Povijest Opatije kao mondenoga i lječilišnog odmarališta europske građanske i aristokratske elite relativno je kratka, ali zato izuzetno dinamična, bogata zanimljivim pojedinostima i značajnim osobnostima što su povezane s njenom osebujnom povijesnom sudbinom. Slavno i herojsko doba Opatije pozno je devetnaesto i rano dvadeseto stoljeće, blistava i burna društvena epoha što se zaključuje u predvečerje Prvog svjetskog rata. Nekoć skromno naselje primorskih težaka i ribara, potom ugodno boravište riječke gospode za ljetnih sparina, prerasta tada u popularno turističko odredište međunarodnoga glasa, u koje se slijevaju posjetitelji iz svih dijelova Austro-Ugarske Monarhije i mnogih europskih zemalja. Tom izvanjskom sjaju i blještavilu, toj silovitoj internacionalizaciji i ranoj globalizaciji svakako je pridonio veliki poduzetnički kapital što se u podjednako tako velikim količinama slijevao u ovaj mondeni propulzivni gradić u podnožju Učke, izgledom i duhom sličan znamenitim turističkim biserima Talijansko-francuske Rivijere.
Taj ogromni kapital preobrazit će u potpunosti ne samo vanjsko lice mjesta, već donijeti sa sobom i jedan novi nazor na svijet, jedan Weltanschauung, kako se tada običavalo govoriti u učenim austrijskim i njemačkim krugovima. Pruska djelotvornost i točnost, slavenska radišnost i gostoljubivost, austrijska ležernost i profinjena artistička osjećajnost, židovski perfekcionizam, prodornost i ambicija bijahu temeljnim čimbenicima tog novog obrasca djelovanja i ponašanja, suradnje pripadnika različitih naroda povezanih zajedničkim praktičnim interesima i stvaralačkim radom. Snažna urbanizacija gotovo će izbrisati tragove jučerašnjega svijeta kome stoljećima bazom bijaše istarska pučka kultura, jednostavna i u sebe zatvorena mala ruralna zajednica. Ta se kultura sada odjednom morala otvoriti širokom svijetu, prilagoditi neumoljivim zakonima novoga doba, sa svim njegovim dubokim proturječjima.
| 
Vila Angiolina
|
Strana su gospoda, preuzimajući poslovnu inicijativu u svoje ruke, svima nametnula nova pravila igre, uspostavila novi kulturološki obrazac utemeljen na novcu i profitu, kapitalističkoj ponudi i potražnji. Iskreni ljudski osjećaji, jednostavnost i prirodnost postali su odjednom dio prošlosti, a umjesto njih pojavit će se njihov nadomjestak: nostalgični građanski sentimentalizam. Zavladala je sveopća nervoza i pomama, prava babilonska pomutnja. Sve brojniji stranci, koji su posvuda počeli vrvjeti, iznajmljujući sobe i čitave kuće, kupujući i prodajući nekretnine, gradeći i pregrađujući ih, donosili su sa sobom i nove običaje, pa su i starosjedioci stali prihvaćati i igrati nove društvene uloge, govoriti različitim jezicima, uvoditi inovacije. Da bi se ostvarila nova iluzija gospodskoga i poželjnoga svijeta, prema modelu sretne francjozefinske Austrije, Opatiju se moralo preoblikovati u neku vrst stalne kazališne scene najvišega ranga, bogato ukrašene i dekorirane, s blistavom koreografijom i okretnim glumcima što su se uljudno, prijazno i uslužno smiješili svakom posjetitelju. Sve je u tom živopisnom teatru, ispunjenom vječnim optimizmom, trebalo funkcionirati savršeno, organizirano, striktno i točno, kao odraz jednog sređenog i stabilnog vladajućeg sistema. Bilo je zato potrebno što prije uhvatiti korak s novim vremenom ukoliko se željelo gospodarski napredovati i razvijati u skladu s okolnostima što ih je tamošnjem svijetu bila nametnula strana, izvanjska kultura. Domaća je narodna kultura tako bila marginalizirana na razinu folklorne zanimljivosti, nečega pitoresknog i starinskog, romantičnog i ljupkog.
Prirodna ljepota mjesta i podneblja na kome je podignut ovaj liburnijski gradić uistinu je jedinstvena. Njegove kamenite obale odvajkada su obrasle gustim i bujnim zelenilom, tipičnom mediteranskom vegetacijom u području ekvinocijalnih kiša, gdje danas rastu zimzelene magnolije, tuje i kamelije, masline i lovor, palme i pinije, cedrovi i čempresi, omorike i mogranji, borovi i lovor-višnje, planika i ružmarin. Klima je izuzetno blaga, topla i ugodna za boravak tijekom cijele godine, sa svježim jutarnjim lahorima i čistim zrakom. Za sunčana vremena nebo tu postaje modro i prozirno, more azurno, pogled na nj kristalno jasan. Zime nisu hladne i, za razliku od drugih primorskih krajeva, rijetko puše bura. Ukoliko puše, upola je slabija negoli, primjerice, u susjednoj Rijeci. Češća je olujna jugovina koja povremeno bjesni Kvarnerom, te plovidbu morem čini izuzetno opasnom. U proljeće, dok se na vrhovima Učke još bijeli snijeg, u Opatiji niču prve ljubičice, visibabe i jaglaci, dok u perivoju cvjetaju magnolije i japanske kamelije, čije kožnato lišće ovdje sjaji upravo kao na dalekoj Himalaji i u Japanu. Kamelije, zaštitni znak opatijskog turizma, znamenite su po svom prelijepom grimiznom cvatu, te za brojne posjetitelje predstavljaju osobito privlačnu vrtnu atrakciju. U glavnom parku rastu još himalajski cedar, hrast-medunac, hrast-plutnjak, brijest, američki tulipanovci, aloe, japanske aukube, juke i agave. Posjetiteljima je ta raznolikost i egzotičnost opatijske hortikulture uvijek stvarala dojam neke mistične, rajske ljepote.
Schülerova vizija
Ideja o Opatiji kao stjecištu besposlenog otmjenog svijeta rodila se prvo u glavi energičnog i poduzetnog Alzašanina, dr. Friedricha Juliusa Schülera, generalnog direktora austrijskih Južnih željeznica u Beču, koji je razmišljao i snivao o tome da „na Kvarneru stvori drugu Nizzu“, a najbitniji preduvjet takva ubrzanog razvoja bila je izgradnja i povezivanje susjedne Rijeke željeznicom. Inženjer Schüler, porijeklom iz francuske evangeličke obitelji, rodio se u Buchsweilleru u Alzasu. Nakon studija u Heidelbergu, nastanio se u Beču i stupio u službu Austrijskih državnih željeznica. Bio je vrlo sposoban i inovativan organizator, koji vješto povezuje prednosti prometnog razvoja s praktičnim inicijativama i razvojem modernog turizma. Tijekom priprema za austrijsku okupaciju Bosne i Hercegovine, za svega nekoliko godina, uspio je pripremiti prijevoz za trideset tisuća vojnika, sa sveukupnom ratnom spremom. Prije dolaska u Opatiju već je bio izgradio jedan hotel u Tirolu, podno Dolomita, drugi na sjevernim padinama Pinkenkogela, nakon čega gradi prve luksuzne opatijske hotele, Quarnero i Kronprinzesin Stephanie. Zahvaljujući odličnoj reklami i austrijskom novcu, kao i svesrdnoj potpori okretnih liječnika, koji su u zvijezde kovali blagotvorni utjecaj opatijske klime, stvari su se brzo stale kretati u vrlo konkretnom i konstruktivnom smjeru. Dodatan su poticaj takvu poduhvatu davale otvorene ambicije bečkih dvorskih krugova da izgrade vlastitu primorsku lokaciju za odmor, sličnu luksuznim ljetovalištima na (talijansko-francuskoj) Rivijeri.
U takvoj konstelaciji Opatiji je, pod egidom Habsburgovaca, dugoročno bila osigurana sjajna poslovna perspektiva, a onima koji su u nju spretno ulagali donosila je gotovo siguran dobitak i veliku materijalnu korist. Siromašno je ribarsko naselje u ono vrijeme po cijenu iznimnih napora postalo luksuznim središtem za odmor, te nekom vrstom bečke podružnice na sjevernom Jadranu. Gotovo preko noći Opatija je postala privlačna ne samo kroničnim srčanim bolesnicima, astmatičarima i neurotičarima, već i vrlo imućnoj i zahtjevnoj turističkoj klijenteli. Gospodin Friedrich Schüler marljivo je kupovao zemljišta, ulagao svoj novac u ljetnikovce i hotele, koje potom daje u najam bogatim posjetiteljima. Njegovim stopama krenuli su i drugi strani, ali i podjednako tako i domaći poduzetnici, koji će čitavo liburnijsko područje pretvoriti u ogromno gradilište, u veliki rekreativno-zdravstveno-ugostiteljski prostorni kompleks. U idiličnom pastoralnom primorskom ambijentu, u bujnom i mirisnom mediteranskom zelenilu, čiji je iskonski mir nekoć uznemiravao jedino pijev ptica i romantični šumor valova, iznikao je moderan grad za odmor i rehabilitaciju, s luksuznim zdanjima i svakovrsnim sadržajima, koji je oko sebe širio popriličnu buku, mirise kulinarskih delicija i žagor gomile koja je neprestance zveckala sa svojim priborom za jelo ili dane provodila u beskonačnim šetnjama obalnom promenadom. Čovjek koji je za sve to stekao najviše zasluga, dr. Friedrich Julius Schüler, koji umire u svom ljetnikovcu u Mödlingu 1894. godine, dobio je primjeren spomenik s kamenim poprsjem u opatijskom Gradskom parku. Ovo obilježje podignuto je brigom i novčanim prinosima imućnijih opatijskih gostiju. Za austrijske vladavine i obalno se šetalište zvalo Friedrich Schüler Strandpromenade.
