosno konstrukcijski radovi za novu rezidenciju “Adria“ - magyar királyi tengerhajózàsi részvénytársaság povjereni su civilnom autoriziranom arhitektu Giacomu Zammattiju, tj. njegovom poduzeću pa se na izvedbenim nacrtima, podnesenim prilikom izmjene prvotnih nacrta datiranima: “Fiume, 23. Novembre 1896” (DAR JU 51 125/96), nalaze Zammattijevi potpisi. Komparacijom s ostalim kasnijim riječkim Zammatijevim građevinama, po načinu horizontalne razdiobe pročelja, kao i komponiranju volumena i dekoracije, Zammattiju se može pripisati ključni udio u konačnoj izvedbenoj varijanti ove palače. Unatoč problemima oko organizacije gradilišta i podizanja velike četverokatne novogradnje koja prekriva cijelu insulu, gradnja je započela 1894., a pod krovom bila je već 1895., te potpuno završena 1897. Kubus zgrade miran je i simetričan, pomirenih vertikala i horizontala, a u tlocrtu je pravokutnik s unutarnjim četvrtastim dvorištem oko kojeg teku balkonske galerije bogato ukrašene željeznim ogradama i pergolama, polukružnim arkadama udvojenih kamenih stupova. Uglovi zgrade izvana su naglašeni rizalitima, balkonima i manjim kupolama. Sebastiano Bonomi (Venecija): model kipa Peljara za južno pročelje, patinirani gips Kroz glavni portal (južno, morsko pročelje) naglašen skulpturama dvojice Titana ulazi se u raskošan atrij, u čijem je središtu kraće stubište koje vodi do podesta s dizalom, a odatle se račva u dva bočna kraka za prvi kat (tj. visoki mezzanin). Na sredini prvog kata duže fasade nalazi se širok hodnik iz kojeg se ulazi u najveće, najreprezentativnije urede. Drugi kat je izvana uređen kao piano nobile s velikim balkonom uza središnje tri prozorske osi te s manjim balkonima na rubovima pročelja. Centralna os glavnog (južnog) pročelja okrenutog moru naglašena je najvećom kupolom, a bočno, na uglovima zgrade su, već je spomenuto, manje kupole. Nad plitkim, središnjim rizalitom obiju dužih fasada, pročelja i začelja, drugi i treći katovi povezani su gigantskim, bijelim, oblim, kamenim stupovima na kojima su postavljene slobodnostojeće skulpture. Na južnom pročelju, okrenutom moru, četiri su muške figure: personifikacije pomoračkih zanimanja (kapetan, peljar, kormilar, strojar), čiji su detalji teško vidljivi s tla. No, patinirani gipsani modeli dviju skulptura (cca 1m) kapetana i peljara nalaze se u vlasništvu Pomorskog fakulteta u Rijeci. Na suprotnom, sjevernom pročelju (okrenutom velikom gradskom Jadranskom trgu) na stupovima su četiri ženska lika, alegorije četiriju kontinenata s kojima je Adria održavala brodske linije: Afrike, Amerike, Azije i Europe prikazane u obličju Egipćanke, Indijanke, Japanke i Nordijke. Kolosalne, preko 3 m visoke figure od istarskog kamena kao i dva barokno hipertrofirana doprsna lika Titana, giganta - herme na glavnom portalu izradio je talijanski kipar Sebastiano Bonomi, 1895., pozvan u Rijeku upravo zbog ovog posla. Ostala je arhitektonska dekoracija (maskeroni, medaljoni, vegetabilni dekor) stereotipna, kao uostalom i drugdje u arhitekturi historicizma, birana, naručivana i kupovana prema katalozima uzoraka raznih stranih proizvođača, te dobavljana po dužnom metru. No upravo taj izbor motiva i izgled arhitektonske dekoracije navodi na njena naručitelja, autora zdanja Palače Jadran, Giacoma Zammattija. Sebastiano Bonomi (Venecija): model kipa Peljara (detalj) za južno pročelje, patinirani gips Palazzo Adria, odnosno Palača Jadran, oduvijek je služila u prvom redu kao poslovna zgrada, tek s ponekim potkrovnim stambenim prostorom, a tako je i danas. Najveći broj ureda zauzima brodarsko poduzeće Jadrolinija, zatim manji dio Lošinjska plovidba