Velebni svečani zastor splitskog umjetnika Matka Trebotića za Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci naslovljen Riječ i glazba grada predstavljen je javnosti 18. listopada 2008. prigodom otvorenja Zajčevih dana. Time je Trebotić ujedno završio rad na svom umjetničkom megaprojektu Jadranski triptih izradivši tako svečane zastore za tri hrvatska kazališta: splitski HNK, dubrovačko kazalište Marina Držića i riječki HNK.
Riječki zastor, poput splitskog i dubrovačkog, rađao se punih godinu dana. Radi se o tri zasebne povijesne priče koje više nego rječito govore o našim korijenima i hrvatskom pečatu u njima. Trebotić je na tim ogromnim platnima istaknuo upravo one elemente koji su tako karakteristični za hrvatsku baštinu, ali i neizostavni dio teatra kao baštinika, čuvara i pronositelja vizura urbaniteta. Iako je slikarstvo dominantan način Trebotićevoga likovnog izražavanja, ipak njegovu drugu važnu odliku čini osjećaj za povijesnu dimenziju prostora. Potreba sagledavanja vlastitih korijena u političkom, civilizacijskom i kulturnom pogledu neizostavna je sastavnica Trebotićeva bića.
Umjetnička djela kao što su ova velebna uprizorenja majstora Trebotića ostavljaju neizbrisive tragove u vremenu, podsjećaju na prave vrijednosti i oplemenjuju naše živote. Naime, svečani zastor kazališta puno je više od njegove puke svrhovitosti. Zastor je prvi kontakt publike sa scenom, on čak ne postoji kako bi pozornicu zastro, već naprotiv, da je raskrije, da gledatelje uvede u ono što će se uskoro odvijati na daskama koje život znače. Svečani zastor je i metafora ekskluzivnosti događaja zbog kojeg se spušta, a ujedno i svjedok i potvrda važnosti jednog trenutka u vječnosti. No, po mišljenju mnogih, svečani zastor kazališta je i znak vremena u kojem se rađa, pa i samo njegovo nastajanje odjekuje povijesnom izuzetnošću i svečanošću.
| 
Matko Trebotić, autor Jadranskog triptiha
|
Ovaj je projekt jedinstven u hrvatskom kulturnom prostoru po snazi Trebotićeva stvaralačkog zanosa. Neosporna je činjenica da se do sada niti jedan naš umjetnik nije prihvatio stvaranja triju svečanih kazališnih zastora, niti je pokušao umjetnošću povezati tri naša grada na Mediteranu, osjetiti zajedničku poveznicu Splita, Dubrovnika i Rijeke i pretočiti je u istoznačnu notu. To je uspjelo umjetniku izniklom u mediteranskom prostoru, koji sam za sebe kaže da je slikar mediteranskog svjetla i suženog polja djelovanja. I tako je Trebotić u svakom od ta tri grada pronašao osebujan motiv: u Splitu je to bio tlocrt Dioklecijanove palače i 1700. obljetnica grada, u Dubrovniku gospar Marin Držić, njegova 500. obljetnica i prolog njegove najstarije sačuvane drame Tirena, a u Rijeci je to glagoljica, najstarije hrvatsko pismo i slavni skladatelj Ivan pl. Zajc i njegov notni materijal.
Riječkom zastoru, na čiju je izradu Trebotića potaknula donedavna intendantica riječkog teatra Mani Gotovac. Prethodile su brojne skice s postavljenim tematskim okvirima sa zadanim odrednicama. Zastor je oslikan na platnu iz jednoga dijela kupljenom u Parizu, širok je dvanaest, a visok osam metara. Riječ je ujedno o najvećem kazališnom platnu što ga je Trebotić oslikao, jer riječko kazalište ima najveći otvor pozornice od svih kazališta u Hrvatskoj. Nakon podužeg traganja po riječkim arhivima za kulturološkom vertikalom koja odgovara njegovu senzibilitetu, odabrao je motiv iz Evanđelja. Zbog činjenice da je Rijeka sa Senjom imala prvu tiskaru hrvatske glagoljice, usredotočio se na pismo koje ne samo da je hrvatsko nego je i predivnoga grafičkog izgleda, izvrsno za likovnu interpretaciju. Drugi, nezaobilazan motiv svakako je bila glazba Ivana pl. Zajca, čije ime riječko kazalište nosi. Nacionalna i sveučilišna knjižnica Trebotiću je ustupila originalne Zajčeve note, pa se na zastoru nalazi originalni, ali uvećani Zajčev potpis te note koje je skladatelj vlastoručno pisao.