U ozračju bečkoga Ringa
Između Beča, središta Habsburške Monarhije, i Opatije, luksuznog ljetovališta i zimovališta te iste carevine, postojala je posve logična veza koja se očitovala u kulturnoj jednoobraznosti, u ponašanju i običajima, u mentalnom ustrojstvu. Ogledalo se to u poštovanju tradicionalnih i konzervativnih vrednota koje se razvijalo pod paternalističkim okriljem staroga vladara Franje Josipa I., „tutora svojih naroda“ i revnoga birokrata koji je desetljećima vladao "po milosti Božjoj" svojom ogromnom carevinom. Ta tisućugodišnja državna tvorevina doimala se u to vrijeme vječnom, sigurnom i postojanom. Pretežni dio njenih stanovnika živio je miru i blagostanju. I u Opatiji se stoga u tom zlatnom razdoblju osjećalo ozračje bečkog Ringa, promenade u Kärntnerstrasse i zabavišta u Prateru. Zahvaljujući tome svaki se Bečanin u nekadašnjoj Abbaziji uistinu mogao osjećati kao kod kuće. Kavane i hoteli oponašali su bečke uzore, nudila se ista hrana i ukusne poslastice, pripravljena prema prokušanim receptima tradicionalne bečke i srednjoeuropske kuhinje, pilo se isto kvalitetno budjejovičko i plzenjsko pivo, čitale su se iste dnevne novine, prodavači i kočijaši fijakera svuda su se odijevali i gestikulirali na isti način, njemački se obvezno govorio u službenoj komunikaciji, a na državnim se uredima mogao vidjeti štit s ponositim dvoglavim carskim crnim orlom. Mikrokozmos Opatije bijaše savršenim odrazom kozmopolitskog makrokozmosa Beča i čitave prostrane Monarhije koja se nalazila u orbiti ovoga velegrada, predstavljajući ujedno značajan čimbenik njegova srednjoeuropskog kulturnog i civilizacijskog mita. Ona je postala „jadranski biser“, ponos i dika stare Austrije, njene pobjedonosne kulture, ukusa i tradicije.
Prirodno je stoga da se u Opatiji onda oduvijek snažno osjećao isti onaj lepršavi duh kao i u Beču, čiji stanovnici bijahu poznati po bezbrižnom uživanju u umjetnosti ili esteticizmu te ravnodušnosti prema političkim i društvenim reformama. U njih se osjećala strastvena ljubav prema svečanostima, jelu i dokolici, zabavljanju i pomalo teatralnom ophođenju. Relativna financijska sigurnost omogućavala je tadašnjoj bečkoj buržoaziji da, tipično filistarski, poput Homerovih Feačana, naroda u koga je svaki dan bio praznik i uvijek se okretao ražanj, neprestance juri za površnim užitkom, za spektaklima i zabavom. Bečani su se radovali lijepim stvarima života, pod geslom leben und leben lassen, živi i pusti druge da žive. Čovjek mora biti slobodan, ali i druge mora ostaviti slobodnima.
| 
Hotel Kvarner
|
Beč je bio grad kazališta i spektakularnog dvorskog ceremonijala, u kome se razmjerno dobro i lako živjelo, grad u kome se uvijek plesalo, pjevalo, jelo i ljubilo, u kome se nitko ni o čemu nije brinuo i nitko, barem kako se naizgled činilo, nije ozbiljno radio. Preko svega neprijatnog i mučnog Bečani su nastojali prelaziti šalom, te su obožavali velike ophode, kolektivne proslave i mala životna zadovoljstva. „Kada bi marširala vojna kapela“, piše Stefan Zweig, „svi bi ljudi ostavljali posao i trčali ulicom za njom. Kad je u Prateru bio cvjetni korzo, bilo je na nogama po tri stotine hiljada ljudi, a i pogreb bi se pretvarao u pompu i svečanost.“ Tu sveopću nonšalantnost, indiferentnost i mekoću, taj šlamperaj pravi Nijemci nikada nisu mogli razumjeti. Oni su na Bečane gledali sa stanovitim prezirom, kao na djecu koja nikako ne razumiju ozbiljnost života. Svi Nijemci držali su da se u Beču živi suviše opušteno, labavo i lakoumno. Nisu, međutim, nikada mogli osporiti da se taj grad odlikuje velikom estetskom i umjetničkom osjetljivošću, da je apsolutno duhovno superioran mnogim svjetskim prijestolnicama, te da predstavlja veliko kulturno i glazbeno središte Europe.
Bečka društvenost bijaše umijeće svojstveno plemićkim i građanskim krugovima: i jedni i drugi smatrali su se gospodom, te su se u skladu s time i ponašali gospodski. Značilo je to biti uvijek zadovoljan, elegantan, dobro raspoložen, galantan i pomalo rastrošan. Bečani su kultivirali neusiljenost i opuštenost uživajući u uživanju drugih. Uljudna briga za udobnost drugih pridonosila je vedrom ugođaju, cijenila se velika rječitost, eruditska pričljivost, kozerska dosjetljivost i duhovita improvizacija. Podjednako tako, u tom šampanjskom i neobaveznom duhu, uživalo se u opernim i operetnim arijama, laganim valcerima, komornoj glazbi koja godi uhu i opušta slušateljstvo, uvijek sito i zadovoljno sobom. To isto slušateljstvo uživalo je u čitanju novina i ležerno pisanih feljtona, podjednako tako brbljivih i površnih kao onodobne salonske konverzacije. Kada bi Bečanin otvorio dnevne novine, nisu ga zanimale vijesti iz svijeta politike, već bi prvo pažljivo pregledao one stranice gdje se govorilo o kazališnim predstavama, koncertima, izložbama i novim knjigama. Tek nakon što bi njih pročitao, posvećivao bi se aktualnim političkim zbivanjima.
U cijelom Habsburškom Carstvu, pa tako i u Opatiji, kavana je bila važna kulturna institucija, neka vrst javnog salona u kojem su se okupljali muškarci i žene svih klasa radi čitanja, razmišljanja ili konverzacije. U kavanama se satima opušteno razgovaralo i pretresalo najrazličitije teme, beskonačno komentiralo i ugodno prikraćivalo vrijeme. Polagano ispijanje kave nalikovalo je po svojoj općoj društvenoj funkciji i tradiciji japanskom ritualu ispijanja čaja, gdje su postojala jasna pravila i obrasci ponašanja. Bio je to uvijek osobit trenutak posvećenosti drugome, okrenutosti izvanjskome svijetu i javnosti. Takav tipično bečki kulturološki obrazac, taj razvijen osjećaj za Gemütlichkeit, odnosno, prijatnost i dobronamjernost, bio je svakome prihvatljiv. U gospodskom društvu je pak vanjska forma još uvijek bila neobično važna, ljude se prosuđivalo prema dojmu koji bi ostavljali na druge, otmjene obitelji ponašale su se prema strogoj etiketi. Pazilo se na pristojnost, doličnost i podobnost. Pravila ponašanja i odgoja bijahu tradicionalno konvencionalna, prevladavao je kruti i neumoljivi formalizam, koji je gušio individualnu slobodu.
Njemačka kultura i jezik, posredstvom Beča, u Opatiji se, nasreću, neće širiti kao nešto što se nameće, već kao nešto što je posve prirodno. Budući da je i sam Beč bio sastavljen od mnogih naroda, taj grad nikada nije bahato odbijao ono što je nenjemačko, već se znalo poštivati, uvažavati i tolerirati različite narode, jezike i kulture. Beč nikada nije svoje običaje i svoj način mišljenja nametao drugima, tako da ni bečka kultura nije mogla bila osvajačka kultura. Bečani nisu bili kruti i nacionalno isključivi, već blagi, dobroćudni i otvoreni. Upravo te pozitivne njihove karakterne crte bijahu začudno srodne domaćem mentalitetu, te su Opatijci stanovnike austrijske metropole vrlo dobro i gostoljubivo prihvaćali. Ni jedni ni drugi nisu imali nikakvih međusobnih predrasuda, Primorac je uvažavao stranca, stranac Primorca. Prihvaćanje njemačkoga jezika, širenje bečke kulture i običaja kao prihvatljivog modela ponašanja dešavalo se stoga na spontan i prirodan način, bez tenzija i unutrašnjih napetosti. Ta međusobna hrvatsko-njemačka akulturacija u Opatiji odvijala se mirno, dugo i postojano, ne izazivajući nikada otvorene nacionalne konflikte. Predratna Abbazia, sa svojom idiličnom prirodom i ugodnom atmosferom, vrlo je lako postala još jednim od zaštitnih znakova Habsburške Monarhije, grad koji svojom vanjštinom i danas oduševljava austrijske nostalgične patriote, podsjećajući ih na neka druga vremena, na slavne tradicije njihove domovine u doba pozne vladavine Habsburgovaca.