te mnoga druga poduzeća, a u prizemlju su trgovine, agencije, talijanski konzulat i drugi konzulati, ugostiteljski lokali. Do preseljenja u svoje poslovne zgrade tu su bila domicilna sjedišta, za Rijeku vrlo značajnih, poduzeća Jugolinije i Jadroagenta. Tijekom svoje duge povijesti ova je zgrada doživljavala manje i veće unutarnje pregradnje, 1896. godine ugradnju dvaju pobočnih dizala za ljude i teret, poduzeća A. Stigler, Milano, a krajem Prvog svjetskog rata za vrijeme Krvavog Božića 1920. (Natale di sangue, tj. Le Cinque Giornate di Fiume) doživjela je razorna oštećenja. U međuraću je 1924. dograđen krovni kat (između kupola, pa one danas izgledaju niže), a nakon Drugog svjetskog rata ugrađen je nov, veći središnji lift. Neka su predvorja oslikana zidnim dekoracijama krajem ‘50-ih, na pr. prikazom riječke luke Vladimira Udatnyja, 1958., a od originalne drvenarije i uredskog namještaja ostala je tek jedna historicistička klupa, dovoljan svjedok nekadašnje raskoši ove važne poslovne palače. Brodarsko poduzeće Jadrolinija, osnovano 20. siječnja 1947., tijekom 2007. godine obilježavanjem vrlo visoke, – 110. – obljetnice izgradnje svoje rezidencije, najljepše obalne palače na Rivi, poduzelo je akciju velike obnove vanjštine Palače Jadran. Uložena su znatna sredstva u obnovu svih pročelja i očišćene skulpture jer su tijekom vremena nastala oštećenja zbog atmosferskih prilika i trošnosti. Danas palača opet blista u svom punom sjaju i privlači zadivljene poglede svih putnika koji brodom pristižu u riječku luku kao i turista koji u sve većem broju posjećuju Rijeku. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
RIJEČKA LJEPOTICA
Daina Glavočić
Rijeka krajem 19. stoljeća. Zbog nagle industrijalizacije grada, izgradnje dviju željezničkih komunikacija sa zaleđem, te posljedično tome značajnih uvozno-izvoznih poslova, cvate međunarodni lučki i željeznički promet, prerađivačka industrija, trgovina te špediterski, financijski i bankarski poslovi. Adaptiraju se i nadograđuju postojeće ili se grade nove poslovne zgrade za upravu i administraciju. Kako je političkim dokumentom Riječke krpice 1868. Rijeka podređena mađarskoj upravi, neke poslovne palače podiže kraljevska državna vlast iz Budimpešte za smještaj državnih službi (napr. željezničke, lučke, carinske, porezne urede), istodobno neka poslovna zdanja podiže lokalna talijanska gradska uprava komunalnim novcem ili pak privatnim kapitalom ekonomski moćni pojedinci i društva (brodari, bankari, industrijalci, trgovci). To je Rijeka krajem pretprošlog stoljeća. Kako je Mađarima bilo neobično stalo do uspostave čim čvršće veze s Jadranskim morem i do demonstracije snažne vlasti u Rijeci, gradili su monumentalna, predimenzionirana zdanja neprimjerenih gabarita (gledano čak i iz današnje perspektive). Ona strše iz urbanog tkiva jer ih nije, kako se to krajem 19. st. predviđalo i očekivalo, slijedila kasnija jednako brza i bogata okolna izgradnja. Vanjskim pak obrisima - strmim šatorastim krovovima kao i dekorativnim oblicima preuzetim iz folklora matične zemlje - ove su zgrade izraz jedne sasvim strane tradicije i kulture, drugačijeg podneblja i klime. U izboru dekorativnih elemenata pročelja većina se arhitekata novih zdanja najčešće okreće baroknim ili visoko renesansnim oblicima. Ponegdje pak rabe gotove obrasce obližnjih talijanskih (Trst, Venecija) ili udaljenijih (iz mađarske folklorne baštine) uzora. Razvojem opsega i načina poslovanja mnoga riječka poduzeća ili ispostave onih inozemnih prisiljena su širiti svoje poslovne prostore, pa i - ovisno o snazi kompanije - graditi nove upravno-poslovne zgrade ili, bolje