„Moji likovni senzibiliteti protežu se od Istre do Kotora, to je kulturološki hrvatski dio koji je mene uvijek zaokupljao. Na neki način moje polje interesa je bio cijeli taj hrvatski Jadran. I zato je bilo logično za mene kao umjetnika da Jadranski triptih završim s Rijekom, s jednim od četiri nacionalna teatra u Hrvatskoj, pošto sam već radio Split i Dubrovnik. I sad kad je već konkretno bila Rijeka zadana, kada sam stao i vidio tu rupu pozornice od 8,5 puta 12 metara, počeo sam tražiti te korijene u Rijeci preko literature. Rijeka mi je sve više lijegala na srce i osjetio sam da dolazim do pravog ključa, nešto što se samo po sebi nametnulo, a bilo je vezano uz teatar (dok je zastor u Splitu bio vezan uz povijesno-arheološku sondu grada). To je riječ, to je slovo, glagoljičko slovo, i to je glazba Ivana pl. Zajca. Znači bio je to jedan sasvim logičan put prema tome. Rijeku povezuje slovo hrvatska glagoljica, pismo za koje je jedna od prvih tiskara bila u Rijeci. Gdje je logičnije, dakle, da se ta glagoljica ponovo akcionira nego ovdje? Trebalo bi je afirmirati u cijeloj Hrvatskoj i njezina grafička ljepota trebala bi sve više i više dolaziti do izražaja. Došao sam do definitivne odluke kako će na zastoru biti glagoljica i jedan slogan iz evanđelja: U početku bješe riječ, i riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ. Riječ je osnova dramskog teatra, bez riječi nema ni teatra, ima pantomime, ali nema pravog teatra.
Prvo što gledatelj vidi kad dođe u kazalište, jest svečani zastor. Znači, to je jedan prolog, teatarski prolog, i ako upotrijebimo riječ, idemo dalje kako bi to bio jedan proslov. I tako sam se odlučio za riječ proslov, za tu teatarsku riječ, staru hrvatsku riječ, jednu predigru pred samim teatarskim činom. Riječki teatar nije samo dramski nego i glazbeni, i to me ponukalo da pronađem podloge originalnog Zajčevog notnog zapisa koji sam dobio zahvaljujući susretljivosti djelatnika Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu gdje se čuvaju originalni Zajčevi notni zapisi i to konkretno opere Zrinski. Tako je cijelo platno protkano notnim zapisom Zrinskog na kojem se čak vidi i potpis Ivana pl. Zajca. Tu je formula sadržaja samog zastora završena, dan je jedan čisto likovni fenomen koji je hommage Rijeci, teatru i ovom kraju na Kvarneru“, objašnjava Trebotić kako se odlučio za ta dva osnovna elementa.
Trebotić je rođen u Milni na Braču, odrastao je u roditeljskoj kući koje više nema, u zdanju visokih tamnih zidova, uz biblioteku punu latinskih i hrvatskih knjiga, starih časopisa, fotografija, portreta, djela oslikanih rukom putujućih slikara. „U toj kući od starina budi se mašta dječaka koji raste u neimaštini, a zapravo u bogatstvu, dječaka koji sam kroji svoje prve igračke. Stvara prve artefakte, danas, jasno, zagubljene u krhotinama prošlosti. Tu atmosferu dopunjavale su crkvene svečanosti, ti Badnjaci, sveci, Božići, Veliki petci, Uskrsi... Crkveni obredi bili su moj prvi teatar, nešto što je budilo želju za spektaklom, nešto što me i danas vuče tome magičnom simuliranju stvarnosti. A ljubav prema teatru valjda je urođena u meni, ne znam.