Morsko kupalište i mondeno lječilište
Službeno osnivanje morskoga kupališta uslijedilo je mjeseca ožujka 1884. godine, otvaranjem svratišta Hotel Quarnero, s kupališnim paviljonom (Badepavillon) za putnike namjernike dubljega džepa, usred prekrasnih nasada i velikih lovorovih stabala. Bijaše to prvi značajniji lokalni turistički objekt, opremljen s velikom blagovaonicom, dvanaest kupaonica, pedeset i šest soba, s jedinstvenim pogledom na Kvarnerski zaljev. U ljeto 1882. godine Kompanija Južne željeznice, koja je osigurala kapital za razvoj, otkupljuje jezgru kupališnog naselja, ljetnikovac Chorinsky, Villu Angiolinu, koja bijaše prije toga vlasništvo bogate riječke obitelji Scarpa, koji uvelike podsjećahu na Buddenbrookove Thomasa Manna. Ovi ugledni patriciji običavali su u svojoj raskošnoj vili ugošćivati ugledne goste, priređujući im galantne svečanosti. Već tada su se u obližnjem perivoju počele rađati gospodske ljubavne idile. Ovdje su nekoć boravili hrvatski ban Josip Jelačić sa suprugom Sofijom, hrvatski pjesnik i prirodoslovac Ljudevit Vukotinović, slavni botaničar dr. Heinrich Noé, prvi značajniji opatijski putopisac, te Marija Ana, supruga bivšeg austrijskog cara Ferdinanda I.
Početkom osamdesetih godina, dakako, još nije bilo ni traga kockarnicama i luksuznim hotelima. U prvom turističkom vodiču na mađarskom jeziku, iz pera poznatog peštanskog publiciste Géze Kenedija, objavljenom 1884. godine, kao zabava za tamošnje posjetitelje preporučuju se jedino izleti ribarskim barkama i ribolov. Tijekom kolovoza 1890. godine na opatijskoj rivijeri ljetne praznike zajedno sa svojom obitelji provodi veliki hrvatski slavist Vatroslav Jagić, tadašnji sveučilišni profesor u Rusiji. U pismu upućenom kanoniku, povjesničaru i akademiku Franji Račkome, 23. kolovoza te godine, on ovako pojašnjava dolazak u te krajeve: „Upotrebljujem priliku, da se malko upoznam s Istrom i otocima; a želim da i djeca priviknu ovim lijepim hrvatskim krajevima. I zbilja svi smo oduševljeni za naše hrvatsko primorje i za primorce, koji se bude iz dugovječna sna. Ovaj čas nalazi se Istra u položaju, koji nešto napominje naš gornjohrvatski ilirizam. Velika čast ovdašnjem svećenstvu, ono je čak i bolje, i idealnije, i – moralnije, nego li naše po gornjoj Hrvatskoj, ako izuzmemo dične izuzetke.“ Godinu dana ranije uistinu je u Opatiji otvoren dom kulture i čitaonica društva Zora, središte kulturnoga i i političkoga buđenja Hrvata ovoga kraja.
Kamelije - zaštitni znak Opatije |
Nekako u isto doba Opatiju će posjetiti znameniti hrvatski putopisac Dragutin Hirc, koji u svojoj monografiji o Hrvatskom primorju iz 1891. godine, iste one kada će u olujnom moru svoje živote izgubiti grof i grofica Kesselstadt, zapisuje sljedeće dojmove: „Našu Opatiju čeka velika budućnost, da iz ovoga zakutka sine svom ljepotom svojom po dalekom svietu. Villa Angiolina bijaše vlasničtvo Scarpe, poslije grofa Chorinskoga, kada ju kupi na ponuku generalnoga ravnatelja Fridrika Schülera južno željezničko družtvo, koje ovdje osnovalo morske kupelji, gdje se bolestnici u ljeti kupaju, a u zimi dišu onaj blagi opatijski zrak. U tu je svrhu podignut sanatorium (klimatički zavod), krasna sgrada na dva sprata. Do najnovijega doba poznavahu Opatiju samo nekoji turisti, nu sada bi ona imala postati znamenitim mjestom, ima postati hrvatskom Nizzom, a južno željezničko družtvo spojiti će ju poprečnom prugom kod Matulja i tako sa Sv. Petrom i Riekom. Sada kreću ovamo i dva parobrodića ´Abbazia´ i ´Sybil´, te pospješuju tako vožnju na samom moru. Tko bi u Opatiji tražio Cannes, Nizzu, Bordigheru, San Remo, taj bi se ljuto prevario, jer tu one razkoši, o kojoj čitasmo, ne ima, niti treba, da je ikada bude. Opatija nije mjesto svjetske vreve i halabuke, ne; to je sveti gaj u kojem vlada duboka, i svečana tišina. Ovdje, gdje je priroda još samovlastnica, postaješ njezinim sinom, ovdje oćutiš svu slast, koju ti podaje i pruža. Opatija je mjesto od 400 po prilici duša, samih Hrvata, a ima osim villa i dvoraca, još nekoliko kuća, ponajviše krčmica. Tu bi dakle razkošnik badava tražio ´Promenade des Anglais´ iz Nizze ili možda gajeve naranča i četruna, jahaonice, igraonice poput onih u Monacu; svega toga ovdje ne ima, niti to rabi onomu, koji je došao ovamo radi blaga zraka i morskih kupelji.“
Nažalost, stvari će se uskoro iz temelja promijeniti. Čedna ljepota i pastoralni mir „svetoga gaja“ bit će prineseni kao žrtve neumoljivom bogu Mamonu, simbolu svekolikog napretka i gospodarskog boljitka. U sljedećim godinama neviđenom dinamikom započinje na ovom području gradnja udobnih vila i elegantnih hotela. O Opatiji se već 1895. pisalo da je „savršeno mjesto za ljude željne opuštanja i za iscrpljene pojedince umorne od životnih napora“. Raskošne obiteljske kuće, ljetnikovci, pansioni, gostionice, kavane, svratišta, hoteli, privatna kupališta i sanatoriji nicali su u zelenilu opatijskih perivoja kao gljive poslije kiše, privlačeći pripadnike tadašnje političke i gospodarske elite, ali podjednako tako poluelitne, malograđanske i „mondene“ krugove. Graditeljstvo to odisalo je tipično buržoaskim ukusom, kićenošću i gizdavošću, stilskom pretencioznošću i eklekticizmom Fin de sièclea i Belle Époque. Danas su to spomenici nevjerojatne gospodarske moći jedne pobjedničke građanske klase, sloja koji je tim velebnim gradnjama nastojao drugima demonstrirati tu istu moć. Oni rječito govore o razmetljivom i relativno plitkom filistarskom ukusu epohe u kojoj su nastali te silnoj ljudskoj težnji za vlastitim užitkom i dobitkom, koja u svojoj lakomoj zaslijepljenosti nemilosrdno i bezdušno uništava svoj okoliš, prirodni, zemljopisni, povijesni, kulturni.
Te prelijepe građevine, uvijek iznova dopadljive kada ih promatramo, pompozne poput raskošnih rođendanskih torti, oličene jarkim bojama i ukrašene obilnim dekoracijama, premda neobično solidne i dugovječne građevine, iznutra bijahu prazne i pomalo otužne, jer nikada nisu ni imale istinsku dušu. U njima nikada nije ni bilo niti moglo biti ljudske topline i životne vedrine, spontanog smijeha. Umjesto ljudske mjere i jednostavnosti, vodila ih je trijezna računica njihovih bogatih vlasnika. Radost življenja bila je žrtvovana megalomanskim gabaritima, hladnoj logici burzovne špekulacije i profita. Nebrojene povorke gostiju, starih i mladih, zdravih i bolesnih, koji su u tim velebnim i hladnim zgradama generacijama boravili, držali su ih privremenim boravištima. Bijahu to njihove usputne životne postaje, više ili manje udobne, mjesta bolne patnje i užitka. Od njihovog nekadašnjega sjaja i pompoznosti danas su ostale tek dekorativne i dopadljive arhitektonske kulise, obavijene nekom sjetnom tišinom i neumoljivim povijesnim zaboravom.