reći, poslovne palače. Tip historicističke poslovne palače razvija se tek u posljednjih dvadesetak godina 19. stoljeća iz višestambene najamne kuće s poslovnim prostorom u prizemlju i mezzaninom u njegovu povišenju. Zbog proširenja poslova, prostora i povećanja zaposlenog ljudstva neki su vlasnici velikih i prosperitetnih poduzeća širili svoje kompanije i na više od jedne ili dvije etaže, nadograđivali postojeća zdanja, a ponekad i gradili nova, samostojeća i reprezentativna, prestižna izgleda i upečatljive dekoracije. U takvim je slučajevima lokacija za poslovne palače također pomno odabirana: na glavnoj gradskoj šetnici - Korzu (npr. Glavna pošta, palače banaka) u gradskoj luci, na samoj morskoj obali, gdje se pročelja zrcale u moru (npr. Pomorski gubernij, palača Brodarskog društva Adria) na povišenu brežuljku, žarišnoj točki perspektivne osi (Guvernerova palača) ili na trgovima ili raskršćima (npr. palača Mađarske carinske i financijske uprave na Jelačićevom trgu). V. Freund – F. Mattiassi – G. Zammattio: Palazzo Adria (Palača Jadran), 1894.-1897. – južno pročelje obnovljeno 2007. U opisanu vrstu riječke historicističke arhitekture svakako spada Palača mađarskog Brodarskog društva Adria (Palazzo della Società marittima Adria) 1894. - 1897., Molo Zicchy (sada Palača Jadrolinije, Riva 16), kao jedno od najreprezentativnijih višekatnih zdanja s većinskom funkcijom za kancelarijski rad i poslovanje, ali dijelom i za reprezentativno-stambene svrhe upravnih struktura korisnika, tj. posjednika. Stoga su javni i privatni prostori strogo odijeljeni portalima i po katovima. Uspostavom vlasti mađarskog guvernera u Rijeci i odlukom da se za nj gradi nova guvernerova palača na uzvišenju, staro se priobalno, uz park Regina Ellena smješteno, skromno guvernerovo sjedište ruši, ustupivši mjesto ovećem gradilištu uz samu morsku rivu - kako i dolikuje budućem snažnom parobrodarskom društvu “Adria” (osnovanom 1882.), čiji će se brodovi vezivati pred zgradom svoje uprave. Većinski je kapital za osnutak društva i gradnju primjerene upravne palače (Pesti Magyar Kereskedelmi Bank – Peštanska mađarska komercijalna banka) bio mađarsko–američki. Sebastiano Bonomi (Venecija): Mladi Titan na portalu Palače Jadran (očišćen 2007.) Otkup zemljišta i uređenje gradilišta započinje 1894. godine. Iz onovremenog mađarskog tiska o novostima u graditeljstvu Ėpitėszeti szemle doznajemo da je narudžbu za gradnju upravne zgrade Adria dobio mađarski arhitekt Vilmos Freund, koji je studirao arhitekturu u Zürichu kod Gottfrieda Sempera. Nakon studija bio je zaposlen u Studiju Antala Szkalniczkyija u Budimešti. Kao dobitnik I. nagrade za projekt židovske bolnice u Budimpešti, 1888. Freund je prema zahtjevu naručitelja predložio projekt četverokatnice pravokutnog tlocrta s unutarnjim galerijskim dvorištem. Predvidio je poslovne prostore (poštansko-telegrafske urede) u rustičnom prizemlju (s kolskim prolazom za dvorište), poslovne prostore na prva dva kata (Društvo Adria) te na zadnja dva kata komforne stambene prostore za rukovoditelje i više činovnike. Posebno treba naglasiti da su stanovi, pored kupaonice, zbog posluge imali čak dva WC-a. Krovnu je konstrukciju, s naglaskom na centralnoj kupoli, Freund projektirao u sjevernjačkom, tj. kontinentalnom duhu i stilu kakvog susrećemo u onodobnim historicističkim poslovnim zgradama Budimpešte, Beča, pa i Zagreba. Neobarokna glavna kupola izdužena je, lukovičasta oblika, dok su bočne, ugaone, tek naznačeni završeci mansardnog, strmog krovišta. Centralni rizalit pod kupolom glavnog pročelja naglašen je po vertikali parom stupova čije baze izlaze iz fasade, a na