Ali da se vratimo u moju ranu mladost u Splitu. Odrastao sam na sjevernim padinama Marjana, a sad živim na južnim. Svi putovi koji su vodili do grada, ili do osnovne škole pa potom do gimnazije koju sam polazio, išli su od Hajdukovog starog placa, a iza njega je bio teatar. Morate znati da to nije vrijeme interneta, mobitela, pa čak niti gramofona i radija, znači ničega nije bilo. Postojale su dvije stvari koje su maštu dječaka mogle razgaliti, a to je bio Hajduk i teatar. U teatar je bilo teško ući. Cijela klapa iz razreda legendarne splitske klasične gimnazije počela je statirati da bi mogla besplatno ući. Onda je još postajao đački parter, a to je bilo stajanje koje još uvijek postoji u Bečkoj Staatsoperi. I upravo teatar mi je budio maštu, zavolio sam operu, taj spektakl u teatru me motivirao i uvijek sam govorio jednom ću raditi u teatru.
I počeo sam raditi, no relativno kasno. Sjećam se pokojnog Marina Carića koji je kao vrlo mlad redatelj došao u Split i predlagao mi da napravim neku scenografiju. Govorio sam ima vremena i tek kasno 1990. godine na nagovor maestra Nikše Bareze i redatelja Petra Selema radio sam na glazbenom biennalu u Zagrebu scenografiju za operu Bele Bartoka „Dvorac Modrobradog“. Potom sam napravio još nekoliko antologijskih scenografija, barem po ocjenama kritike, čak su neki govorili o najboljim scenografijama uopće u hrvatskom teatru i mislim da mi je vrhunac bio scenografija za praizvedbu Judite Marka Marulića, za koju je libreto napisao Frano Parać uz suradnju Tonka Maroevića. Imali smo je prilike prikazati Rijeci gdje su se začeli prvi kontakti mogućnosti rada zastora u riječkom teatru“, pojašnjava dugovječnost svoje povezanosti i neraskidive veze s teatrom.
Trebotić se nije striktno držao skica iz faze pripreme, no rezultat je više nego fascinantan. I sam umjetnik ne krije zadovoljstvo izgledom riječkog zastora na kojem dominira sedam crvenih slova na glagoljici koje tvore riječ proslov. Početkom rujna umjetnik je u splitskom škveru povukao i posljednji potez, a želio je da se zastor u Rijeku transpotira morskim putem kako bi i na taj način dao veće značenje Jadranu. No, nažalost, to se nije realiziralo.
Upravo riječkim zastorom Trebotić dokazuje koliko je lucidan, kreativan i imaginativan umjetnik, čiji je rad zarana primijetila i publika i kritika te ga sustavno pratila punih četrdeset godina. No, ne smijemo zaboraviti ni njegove internacionalne uspjehe jer je riječ o jednom od rijetkih hrvatskih umjetnika koji visoko kotira na vrlo zahtjevnom inozemnom galerijskom tržištu.