To je sudbina novovjeke Abbazije, grada koji je svoju povijesnu dušu gradio na neobičnim surogatima, na bizarnim detaljima, na dekorativnoj pseudoromantici stranoj njenom izvornom okruženju. Budući da tog prvotnog okruženja više nema, jer je odavno izmijenjeno i preoblikovano, povijest Opatije danas počiva, poslužimo li se riječima Ralpha Walda Emersona, na „ostacima reljefa i torza oronulih ljetnikovaca“. Još i danas ovuda noću lutaju bezglave gipsane Dijane u društvu svojih lovačkih pasa kojima nedostaju vitalni dijelovi u sjenovitim parkovima pod aristokratskom mjesečinom opatijskih vila, dok se u tišini čuje samotna slavujeva pjesma o kojoj govori Ode marittima (Pomorska pjesan) portugalskoga pjesnika Fernanda Pessoe: „Sredozemno more, blago, bez ikakve tajne, klasično, stvoreno da dotičeš / esplanade što ih gledaju bijeli kipovi iz obližnjih perivoja“.
| 
Leo Henryk Sternbach |
Opatijom su, kako piše njen najpoznatiji suvremeni kroničar i aktualni gradonačelnik Muzur, zavladali „entuzijazam, dividende i germanska radišnost“. Malobrojni hrvatski starosjedioci, dobroćudni i mirni primorski čakavci, vrlo marljivi, aktivni i poduzetni ljudi, nisu trebali mnogo vremena da se uspješno prilagode novoj situaciji i pronađu svoje mjesto u velikom turističkom pogonu, kao poslužitelji, službenici, prijevoznici, građevinari, kućni majstori, barkarioli, dobavljači, posrednici, sitni trgovci, obrtnici, gostioničari, pekari, mesari, slastičari, hotelijeri i rentijeri. U tom tipično „austrijskom svijetu mađarskih sobarica, čeških kuharica i židovskih bankara“, svatko je znao svoje mjesto i svako je obavljao svoj posao onako kako je najbolje mogao i umio. Uostalom, vladao je u ono doba tipično austrijski izvanjski red, solidnost, disciplina i opći osjećaj sigurnosti: od opatijskog se turizma, uz malo odvažnosti i poslovne sreće, moglo unosno i relativno lagodno živjeti. O velikoj prekretnici koju je turizam donio Opatiji u načinu i ritmu života pisao je 1885. zagrebački književni časopis Vienac: „Ljudi su u Opatiji sami mornari koji imadu malene posjede, na njih nješto lovora, masline, gdjekoji trs, smokvu, što im ne daje dovoljno priroda da se mogu prehraniti. Ljudi obiraju lišće sa svojih lovorah, pa ga prodavaju uz malenu cijenu. Dolazak množine gospode u Opatiju daje ljudem dobra dobitka. Svaki od njih ima u malenoj luci Opatije po koju barku, pa vozi goste po moru amo tamo i dobiju za to plaću…stanovnici tamošnji priredili su svoje kuće za stanove stranjskih te ih u najam dali..“
Velika fluktuacija ljudi različita podrijetla pretvorit će Opatiju u internacionalan grad, tipičnu srednjoeuropsku etničku, kulturnu i jezičnu mješavinu. Osim domaćih Hrvata, bilo je ondje veliki broj stalno nastanjenih Slovenaca, Nijemaca, Austrijanaca, Poljaka, Mađara, Čeha, Slovaka, Talijana i Židova. Tako su, primjerice, židovski poslovni ljudi, hotelijeri i liječnici igrali vodeću ulogu u gradu. Oni su, kao vrlo imućni građani i novčari, podizali prve sanatorije i velik broj hotela, pansiona i ljetnikovaca. Židovi su isprva svoje vjerske obrede održavali u Pensionu Breiner i Pensionu Stern, a kasnije će podići vlastito groblje i sinagogu. Najpoznatiji član opatijske židovske zajednice svakako je Leo Sternbach, znanstvenik i kemičar svjetskog glasa, koji se istaknuo u farmaceutskoj industriji i bio otkrivačem mnogih sredstava za smirenje, među kojima je najpoznatiji valijum.
Abbazianer Charm
Na promenadi je lječilišna kapela za mnogobrojne goste svirala Straussove valcere i vesele koračnice, fotografi su snimali gospodu i dame na otvorenom, u kavanama su posjetitelje zabavljali svirači na dobro ugođenim glasovirima, posvuda se čitao dnevni tisak i knjige na mnogim europskim jezicima. Gradić je bio prepun gospodskih kočija, priređivali su se raskošni noble balovi, posluživali prvorazredni Wienerchnitzeli i Sacher-torte. Gala predstave bile su prilika za razmetanje toaletama i ponašanjem pripadnika takozvanog „boljeg svijeta“. Sve bijaše podređeno gospodskom uživanju i blaženoj dokolici. Čak su i domaći galebovi, kao pitoreskni dodatak lokalnom primorskom koloritu, dobili časno mjesto na suvremenim opatijskim razglednicama. Sve je nalikovalo ugođaju drugog ciklusa Sjevernog mora Heinricha Heinea:
Talasi su se zibali,
zibali i šumorili,
sunce je žurno slijalo
titrave ružine svjetlosti,
usplahirena galeblja jata
lepršala su s glasnim krikovima..
U razdoblju od nekoliko godina Opatija je, u skladu sa Schülerovim vizijama, doista postala prvorazredno primorsko kupalište u Austro-Ugarskoj Monarhiji, uspješno ušavši u red elitnih svjetskih priobalnih kupališta. Odlična klima, solidni hoteli, brojna i isto tako solidna klijentela, sve to donijet će „svjetsku vrevu i halabuku“, kako bi rekao Dragutin Hirc. Primjereno onodobnim promidžbenim dosjetkama koje su rado koristile usporedbe s pojedinim uglednijim ljetovalištima, Opatija dobiva milozvučan naziv „Rivijera Austro-Ugarske Monarhije“. U stjecanju globalne slave nije zanemariva činjenica da je Opatija svojim gostima nudila raznovrsne mogućnosti za zabavu i liječenje ne samo u ljetnom, nego i u zimskom razdoblju. Nekada se to zvalo Abbazianer Charm, „opatijski šarm“. Opatijska egzotična japanska kamelija postala je rosa mystica, mističan cvijet što privlači ljude neodoljivim svojim mirisom i neusporedivom ljepotom, generacijama očaravajući domaće i strane posjetitelje, sve do današnjih dana.
Među redovitim i povremenim posjetiteljima Opatije bilo je mnogo znamenitih osoba, okrunjenih glava, bogatih aristokrata, bankara, diplomata, političara, ministara, dvorskih savjetnika, liječnika, odvjetnika, umjetnika, književnika, glazbenika, slikara. Prebrojavanje gostiju međunarodnog sastava, čija imena nalazimo na takozvanim kurlistama (tjedno ili dnevno objavljivani popisi gostiju), zahtijevalo bi posebnu studiju. To šareno i bučno internacionalno društvo, uvijek u pokretu, sa svojim prepunim putnim torbama, što bi neprestance dolazilo i odlazilo, izranjajući iz gustog dima lokomotiva i jutarnje maglice na željezničkoj postaji u Matuljima, koje je govorilo njemački, talijanski, engleski, francuski, ruski i mnoge druge europske jezike, davalo je posebnu draž opatijskom lječilištu i ljetovalištu, svjedočeći u isti mah o njegovu sjaju, ali i bijedi, tamnom naličju života, o kojem su, iz razumljivih razloga, šutjeli tadašnji turistički vodiči i informativne brošure. Uoči Prvog svjetskog rata vožnja do željezničke stanice Matulji-Opatija trajala je iz Beča dvanaest sati, Münchena i Budimpešte oko četrnaest sati, Berlina dvadeset i pet sati, Sankt Petersburga pedeset i dva sata, Moskve pedeset pet i pol sati. Opatijsku svakodnevicu opisali su brojni posjetitelji, dočaravajući opće raspoloženje i ugođaj što je vladao u tom lječilištu. Evo jednog od takvih svjedočanstava - dok se s prijateljima nalazio na objedu u jednoj krčmi u Voloskom, već spomenuti putopisac Dragutin Hirc ugledao je sljedeći živopisni prizor:
„Dok smo ovdje počivali, prolažahu iz Opatije gostovi da se prošeću i da se nasrču onog svježeg, mirisavog zraka, da pasu oči u bujnoj vegetaciji umiljatoga Voloskoga. Vidjasmo elegantnih gospodja i gospodjica sa raznobojnim suncobranima, razabrasmo njemački, talijanski, francezki, englezki, a zagledasmo i takove, koji blieda i upala lica lagano hodahu, čas bi stali, čas i zakašljucali. Sad bi proletila kola, kočija, sad koriera ili viševoz.“
Oni imućniji dovodili su sa sobom, osim mnogočlane obitelji, i svoju poslugu, lakaje, vozače, pratilje, kućne učitelje, guvernante i dadilje, omiljene kućne ljubimce. Potajno bi im se, što uopće nije bila rijetkost, priključivale ljubavnice i ljubavnici. Premda su tada još uvijek bila poštovana tradicionalna pravila pristojnoga ponašanja i diskrecije te vrijedio strogi tradicionalni moral prema kojem se pravila oštra razlika među spolovima, u stvarnosti se uvelike već toleriralo liberalnije ponašanje, njegovao duh živahne konverzacije i društvenosti. Danju se uglavnom šetalo ili kupalo, obnavljalo stara i ponekad sklapalo nova poznanstva, uvečer pak odlazilo u javne lokale, na plesne zabave ili koncerte. Ljudi su se nalazili u kavanama, salonima i pansionima kako bi zajedno provodili svoje slobodno vrijeme, igrali karte, kockali, smijali se, razgovarali, plesali i bučno zabavljali. U formalnom, izvanjskom pogledu, taj svijet ponašao se bezbrižno, veselo i frivolno. Konverziralo se uglavnom površno, o banalnim temama i svakodnevici, o vremenskim prilikama, o hrani, dobroj ili lošoj probavi, zdravlju i djelotvornosti lječilišnih kura, ponekad o kulturi i umjetnosti, rijetko o politici. Dok bi neki pretresali najnovije dvorske tračeve i spletke, drugima je bilo zabavno baviti se intimnim problemima svojih bližnjih. No, skandali, ratovi, gladi, burzovne krize dešavali su se ipak uvijek negdje drugdje, daleko od ovoga dokonoga maloga svijeta, koji se čitavoga dana izlagao zrakama blagotvornog opatijskog sunca, brčkao u plićacima i provodio vrijeme u bezbrižnom naklapanju.