vrhu, u visini četvrtog kata na mjestu kapitela predviđene su slobodnostojeće skulpture. Sebastiano Bonomi (Venecija): Stari Titan (detalj) uz portal Palače Jadran (očišćen 2007.) Zahtjev za prostranim i dojmljivim ulaznim predvorjem Vilmos Freund je riješio naglasivši južni ulazni vestibul kupolnim svodom te njegovim protezanjem u visinu (uključivši i mezzanin) i u širinu (obuhvativši tri veretikalne osi). Na gornjim se katovima na toj poziciji nalaze najreprezentativnije prostorije, pa je na prvom katu svečana dvorana kazetirana stropa za prijem važnih gostiju, poslovnih partnera i delegacija. Opći raspored prostora i katnost zgrade, koja izvana nije bila pretjerano dekorirana, zadržani su i nadalje u gradnji prema mađarskom nacrtu koji je prihvatila Uprava Društva. Preuzeli su je na terenu riječki voditelji gradnje Francesco Mattiassi, odnosno Giacomo Zamattio. Po dosad objavljenim podacima i saznanjima autorstvo projekata palače Adria (Jadran) nije poptuno jasno obzirom da u kultnoj knjizi Kako čitati grad dr. Radmila Matejčić navodi da je natječajem odabran projekt prema nacrtima Francesca Mattiassija (ne spominje V. Freunda). Gradnja, odnosno konstrukcijski radovi za novu rezidenciju “Adria“ - magyar királyi tengerhajózàsi részvénytársaság povjereni su civilnom autoriziranom arhitektu Giacomu Zammattiju, tj. njegovom poduzeću pa se na izvedbenim nacrtima, podnesenim prilikom izmjene prvotnih nacrta datiranima: “Fiume, 23. Novembre 1896” (DAR JU 51 125/96), nalaze Zammattijevi potpisi. Komparacijom s ostalim kasnijim riječkim Zammatijevim građevinama, po načinu horizontalne razdiobe pročelja, kao i komponiranju volumena i dekoracije, Zammattiju se može pripisati ključni udio u konačnoj izvedbenoj varijanti ove palače. Unatoč problemima oko organizacije gradilišta i podizanja velike četverokatne novogradnje koja prekriva cijelu insulu, gradnja je započela 1894., a pod krovom bila je već 1895., te potpuno završena 1897. Kubus zgrade miran je i simetričan, pomirenih vertikala i horizontala, a u tlocrtu je pravokutnik s unutarnjim četvrtastim dvorištem oko kojeg teku balkonske galerije bogato ukrašene željeznim ogradama i pergolama, polukružnim arkadama udvojenih kamenih stupova. Uglovi zgrade izvana su naglašeni rizalitima, balkonima i manjim kupolama. Sebastiano Bonomi (Venecija): model kipa Peljara za južno pročelje, patinirani gips Kroz glavni portal (južno, morsko pročelje) naglašen skulpturama dvojice Titana ulazi se u raskošan atrij, u čijem je središtu kraće stubište koje vodi do podesta s dizalom, a odatle se račva u dva bočna kraka za prvi kat (tj. visoki mezzanin). Na sredini prvog kata duže fasade nalazi se širok hodnik iz kojeg se ulazi u najveće, najreprezentativnije urede. Drugi kat je izvana uređen kao piano nobile s velikim balkonom uza središnje tri prozorske osi te s manjim balkonima na rubovima pročelja. Centralna os glavnog (južnog) pročelja okrenutog moru naglašena je najvećom kupolom, a bočno, na uglovima zgrade su, već je spomenuto, manje kupole. Nad plitkim, središnjim rizalitom obiju dužih fasada, pročelja i začelja, drugi i treći katovi povezani su gigantskim, bijelim, oblim, kamenim stupovima na kojima su postavljene slobodnostojeće skulpture. Na južnom pročelju, okrenutom moru, četiri su muške figure: personifikacije pomoračkih zanimanja (kapetan, peljar, kormilar, strojar), čiji su detalji teško vidljivi s tla. No, patinirani gipsani modeli dviju skulptura (cca 1m) kapetana i peljara nalaze se u vlasništvu Pomorskog fakulteta u Rijeci. Na suprotnom, sjevernom pročelju (okrenutom velikom gradskom Jadranskom trgu) na stupovima su