Nakon što je diplomirao arhitekturu na beogradskom sveučilištu, Trebotić se u Njemačkoj upustio u nepredvidljivu slikarsku avanturu i stvorio prepoznatljiv umjetnički rukopis osebujnog kolorita, s uvijek istim motivima protkanim mediteranskim civilizacijskim krugom. No, nostalgiji nije mogao odoljeti i prije 24 godine se vratio u Split. Govoreći o hrvatskom identitetu Trebotić kaže:
„Postoji jedna stvar koje sam postao svjestan onog trenutka prije 24 godine kad sam se vratio iz Düsseldorfa u Hrvatsku, gdje stvarno nije bilo perspektive za neki lagodan život kakav sam imao u Njemačkoj. To je bilo ravno umjetničkom i financijskom samoubojstvu. Ali kad sam vidio da su moji senzibiliteti upravo senzibiliteti Mediteranca, onda sam tu našao svoje mjesto. Moji okviri možda mogu biti svjetski, ali ne moraju. Meni je važno da zadovoljavaju taj moj mali mikrokozmos, moje uže domovine. Umjetnički stvarno mogu funkcionirati samo na notnim crtama moje uže domovine. U Zagrebu, Osijeku, Vukovaru ne bih mogao funkcionirati jer to jest ista glazba, ali ipak malo drukčija od ove moje. Polje mojeg djelovanja je jako suženo, jako malo, ali to ne znači da umjetnički ne mora biti značajno. Stvarno ne znam da li bih sutra, da imam priliku, mogao raditi zastor u Zagrebu. Sigurno bih to mogao odraditi, ali to ne bi bilo onako kao što sam radio za Rijeku. Ne bi to bio parametar mojih mjera. Naravno da bih u Zagrebu mogao napraviti jednu hrvatsku temu, to je druga priča, ali kad bih se morao inspirirati Gornjim gradom, to vjerojatno ne bi funkcioniralo. Kroz taj art hrvatskog Mediterana pokušavam korespondirati sa svijetom. Evo, to su moje ambicije, jedan mali svijet jednog umjetnika iz jednog malog ribarskog mjesta, koje, nažalost, više nije ribarsko jer ribara više tu nema, jednog djetinjstva izraslog u Splitu, na splitskim kaletama i trgovima... Četvrtog moga kazališnog zastora sigurno neće biti. Želim, naravno, da se zastori rade u svim gradovima, da se nađu novi umjetnici i novi na umjetnost senzibilni sponzori poput Zagrebačke banke“, zaključuje Trebotić.
Kulturna baština Jadranskog triptiha će ostati kao trajna vrijednost, a uspoređujući Rijeku i Split Trebotić kaže: „Ja sam rođeni otočanin, rođeni Bračanin, koji je odrastao i skoro cijeli život proveo u Splitu u kojem poznajem sve kalete. Ali ni Rijeka mi nije strana. Ona ima nešto što sam uvijek volio, to je nešto što Split nema, a to je taj dio mitteleurope, u tim palačama iz ka-und-ka vremena. Opet nešto sasvim hrvatsko, mislim na okoliš Rijeke, nešto što se u Splitu nije dogodilo. Pored svih pedeset godina zabranjenih stvari uzet ćemo nešto banalno, a možda i nije banalno. To je karneval koji je živio u mjestima oko Rijeke. U Splitu, koji je prije imao jedan tradicionalno veliki karneval, on je nestao jer je bio u samom gradu, a splitski okoliš je bio vlaški i nije toga imao, otoci isto tako, i u Splitu karneval danas više ne postoji. Jedan grad koji egzistira 1700 godina neke je tradicije izgubio jer je navala s nekih drugih strana u Splitu bila jača nego u Rijeci, iako je Rijeka bila potpuno iseljena nakon Drugog svjetskog rata. Upravo je Rijeka ono o čemu sam ja kao dijete sanjao. Imao sam tri ujaka na Braču koji su završili visoke škole i koji su u vrijeme ka-und-ka otišli službovati u Istru jer su osjećali tu obavezu da bi pojačali hrvatstvo. Na tom odgoju iz mladosti rasla je moja ljubav prema ovom kraju, prema Kvarneru, sjećam se nekada nekih pjesama o Kostreni koje su mi bile jednako drage kao dalmatinske. U Rijeci mi se dopada ta meka čakavština koja je uhu ugodna, za razliku od splitske tvrde, grube. Tako da Split sigurno ne bi egzistirao tako dobro da mu nije došlo grubih i zdravih elemenata iz Zagore, ali i mekih, te otočke čakavštine, koji su meki po mentalitetu, koji kod svake svađe ne vade nož koji se u našoj Zagori vadi. Postoji masu elemenata koji u Rijeci meni jednostavno odgovaraju. Rječina koja dijeli ikavicu s jedne i ekavicu s druge strane, dva zaštitnika − Sv. Vid i Gospa Trsatska... Vrlo bih lako mogao živjeti u Rijeci. Pojavljuje se i taj moj otočki prakticizam da je Rijeka puno bliže svijetu nego što je Split i za nekoliko sati si u Trstu, Beču, Veneciji...“, završava Trebotić.