Grudobolni mađarski grofovi, austrijske plavokrvne dame, ruski vlastelini i veleposjednici, poljski boljari, češki trgovci i industrijalci, talijanske markize i francuske vojvotkinje, ponosni carski i kraljevski časnici u paradnim odorama, židovski veletrgovci i bankari, vlasnici tvornica i međunarodnih kompanija, visoki državni činovnici i njihove anemične kćeri, cvijet srednjoeuropske aristokracije i buržoazije okupljao se ovdje kako bi nekako utukao svoje vrijeme, između svakodnevnih promenadnih šetnji, monotonije hotelskih obroka, sunčanja i kupanja. Kupalište je ujedno bilo modno okupljalište, gdje se bogatima pružala prilika za pronalaženjem prikladnih ženidbenih kandidata. Mnogi su ovamo i dolazili s nakanom da susretnu „dobru partiju“. Pritom se strogo vodilo računa o moralu, porijeklu i imovinskom statusu, te je svako birao moguće kandidate prema svom staleškom položaju, općem društvenom okviru. Novac i posjed smatrali su se nečim svetim pa je zato bilo vrlo važno s kim se ženi sin, kome se povjerava kćer. Odlučujući čimbenik pri sklapanju braka nije bila ljubav već miraz, pa su brakovi iz računa bili uobičajena stvar. Tu se ništa nije moglo niti željelo prepustiti stihiji ili slučaju. Djevojke iz dobrih obitelji rijetko su izlazile iz hotela i pansiona bez svojih pratilja, koje su zvali promeneuse. U bogatim obiteljima pratilje su u pravilu bile Francuskinje ili Engleskinje, čija je dužnost bila i vođenje konverzacije na tim jezicima. Pristojna i dobro odgojena Fräulein bila je zaštićena i pod brižnom paskom, kako bi sačuvala svoju čast, ponos i obiteljski ugled. Sve do udaje one su morale ostati nevine, iako bi u sebi osjećale neodoljivu znatiželju prema osobama suprotnoga spola. Te su osjećaje, međutim, bile prisiljene neprestance obuzdavati, potiskivati svoj seksualni nagon i ponašati se onako kako je to zahtijevao njihov društveni status.
Gyula Andrassy |
Među gordim plemenitašima i samouvjerenim bogatašima pojavljivali su se, dakako, i pomalo čudnovati i ekscentrični ljudi, artisti prenapetih živaca, blazirani pustolovi, snobovi, propali glazbenici, okultni pjesnici i mračni slikari, apatridi, ljudi bez domovine i posebne imovine, bonvivani i strastveni kockari, prerušeni revolucionari i anarhisti. U tom neobičnom mondenom društvu, poprilično dekadentnom i umornom, opterećenom nekom ukočenom i hladnom uljudnošću, ispraznim ćaskanjima i dosadom, lepršave ljubavne avanture, zavođenja i ogovaranja ne bijahu nikakvom rijetkošću. Muškarci su damama odavali počast ljubeći im ruku i upućujući im vrlo rafinirane komplimente, na koje bi one uljudno i koketno zahvaljivale, pristojno im se i susretljivo smiješeći. Iza tih kavalirskih manira često su se krile posve prizemne želje i vrlo konkretne namjere. Ukoliko bi dama pokazala zanimanje za takvo pristojno udvaranje, igra se obično nastavljala, dakako, s različitim posljedicama.
U velikom i ležernom zabavnom parku kakav bijaše tada Opatija, nije bilo teško sklopiti niti raskinuti ljubavnu vezu. Osim naivnih sobarica, uspaljenih štićenica ženskih internata i razmaženih gospodskih kćeri, bilo je u tim lječilišnim romansama uvijek podosta muževima nevjernih udatih dama ili nestašnih udovica. Iz tih veza rađala su se nerijetko i djeca, uglavnom, dakako, nezakonita. Te problematične veze, bračna nevjera i „nabijanje rogova“ bijahu uobičajenim temama ogovaranja među tadašnjim kupališnim posjetiteljima, poglavito ženskim svijetom. Oženjena i neoženjena gospoda, prva tajno a druga javno, mogla su si prikratiti dokolicu uslugama lokalnih bordela. U tamne strane opatijskoga zlatnoga doba svakako se ubrajaju i samoubojstva koja bi, s vremena na vrijeme, počinio poneki nervno rastrojeni pripadnik visokoga društva, ne nalazeći drugoga načina da se obrani od svoje samoće, depresije ili neizlječive bolesti.
Stara i bolesna gospoda, umorna od života, koja su oduvijek sačinjavala brojnu grupu opatijskih posjetitelja, bila su poseban soj ljudi. Život u sanatorijima i pansionima, u samotnoj tišini i iščekivanju skore smrti, ispunjavao je takve osobe teškom nelagodom. Njih nikakva zabava ili društvo nije moglo izliječiti od mračnih raspoloženja, depresije i melankolije. Oni nisu više imali nikakve nade i perspektive. To je još uvijek neopisana povijest malih osobnih tragedija, kakvih je oduvijek bilo u takvim lječilištima. Ovaj problem, koliko nam je poznato, nitko još nije posebno istraživao, premda je nedvojbeno zanimljiv dio lokalne povijesti. Među boležljivim, vremešnijim gostima koji su se povukli u ove blage južnjačke krajeve nalazimo tako i dvojicu bivših mađarskih premijera, koje će ovdje, u razdoblju od petnaest godina, tijekom zimske sezone zadesiti smrt. Prvi bijaše grof Gyula Andrássy, prvi ugarski premijer nakon Austro-ugarske nagodbe, a zatim i „zajednički“ ministar vanjskih poslova, koji je preminuo u Voloskom 18. veljače 1890. godine. Spomen-ploča u njegovu čas podignuta je na zidu vrta vile Črnikovica. Drugi je mađarski političar grof Gyula Szapáry, nekadašnji ugarski ministar financija i premijer. On je preminuo u Opatiji 20. siječnja 1905. godine.
Znameniti liječnici
Značajan pečat opatijskom kupališnom turizmu oduvijek su davali ambiciozni i radišni domaći ili strani liječnici, zdravstveni djelatnici i ljekarnici. Među njima osobito istaknuto mjesto pripada Karlovčaninu Jurju Matiji Šporeru, vojnom liječniku, kirurgu i književniku, oduševljenom zagovorniku ilirizma, koji se svojski zalagao za izgradnju Opatije kao mondenog lječilišta i izgradnju balneološkog instituta. On je preporučivao u Opatiji kupanje „svima koji su patili od plućnih smetnji, živčanih bolesti, kardiopatije, gastrohepatskih teškoća i, osobito, anemičnim i iscrpljenim osobama, poglavito slabokrvnoj djeci.“ Šporera su podupirali dr. Leopold Schrötter, laringolog i profesor Bečkog sveučilišta, i dr. Konrad Clar, balneolog, koji su posebno hvalili terapeutske osobine opatijskog podneblja. Nažalost, Šporerove vizionarske zamisli nisu se uspjele oživotvoriti budući da je ponestao novac za njihovo ostvarenje. Njemu u čast nazvan je veliki izložbeni paviljon u središtu mjesta, u neposrednoj blizini crkve sv. Jakova.