četiri ženska lika, alegorije četiriju kontinenata s kojima je Adria održavala brodske linije: Afrike, Amerike, Azije i Europe prikazane u obličju Egipćanke, Indijanke, Japanke i Nordijke. Kolosalne, preko 3 m visoke figure od istarskog kamena kao i dva barokno hipertrofirana doprsna lika Titana, giganta - herme na glavnom portalu izradio je talijanski kipar Sebastiano Bonomi, 1895., pozvan u Rijeku upravo zbog ovog posla. Ostala je arhitektonska dekoracija (maskeroni, medaljoni, vegetabilni dekor) stereotipna, kao uostalom i drugdje u arhitekturi historicizma, birana, naručivana i kupovana prema katalozima uzoraka raznih stranih proizvođača, te dobavljana po dužnom metru. No upravo taj izbor motiva i izgled arhitektonske dekoracije navodi na njena naručitelja, autora zdanja Palače Jadran, Giacoma Zammattija. Sebastiano Bonomi (Venecija): model kipa Peljara (detalj) za južno pročelje, patinirani gips Palazzo Adria, odnosno Palača Jadran, oduvijek je služila u prvom redu kao poslovna zgrada, tek s ponekim potkrovnim stambenim prostorom, a tako je i danas. Najveći broj ureda zauzima brodarsko poduzeće Jadrolinija, zatim manji dio Lošinjska plovidba te mnoga druga poduzeća, a u prizemlju su trgovine, agencije, talijanski konzulat i drugi konzulati, ugostiteljski lokali. Do preseljenja u svoje poslovne zgrade tu su bila domicilna sjedišta, za Rijeku vrlo značajnih, poduzeća Jugolinije i Jadroagenta. Tijekom svoje duge povijesti ova je zgrada doživljavala manje i veće unutarnje pregradnje, 1896. godine ugradnju dvaju pobočnih dizala za ljude i teret, poduzeća A. Stigler, Milano, a krajem Prvog svjetskog rata za vrijeme Krvavog Božića 1920. (Natale di sangue, tj. Le Cinque Giornate di Fiume) doživjela je razorna oštećenja. U međuraću je 1924. dograđen krovni kat (između kupola, pa one danas izgledaju niže), a nakon Drugog svjetskog rata ugrađen je nov, veći središnji lift. Neka su predvorja oslikana zidnim dekoracijama krajem ‘50-ih, na pr. prikazom riječke luke Vladimira Udatnyja, 1958., a od originalne drvenarije i uredskog namještaja ostala je tek jedna historicistička klupa, dovoljan svjedok nekadašnje raskoši ove važne poslovne palače. Brodarsko poduzeće Jadrolinija, osnovano 20. siječnja 1947., tijekom 2007. godine obilježavanjem vrlo visoke, – 110. – obljetnice izgradnje svoje rezidencije, najljepše obalne palače na Rivi, poduzelo je akciju velike obnove vanjštine Palače Jadran. Uložena su znatna sredstva u obnovu svih pročelja i očišćene skulpture jer su tijekom vremena nastala oštećenja zbog atmosferskih prilika i trošnosti. Danas palača opet blista u svom punom sjaju i privlači zadivljene poglede svih putnika koji brodom pristižu u riječku luku kao i turista koji u sve većem broju posjećuju Rijeku.
Rijeka krajem 19. stoljeća. Zbog nagle industrijalizacije grada, izgradnje dviju željezničkih komunikacija sa zaleđem, te posljedično tome značajnih uvozno-izvoznih poslova, cvate međunarodni lučki i željeznički promet, prerađivačka industrija, trgovina te špediterski, financijski i bankarski poslovi. Adaptiraju se i nadograđuju postojeće ili se grade nove poslovne zgrade za upravu i administraciju. Kako je političkim dokumentom Riječke krpice 1868. Rijeka podređena mađarskoj upravi, neke poslovne palače podiže kraljevska državna vlast iz Budimpešte za smještaj državnih službi (napr. željezničke, lučke, carinske, porezne urede), istodobno neka poslovna zdanja podiže lokalna talijanska gradska uprava komunalnim novcem ili pak privatnim kapitalom ekonomski moćni pojedinci i društva (brodari, bankari, industrijalci, trgovci). To je Rijeka krajem pretprošlog stoljeća.
Kako je Mađarima bilo neobično stalo do uspostave čim čvršće veze s Jadranskim morem i do demonstracije snažne vlasti u Rijeci, gradili su monumentalna, predimenzionirana zdanja neprimjerenih gabarita (gledano čak i iz današnje perspektive). Ona strše iz urbanog tkiva jer ih nije, kako se to krajem 19. st. predviđalo i očekivalo, slijedila kasnija jednako brza i bogata okolna izgradnja. Vanjskim pak obrisima - strmim šatorastim krovovima kao i dekorativnim oblicima preuzetim iz folklora matične zemlje - ove su zgrade izraz jedne sasvim strane tradicije i kulture, drugačijeg podneblja i klime. U izboru dekorativnih elemenata pročelja većina se arhitekata novih zdanja najčešće okreće baroknim ili visoko renesansnim oblicima. Ponegdje pak rabe gotove obrasce obližnjih talijanskih (Trst, Venecija) ili udaljenijih (iz mađarske folklorne baštine) uzora.
Razvojem opsega i načina poslovanja mnoga riječka poduzeća ili ispostave onih inozemnih prisiljena su širiti svoje poslovne prostore, pa i - ovisno o snazi kompanije - graditi nove upravno-poslovne zgrade ili, bolje reći, poslovne palače.
Tip historicističke poslovne palače razvija se tek u posljednjih dvadesetak godina 19. stoljeća iz višestambene najamne kuće s poslovnim prostorom u prizemlju i mezzaninom u njegovu povišenju. Zbog proširenja poslova, prostora i povećanja zaposlenog ljudstva neki su vlasnici velikih i prosperitetnih poduzeća širili svoje kompanije i na više od jedne ili dvije etaže, nadograđivali postojeća zdanja, a ponekad i gradili nova, samostojeća i reprezentativna, prestižna izgleda i upečatljive dekoracije. U takvim je slučajevima lokacija za poslovne palače također pomno odabirana:
na glavnoj gradskoj šetnici - Korzu (npr. Glavna pošta, palače banaka)
u gradskoj luci, na samoj morskoj obali, gdje se pročelja zrcale u moru (npr. Pomorski gubernij, palača Brodarskog društva Adria)
na povišenu brežuljku, žarišnoj točki perspektivne osi (Guvernerova palača) ili
na trgovima ili raskršćima (npr. palača Mađarske carinske i financijske uprave na Jelačićevom trgu).
V. Freund – F. Mattiassi – G. Zammattio: Palazzo Adria (Palača Jadran), 1894.-1897. – južno pročelje obnovljeno 2007.
U opisanu vrstu riječke historicističke arhitekture svakako spada Palača mađarskog Brodarskog društva Adria (Palazzo della Società marittima Adria) 1894. - 1897., Molo Zicchy (sada Palača Jadrolinije, Riva 16), kao jedno od najreprezentativnijih višekatnih zdanja s većinskom funkcijom za kancelarijski rad i poslovanje, ali dijelom i za reprezentativno-stambene svrhe upravnih struktura korisnika, tj. posjednika. Stoga su javni i privatni prostori strogo odijeljeni portalima i po katovima.
Uspostavom vlasti mađarskog guvernera u Rijeci i odlukom da se za nj gradi nova guvernerova palača na uzvišenju, staro se priobalno, uz park Regina Ellena smješteno, skromno guvernerovo sjedište ruši, ustupivši mjesto ovećem gradilištu uz samu morsku rivu - kako i dolikuje budućem snažnom parobrodarskom društvu “Adria” (osnovanom 1882.), čiji će se brodovi vezivati pred zgradom svoje uprave. Većinski je kapital za osnutak društva i gradnju primjerene upravne palače (Pesti Magyar Kereskedelmi Bank – Peštanska mađarska komercijalna banka) bio mađarsko–američki.
Sebastiano Bonomi (Venecija): Mladi Titan na portalu Palače Jadran (očišćen 2007.)