Theodor Billroth |
Nakon Šporera osobito privržen Opatiji bio je najpoznatiji bečki liječnik i kirurg svoga doba, Nijemac Christian Albert Theodor Billroth, prijatelj carevića Rudolfa, čovjek koji je prvi obavljao resekcije grkljana, jednjaka, želuca; jedan je od najznamenitijih kirurga svih vremena. Rodio se u Bergenu na sjevernonjemačkom otoku Rügenu, na Baltičkom moru. Liječničku karijeru proveo je kao asistent na kirurškoj klinici u Berlinu, potom profesor kirurgije u Zürichu i Beču. Billroth je kao glazbenik-amater prijateljevao sa skladateljem Johannesom Brahmsom i glazbenim kritičarem Eduardom Hanslickom, koji je jednom prigodom posjetio i Rijeku. Na Billrothov je poticaj Hanslick počeo cijeniti glazbu Johannesa Brahmsa, koji je obično praizvodio svoju komornu glazbu u Billrothovu stanu. Taj svjetski poznati kirurg napisao je i raspravu ´Tko je muzikalan?´, koju će Hanslick objaviti poslije Billrothove smrti. Billroth je uveo metodu anestezije pomoću etera i kloroforma. Njegov pristup odražavao je sklonost bečkih liječnika prema kirurškom liječenju. Oslanjanje na odstranjivanje bolesnog organa bilo je u skladu s naglašavanjem važnosti patološke anatomije i sa skepticizmom prema lijekovima. Billroth je osobitu pažnju poklanjao postoperativnoj njezi, te je i u tom pogledu uveo inovacije u obrazovanje bolničara. Bio je učitelj i prijatelj mnogih hrvatskih liječnika, poput dr. Antuna Lobmayera, koji mu bijaše i asistentom, te riječkog primarijusa dr. Antonija Grossicha. Izabran je i za počasnog člana Zbora liječnika Hrvatske. Posljednih deset godina života postao je vjeran Opatiji, a operirao je i u riječkoj bolnici. Još 1872. upozorio je na bioklimatske vrijednosti Opatije te je tu upućivao svoje pacijente, posebno rekonvalescente nakon težih operativnih zahvata, srčane i plućne bolesnike. Stoga je najviše njegovim autoritetom Opatija 1889. proglašena lječilišnim mjestom, u kojem je i sam od 1884. boravio na oporavku gotovo svake godine. U Opatiji je i umro 6. veljače 1894. Niz njegovih pisama iz Opatije objavljeno je, zajedno s drugim pismima, godinu dana kasnije u Hannoveru-Leipzigu, u posebnoj knjizi. Godine 1907. podignut mu je na stijeni obalnog šetališta prvi spomen-reljef, uništen za Drugog svjetskog rata. Novi je 1965. godine postavljen na susjedni zid crkvice. Posvećena su mu bila i dva memorijalna simpozija, mjeseca listopada 1965. i svibnja 1994. godine. U Opatiji danas postoji i Stubište Theodora Billrotha.
Osim njega, za promicanje opatijskoga turizma i razvoj gradske infrastrukture bio je osobito zaslužan balneolog i publicist dr. Julius Glax, rodom Bečanin, kojem su Južne željeznice bile povjerile ravnateljstvo nad Kurortom, tj. lječilištem. Max Joseph Örtel, bavarski profesor interne medicine, isticao se također kao veliki štovatelj i prijatelj Opatije, koncipiravši ondje sustav staza i „terenskog liječenja“. Godine 1885. u Opatiji je održan prvi kongres liječnika-balneologa. Tom prigodom među sudionicima pojavio se i proslavljeni njemački patolog Rudolf Virchow, utemeljitelj celularne patologije, koji bijaše oduševljen ljepotom tamošnje prirode: „Čitavo je mjesto okruženo gustim lovorovim šumama, prošaranim sjenovitim stazama. Neposredno uz kuće rastu suptropske biljke, male palme i dracene, juke i kamelije, mogranji i druge biljke, koje, kako su me uvjeravali, posebno njeguju ili zimi zaštićuju u staklenicima. Uz obalu uspijevaju grmolike tustike ili zimzelene biljke tipične za južne krajeve, veoma intenzivna mirisa. U višim predjelima rastu i ciklame. Ukratko: dojam koji ostavlja vegetacija izvanredno je ugodan! Kupalište se nalazi u neposrednoj blizini rezidencijalnog središta; ima i bazena, te gimnastičkih, električnih i drugih uređaja. Sve se održava savršeno i u najvećoj čistoći. Moja su sjećanja na one dane među najljepšima s čitava puta.
Plavokrvni gosti
Sjaj i slava Opatije ogledali su se prvenstveno u njenom vanjskom blještavilu koje je privlačilo mnoge europske monarhe te članove njihovih obitelji. Takvi su gosti, kao što je i red, bili uvijek dočekivani s velikom pompom i radoznalošću dokonog svijeta. Njegovo carsko i kraljevsko veličanstvo Franjo Josip I., čije ime danas nosi obalni put od Voloskog do Lovrana, pohodio je Opatiju u dva navrata. Prvi put dogodilo se to u ožujku 1894. godine, kada će se sastati s njemačkim carem Vilimom II. Hohenzollernom. Budući da u tu vrijeme bijahu dva najmoćnija vladara Staroga kontinenta, Opatija se odjednom našla u fokusu zanimanja svjetske javnosti. Prema onodobnome tisku Wilim II. volio je samotne šetnje do Voloskog i natrag, uživajući u ljepotama tamošnje prirode, dok mu je supruga Augusta Viktorija šetala opatijskim ulicama u pratnji svojih dvorskih dama. Njemački carski par sa svojom brojnom pratnjom, koju su sačinjavali sobari i sobarice, guvernante, odgojiteljice, pratilje, majordomi, kočijaši, mornari i vrtlari, bio je smješten u Vili Amalia (danas Ariston), depandansi hotela Kvarner smještenoj na Punti Kolovi.
Car Franjo Josip I. |
Za razliku od svog trideset godina mlađeg vladarskog kolege, Franjo Josip I., koji bijaše smješten u Hotelu Stephanie, nije bio osobito impresioniran Opatijom. Osim toga, razgovori s Vilimom II. bijahu mu vrlo zamorni. Njegova supruga, carica Elizabeta Wittelsbach, zvana Sissy, nalazila se tada u Cap Martinu na Rivijeri. U opširnom pismu koje joj on upućuje na mađarskom jeziku, obratio joj se riječima Édes, szeretett lelkem – „Moja slatka voljena dušice“. Pritom, dakako, nije bio osobito iskren radi toga što je vodio neku vrstu dvostrukoga života. Za njega su obiteljske obveze imale protokolarni značaj, a sam brak cara i carice nije bio osobito sretan. Stoga je car, osjećajući se osamljen, održavao tajnu ljubavnu vezu s njemačkom glumicom Caterinom Schratt, koja redovito posjećivala Opatiju u ljetnim i jesenskim mjesecima. Njihovi potajni susreti u Opatiji i u Lošinju obavijeni su velom romantične legende. Caterina Schratt ostat će starome monarhu vjerna doslovno do posljednjega časa njegova života, stojeći uza nj još i uz samrtničku postelju. Bilo joj je, međutim, zabranjeno da prisustvuje njegovu pogrebu.
U rujnu 1898. godine caricu Elizabetu u Ženevi je nožem u srce smrtno ranio dvadesetšestgodišnji talijanski anarhist Luigi Luccheni. Ovo strašno, apsurdno i brutalno umorstvo užasnulo je tadašnji svijet. Caričin odlazak u vječnost poprimio je tako aureolu svetosti i mučeništva, što bijaše sjajnom podlogom za stvaranje romantičnog mita o nekonvencionalnoj i nesretnoj vladarici. Nakon Rudolfova samoubojstva bio je to još jedan od zlokobnih događaja unutar carske obitelji. Car Franjo Josip „je primio vijest s ravnodušnošću onih koji prečesto doživljavaju nasilne gubitke svojih najdražih“. Te iste godine filmska ekipa braće Lumière snimala je u Opatiji prizor mora uzburkana burom.
Prilikom druge posjete Franje Josipa Opatiji, godine 1904., starom će se obudovjelom monarhu pridružiti švedski kralj Oskar II. Bernardotte, koji bijaše velikodušnim pokroviteljem i donatorom izgradnje evangeličke crkve u Opatiji. Ovaj protestantski hram, podignut po nacrtima arhitekta Carla Seidla, u stilu neoromanike, sa zvonikom nalik onom na katedrali u njemačkom Speyeru, dobio je na dar od švedskih suverena skupocjeni primjerak Biblije. Evangelička crkva, koju će svečano otvoriti upravo austrijski car, bila je namijenjena turistima iz Sjeverne Europe koji su u to doba u sve većem broju dolazili na Opatijsku rivijeru. Franjo Josip I. i Oskar II., zajedno sa suprugom Sofijom, odsjeli su u luksuznom i udobnom pansionu „prvoga ranga“, zvanom Pension Villa Jeannette. To moderno zdanje, čije su sobe posjedovale vlastite balkonske lože, s lijepim pogledom na more, bilo je opremljeno dizalom, centralnim grijanjem, bazenima sa slatkom i morskom vodom. Kralj Oskar II., koji će u Opatiji ostati nekoliko mjeseci, obožavao je dugačke šetnje obroncima Učke. Zanimljivo da je jednoga dana pozvao opatijskog, vološćanskog i veprinačkoga načelnika te im kazao sljedeće: „Vidim previše zgrada. Lijepe su, ali im je žrtvovano previše zelenila. Čini mi se da to nije u skladu s jednim lječilišnim mjestom..“ Potom je preporučio da se što prije uvede električni tramvaj. U travnju te iste 1904. u Opatiji su se sastali talijanski ministar vanjskih poslova Tommaso Tittoni i njegov austrijski kolega grof Agenor Goluchowski. I ovaj će susret pobuditi veliko zanimanje tadašnje svjetske javnosti.