Otkup zemljišta i uređenje gradilišta započinje 1894. godine. Iz onovremenog mađarskog tiska o novostima u graditeljstvu Ėpitėszeti szemle doznajemo da je narudžbu za gradnju upravne zgrade Adria dobio mađarski arhitekt Vilmos Freund, koji je studirao arhitekturu u Zürichu kod Gottfrieda Sempera. Nakon studija bio je zaposlen u Studiju Antala Szkalniczkyija u Budimešti. Kao dobitnik I. nagrade za projekt židovske bolnice u Budimpešti, 1888. Freund je prema zahtjevu naručitelja predložio projekt četverokatnice pravokutnog tlocrta s unutarnjim galerijskim dvorištem. Predvidio je poslovne prostore (poštansko-telegrafske urede) u rustičnom prizemlju (s kolskim prolazom za dvorište), poslovne prostore na prva dva kata (Društvo Adria) te na zadnja dva kata komforne stambene prostore za rukovoditelje i više činovnike. Posebno treba naglasiti da su stanovi, pored kupaonice, zbog posluge imali čak dva WC-a. Krovnu je konstrukciju, s naglaskom na centralnoj kupoli, Freund projektirao u sjevernjačkom, tj. kontinentalnom duhu i stilu kakvog susrećemo u onodobnim historicističkim poslovnim zgradama Budimpešte, Beča, pa i Zagreba. Neobarokna glavna kupola izdužena je, lukovičasta oblika, dok su bočne, ugaone, tek naznačeni završeci mansardnog, strmog krovišta. Centralni rizalit pod kupolom glavnog pročelja naglašen je po vertikali parom stupova čije baze izlaze iz fasade, a na vrhu, u visini četvrtog kata na mjestu kapitela predviđene su slobodnostojeće skulpture.
Sebastiano Bonomi (Venecija): Stari Titan (detalj) uz portal Palače Jadran (očišćen 2007.)
Zahtjev za prostranim i dojmljivim ulaznim predvorjem Vilmos Freund je riješio naglasivši južni ulazni vestibul kupolnim svodom te njegovim protezanjem u visinu (uključivši i mezzanin) i u širinu (obuhvativši tri veretikalne osi). Na gornjim se katovima na toj poziciji nalaze najreprezentativnije prostorije, pa je na prvom katu svečana dvorana kazetirana stropa za prijem važnih gostiju, poslovnih partnera i delegacija. Opći raspored prostora i katnost zgrade, koja izvana nije bila pretjerano dekorirana, zadržani su i nadalje u gradnji prema mađarskom nacrtu koji je prihvatila Uprava Društva. Preuzeli su je na terenu riječki voditelji gradnje Francesco Mattiassi, odnosno Giacomo Zamattio.
Po dosad objavljenim podacima i saznanjima autorstvo projekata palače Adria (Jadran) nije poptuno jasno obzirom da u kultnoj knjizi Kako čitati grad dr. Radmila Matejčić navodi da je natječajem odabran projekt prema nacrtima Francesca Mattiassija (ne spominje V. Freunda). Gradnja, odnosno konstrukcijski radovi za novu rezidenciju “Adria“ - magyar királyi tengerhajózàsi részvénytársaság povjereni su civilnom autoriziranom arhitektu Giacomu Zammattiju, tj. njegovom poduzeću pa se na izvedbenim nacrtima, podnesenim prilikom izmjene prvotnih nacrta datiranima: “Fiume, 23. Novembre 1896” (DAR JU 51 125/96), nalaze Zammattijevi potpisi. Komparacijom s ostalim kasnijim riječkim Zammatijevim građevinama, po načinu horizontalne razdiobe pročelja, kao i komponiranju volumena i dekoracije, Zammattiju se može pripisati ključni udio u konačnoj izvedbenoj varijanti ove palače.
Unatoč problemima oko organizacije gradilišta i podizanja velike četverokatne novogradnje koja prekriva cijelu insulu, gradnja je započela 1894., a pod krovom bila je već 1895., te potpuno završena 1897. Kubus zgrade miran je i simetričan, pomirenih vertikala i horizontala, a u tlocrtu je pravokutnik s unutarnjim četvrtastim dvorištem oko kojeg teku balkonske galerije bogato ukrašene željeznim ogradama i pergolama, polukružnim arkadama udvojenih kamenih stupova. Uglovi zgrade izvana su naglašeni rizalitima, balkonima i manjim kupolama.
Sebastiano Bonomi (Venecija): model kipa Peljara za južno pročelje, patinirani gips
Kroz glavni portal (južno, morsko pročelje) naglašen skulpturama dvojice Titana ulazi se u raskošan atrij, u čijem je središtu kraće stubište koje vodi do podesta s dizalom, a odatle se račva u dva bočna kraka za prvi kat (tj. visoki mezzanin). Na sredini prvog kata duže fasade nalazi se širok hodnik iz kojeg se ulazi u najveće, najreprezentativnije urede. Drugi kat je izvana uređen kao piano nobile s velikim balkonom uza središnje tri prozorske osi te s manjim balkonima na rubovima pročelja. Centralna os glavnog (južnog) pročelja okrenutog moru naglašena je najvećom kupolom, a bočno, na uglovima zgrade su, već je spomenuto, manje kupole.
Nad plitkim, središnjim rizalitom obiju dužih fasada, pročelja i začelja, drugi i treći katovi povezani su gigantskim, bijelim, oblim, kamenim stupovima na kojima su postavljene slobodnostojeće skulpture. Na južnom pročelju, okrenutom moru, četiri su muške figure: personifikacije pomoračkih zanimanja (kapetan, peljar, kormilar, strojar), čiji su detalji teško vidljivi s tla. No, patinirani gipsani modeli dviju skulptura (cca 1m) kapetana i peljara nalaze se u vlasništvu Pomorskog fakulteta u Rijeci. Na suprotnom, sjevernom pročelju (okrenutom velikom gradskom Jadranskom trgu) na stupovima su četiri ženska lika, alegorije četiriju kontinenata s kojima je Adria održavala brodske linije: Afrike, Amerike, Azije i Europe prikazane u obličju Egipćanke, Indijanke, Japanke i Nordijke. Kolosalne, preko 3 m visoke figure od istarskog kamena kao i dva barokno hipertrofirana doprsna lika Titana, giganta - herme na glavnom portalu izradio je talijanski kipar Sebastiano Bonomi, 1895., pozvan u Rijeku upravo zbog ovog posla. Ostala je arhitektonska dekoracija (maskeroni, medaljoni, vegetabilni dekor) stereotipna, kao uostalom i drugdje u arhitekturi historicizma, birana, naručivana i kupovana prema katalozima uzoraka raznih stranih proizvođača, te dobavljana po dužnom metru. No upravo taj izbor motiva i izgled arhitektonske dekoracije navodi na njena naručitelja, autora zdanja Palače Jadran, Giacoma Zammattija.
Sebastiano Bonomi (Venecija): model kipa Peljara (detalj) za južno pročelje, patinirani gips
Palazzo Adria, odnosno Palača Jadran, oduvijek je služila u prvom redu kao poslovna zgrada, tek s ponekim potkrovnim stambenim prostorom, a tako je i danas. Najveći broj ureda zauzima brodarsko poduzeće Jadrolinija, zatim manji dio Lošinjska plovidba te mnoga druga poduzeća, a u prizemlju su trgovine, agencije, talijanski konzulat i drugi konzulati, ugostiteljski lokali. Do preseljenja u svoje poslovne zgrade tu su bila domicilna sjedišta, za Rijeku vrlo značajnih, poduzeća Jugolinije i Jadroagenta.
Tijekom svoje duge povijesti ova je zgrada doživljavala manje i veće unutarnje pregradnje, 1896. godine ugradnju dvaju pobočnih dizala za ljude i teret, poduzeća A. Stigler, Milano, a krajem Prvog svjetskog rata za vrijeme Krvavog Božića 1920. (Natale di sangue, tj. Le Cinque Giornate di Fiume) doživjela je razorna oštećenja. U međuraću je 1924. dograđen krovni kat (između kupola, pa one danas izgledaju niže), a nakon Drugog svjetskog rata ugrađen je nov, veći središnji lift. Neka su predvorja oslikana zidnim dekoracijama krajem ‘50-ih, na pr. prikazom riječke luke Vladimira Udatnyja, 1958., a od originalne drvenarije i uredskog namještaja ostala je tek jedna historicistička klupa, dovoljan svjedok nekadašnje raskoši ove važne poslovne palače.
Brodarsko poduzeće Jadrolinija, osnovano 20. siječnja 1947., tijekom 2007. godine obilježavanjem vrlo visoke, – 110. – obljetnice izgradnje svoje rezidencije, najljepše obalne palače na Rivi, poduzelo je akciju velike obnove vanjštine Palače Jadran. Uložena su znatna sredstva u obnovu svih pročelja i očišćene skulpture jer su tijekom vremena nastala oštećenja zbog atmosferskih prilika i trošnosti. Danas palača opet blista u svom punom sjaju i privlači zadivljene poglede svih putnika koji brodom pristižu u riječku luku kao i turista koji u sve većem broju posjećuju Rijeku.