Njemački car Wilim II. |
Godine 1885. u Opatiji je zajedno sa svojom suprugom, belgijskom princezom, Štefanijom boravio i austrijski carević, Njegova Preuzvišenost Prestolonasljednik Nadvojvoda Rudolf, koji će život završiti tragičnim samoubojstvom u lovačkom dvorcu Mayerling. Austrijski prestolonasljednik nazočio je otvorenju novoga opatijskoga hotela prozvanog Kronprinzessin Stephanie (danas Imperial), u čast njegove žene. Ovaj hotel, kojega je također podigao Schüler, u ono doba slovio je kao jedan od najraskošnijih u čitavoj Europi, te posjedovao najvelebniju dvoranu u Carstvu. U perivoju pred hotelom postavljen je kasnije mramorni kompleks Fontane, rad kipara Hansa Rathanskoga, težak čak jedanaest tona, koji predstavlja božanstva Helija i Selenu, tj. sunce i mjesec, alegorije dana i noći: dan je za kupanje u moru, a noć za ljubav. U sklopu hotela otvorena je i posebna kazališna dvorana.
Bračni nesporazumi carevića Rudolfa i Štefanije bili su javna tajna o kojoj se govorilo ne samo Beču nego i po čitavoj Monarhiji. Bili su vezani tek prisilnom bračnom vezom, koja nije počivala na ljubavi i razumijevanju. Rudolf je kasnije običavao sam navraćati u Opatiju, formalno zbog zdravstvenih razloga, a stvarno tražeći utjehu u ljubavi s drugim ženama. Poznata je tako bila njegova afera s prelijepom gospođom Anne Kuranda, suprugom tadašnjega generalnoga direktora riječkoga društva Adria, viteza Emilija Kurande. Anne je potjecala iz bogate židovske obitelji Frankfurter. Njen brat Albert Frankfurter bio je direktor Austrijskog Lloyda u Trstu. Nakon što mu je otac energično zabranio da s njome održava odnose, jer da to može nanijeti štetu dvoru, carević će ga poslušati i prekinuti skandaloznu avanturu.
Prestolonasljednik nadvojvoda Rudolf |
Ljubavne nevolje nisu napuštale Štefaniju čak ni nakon tragične suprugove smrti. Njena sestra Lujza, supruga saksonskoga kralja Filipa od Coburga, ljetujući jednom u Opatiji kod Štefanije, silno se zaljubila u konjičkog časnika austrougarske vojske, Hrvata Gezu von Mattachich-Keglevicha, strica budućeg glasovitog dirigenta Lovre von Matačića, te napustila svoga supruga. Lujzina romantična avantura i bijeg s ljubavnikom izazvat će nečuven skandal, poglavito među europskim dvorovima. Uslijedio je tragičan epilog: par je nasilno razdvojen, časnik je osuđen, oduzet mu je plemićki naslov i činovi, te osuđen na zatvor; Lujza je proglašena umobolnom i zatvorena u ludnicu. Štefanija se tada smjelo pobunila protiv krutih dvorskih sudova, te ishodovala da komisija znamenitih francuskih liječnika ipak njenu sestru proglasi zdravom. Taj hrabri nadvojvotkinjin čin popraćen je s velikim simpatijama u javnosti.
Opatijskim je šumarcima i šetalištima posebno bio privržen rumunjski kralj Karol, iz njemačke obitelji Hohenzollern-Sigmaringen, zajedno sa svojoj suprugom Elizabetom, rođenom princezom od Wieda, s pjesničkim pseudonimom Carmen Sylva. Oni su svojom nazočnošću ostavili osobiti trag. I jedno i drugo, kao romantične duše, zaljubili su se silno u opatijsku okolicu, koju su godinama redovito posjećivali. Kralj Karol, ljubitelj svakodnevnih štenji i jahanja kroz prirodu, darovao je tadašnjem kotarskom kapetanu barunu Arturu von Schmidt-Zabierowu veliku svotu novaca za popravak opatijskih putova. Uspomena na tog mecenu čuvala se neko vrijeme u nazivu Šumskog puta kralja Karola (danas Šetalište Carmen Sylva) i Promenade kralja Karola (danas Prolaz Matka Brajše). Na ploči na šumskom putu urezani su pak francuski stihovi Karolove supruge Carmen Sylve, koja je šetajući tim predjelima dobivala nadahnuće za svoje pjesme, u to doba vrlo popularne i čitane. Njoj u čast bila je nazvana jedna zaravan Uzvisina Aurora ili Ruhe Carmen Sylva (danas poznata kao Mala fortica). Kraljica je dala izgraditi i proširiti šetalište kroz šumu iznad kupališnoga mjesta. Ona i njen suprug često su odlazili u Ćićariju u posjet tamošnjim stanovnicima rumunjskog podrijetla. Godine 1901. kralj Karol sastao se u Villi Angiolini s grčkim kraljem Đurom I., sinom danskog kralja Christiana IX. Od ostalih europskih monarha, upisanih u zlatnoj knjizi opatijskih gostiju, valja još spomenuti talijanskoga kralja Vittoria Emanuela Trećega.
Osim kraljeva i aristokrata, Opatiju su redovito posjećivali ugledni europski bogataši. Među njima svakako valja spomenuti članove najbogatijeg i najutjecajnijeg bankarskog klana toga vremena glasovitu židovsku obitelj Rotschild. U travnju 1892. godine, nakon smrti svoje supruge, u Opatiju je došao barun Albert Rotschild, iz bečkoga ogranka obitelji, zajedno s trojicom svojih malodobnih sinova, koje će ugostiti neki njihovi znanci. Rotschildovi su sinovi tom prigodom posjetili Rijeku i tamošnju staru sinagogu.
Književna hodoljublja
| 
Austrijski književnik Heinrich von Littrow
|
Ljepote liburnijske prirode i blago južnjačko podneblje nadahnjivat će mnoge posjetitelje, poglavito one koji su se bavili literaturom. Za njih je taj kraj vremenom postao nekom vrstom kultnoga mjesta, svetišta kome se odlazi u redovite hodočasničke pohode, prostora koje će mnogi među njima odabrati kao svoj domicil. Tako je, primjerice, austrijski književnik Heinrich von Littrow, umirovljeni lučki kapetan u Rijeci, svojevremeno uzdisao u svojim njemačkim stihovima nad opatijskim svježim zelenilom, nad rascvjetalim kamelijama, lovorima, mirtama i kestenovima, o nezaboravnim sutonima nad Kvarnerskim zaljevom čiju tišinu remete jedino lepršavi skokovi delfina. U svojoj pjesničkoj zbirci Od Rijeke do sv. Petra – slike s puta u dopadljivim stihovima, objavljenoj u Beču 1877. godine, ovako prikazuje opatijsku ljepotu:
Prekrasni zaljev, okružen zelenim brežuljcima
na čijim uzvisinama cvate vinova loza,
provjetrava blagim krilima povjetarca
što ugodno razblažuje ljetne sparine.
Tamnomodro, i mirisni lahor,
i rijetko kada oblačić na nebu.
Kamelija, mirta, lovor, cvatu na otvorenom,
a kada su vrhunci prekriveni snijegom
stvaraju prizoru njegovu pravu draž,
jer se vječno proljeće pruža sve do mora,
jer sunčani dani ne napuštaju nikada ovo mjesto,
jer se jesen i proljeće ovdje uvijek drže
za ruku..
Ne treba čuditi onda što se Littrow nakon umirovljenja preselio u Opatiju, gdje će ostati do kraja života. Littrow je živio u opatijskoj vili Rusticana, koja bijaše vlasništvom znamenitog riječkog tvorničara torpeda Roberta Whiteheada.
Početkom travnja 1887. u Opatiju prvi put dolazi budući poljski nobelovac Henryk Sienkiewicz, na nagovor svojih liječnika, nakon učestalih problema s grlom. Slavni je pisac bio poznat kao veliki svjetski putnik, koji će veći dio svojih znamenitih romana napisati u hotelskim sobama. Za tog svog prvog boravka u Opatiji započeo je pisati treći dio svoje poznate trilogije: nakon romana Ognjem i mačem te Potopa u Opatiji je nastao početak romana Pan Wolodyjowski. Pristigavši u opatijsku luku nakon polusatne vožnje parobrodom iz Rijeke, odmah je osjetio da će mu to mjesto savršeno odgovarati za oporavak i odmor. U pismu od 4. travnja upućenom svojoj prijateljici Jadwigi Janczewskoj, sestri svoje prve žene, on između ostalog kaže:
Anton Pavlovič Čehov |
„Zraka i tišine ne manjka. Vrijeme je vrlo lijepo, zrak nešto hladniji, osvježavajući i ujedno mek. Na nebu visoki bijeli oblaci, zbog čega je more blijedoplavo, vjetra nema, kiše nema, sunce proviruje kroz ove nježne oblake, katkad izviri u cijelosti, ali ne peče. Proljeće se snažno osjeća. Breskve i mandule cvjetaju ružičasto. Planine su još tamnosmeđe, jer drveće još gore nema lišća, ali dolje u parku čitave porodice lovora, mirte i tuje zelene se raznoliko. Park, vrlo lijep i vrlo prostran, podsjeća na vrtove u Monte Carlu, ali je ljepši od njih, jer je trnovit i zarašteniji. Park seže do samog mora. Tu i tamo zgrade, vrlo otmjene kavane, ali puno je tihih mjesta..Ali ja mislim da će Opatija nadmašiti Merano, jer ima sve: brda, zrak, vrlo je zaklonjena, a uz to ima more i njegove zdrave vjetrove. Najzad, za 12 sati je bliža..“
Tri dana kasnije, u drugom pismu Janczewskoj, Sienkiewicz još temeljitije opisuje svoje pozitivne dojmove: „Unazad pet dana, kako sam ovdje, literarno, niti se list na drvetu nije pokrenuo. More je tako glatko da se svaka brodica, svako jedro odražava kao u zrcalu. Na nebu tu i tamo oblaci lagani poput perja, uostalom plavo, sunčano, ni toplo, ni hladno, prašine nema, svježina neusporediva. Ne znam kako će biti dalje, ali do sada je upravo tako! Kestenovi su, otkada ovdje boravim, dobili velike pupoljke, poneko grmlje počinje blještati svijetlim zelenilom, ali su hrastovi riđi, platane suhe kao šibe – tek je sama obala opšivena lovorovim cvijećem i čempresima, a taj zeleni val dodiruje se s morskim plavetnilom. Pitaš me, da li je more safirne boje? Ne. Više je tirkizno, s neizmjerno delikatnim tonovima. Otoci nasuprot Opatiji zbog udaljenosti čine se plavijim od same morske dubine. Zrak je neprestance vrlo proziran. Parobrode koji s vremena na vrijeme lome glatku površinu, vidim tako savršeno da mogu razlikovati osobe na palubi, premda prolaze na nekoliko stotina metara. Ne znam je li takvo moje raspoloženje, ali ovdje mi se sviđa. Kada mjesec izlazi, park se trese od slavuja. Uostalom, velika vlada tišina; možda nije baš veselo, ali je nekako dobro, i u tome je odmor. To je mjesto ´za tuku milostivo´. Govoreći ozbiljno, ne poznajem mjesto koje bi bolje odgovaralo rekonvalescentima. I koliko samo proljeće u takvoj klimi mnogima može uštedjeti kasnija putovanja i terapije..“
Poljski je pisac ovdje našao idealno utočište, mir i sklonište u ljepoti i tišini. Nakon toga, sve do 1909. godine, još je pet puta posjećivao ovu rivijeru i uživao u njenim blagodatima. Odmah iznad opatijske luke velikom je piscu nedavno postavljena i spomen-ploča. Nažalost, njegove nadahnute tekstove nitko od današnjih naših turističkih djelatnika nije još koristio u promidžbene svrhe, premda bi oni nesumnjivo mogli biti dragocjen poticaj mnogim ljudima iz inozemstva da posjete Opatiju.
No, bilo je i onih koji bijahu posve suprotnoga mišljenja od ovog Sienkiewiczevog naglašeno afirmativnog. Među tim mrzovoljnim i čangrizavim posjetiteljima, kakvih uostalom ima u svim vremenima, nalazio se ruski književni klasik Anton Pavlovič Čehov. Tridesetčetvorogodišnji pisac, koji je bolovao od tuberkuloze, stigao je u opatijsko lječilište 1894. godine u nadi da će naći lijeka svojoj bolesti, te odsjeo u Hotelu Quarnero. Zbog bolesti je odlazio na oporavke i u Biarritz, Nicu, Jaltu i Krim. Budući da je u Opatiju doputovao upravo za tmurnih i kišovitih dana, na njega će ona ostaviti prilično nepovoljan dojam. U pripovijesti Arijadna on svoj dolazak u kvarnersko ljetovalište ovako opisuje:
„Stigoh tamo jednog vedrog i toplog dana poslije kiše – kapljice su još bile na drveću – i odsjedoh u nekoj velikoj depadansi, sličnoj kasarni, gdje su živjeli Arijadna i Ljubkov. Oni nisu bili kod kuće. Odoh u tamošnji park, prošetah po stazama, a zatim sjedoh. Pored mene prođe austrijski general, s rukama na leđima i s onakvim crvenim lampasima, kakve nose i naši generali. Na kolicima su provezli dijete i kotači su škripali po mokrome pijesku. Prođe neki iznemogli starac sa žuticom, gomila Engleza, katolički svećenik, a zatim opet austrijski general. Odgegaše k paviljonu vojni muzikanti, koji tek što su bili došli s Rijeke sa sjajnim trubama; muzika poče svirati. Jeste li kada bili u Opatiji? To je prljavi slavenski gradić s jednom jedinom ulicom, koja zaudara i po kojoj se poslije kiše ne može proći bez kaljača. Uvijek sam s velikim zadovoljstvom čitao o tome zemaljskom raju, pa kada sam poslije, zadignutih nogavica, pažljivo prolazio kroz usku ulicu i od dosade kupovao tvrde kruške kod stare seljanke, koja, prepoznavši da sam Rus, izgovaraše poput nas: ´čitiri´, ´dvadaset´, i kad sam se u nedoumici pitao, kamo napokon idem i što tu radim, i kad sam, neizbježno sreo Ruse, koji bijahu prevareni kao i ja, onda mi bude krivo i ja se postidjeh. Tu je i tihi zaljev, po kojem plove parobrodi i čamci s raznobojnim jedrima; odatle se vidi Rijeka i daleki otoci, pokriveni ljubičastom maglom, i to bi bilo živopisno, da pogled prema zaljevu ne zaklanjahu hoteli i njihove sporedne zgrade sa ružnom malograđanskom arhitekturom, kojima su čitavu tu zelenu obalu zagradili gramžljivi Židovi, tako da od ´raja´ većim dijelom ne vidite ništa, osim prozora, terasa i stolova sa bijelim stolcima i crnim lakajskim frakovima. Tu je i park, kakav ćete sada naći u svakom stranom kupalištu. I tamno, nepokretno, šutljivo zelenilo palmi, i svijetložuti pijesak na stazama, i svijetlozelene klupe, i sjaj prodornih vojničkih truba i crveni lampasi generalski – sve to dodija za deset minuta. A međutim, dužni ste odnekud da ostanete ovdje deset dana, deset nedjelja! Muvajući se slučajno po ovim lječilištima, sve sam se više uvjeravao, kako neudobno i škrto žive siti i bogati, kako im je troma i slaba mašta, i kako im nisu smioni ukusi i želje. Koliko li su samo sretniji od njih oni stari i mladi turisti, koji se, nemajući novaca da žive u hotelima, naslađuju promatranjem mora s planinskih visina, ležeći na zelenoj travi, idu pješke da vide izbliza šume i sela, proučavaju običaje zemlje, slušaju njene pjesme, zaljubljuju se u njezine žene..“
James Joyce |
Unatoč tog nimalo ružičastog i idiličnog opisa, Čehov je dobio svoju malu brončanu bistu postavljenu 2003. godine ispred Hotela Kvarner, rad akademske kiparice Tanje Kostanjević.
Početkom dvadesetog stoljeća pred kavanom tog istog hotela održavala su se takozvane souvenir zabave i takmičenja za izbor najljepše žene, koji je za posjetitelje organizirao poseban Odbor. Riječki Novi list u broju 221,od 12. kolovoza 1905. godine, donosi vijest pod naslovom Natjecanje ženskih ljepota. U tom članku kaže se: „Odbor zabava u Opatiji priredjuje večeras jednu od najprivlačnijih zabava naime, natjecanje ženskih ljepota. Ova zabavica započeti će u devet sati na večer pred kavanom Quarnero, pa za omogućiti riečkim posjetiteljima promatranje po volji za stalno ne malenog broja natjecateljica i da imadu vremena izvršiti težki izbor, te izreći sud Paride, odredilo se je da zadnji parobrod iz Opatije krene odanle za Rieku u 11 sati na večer.“ U to vrijeme Ugarsko-hrvatsko parobrodarsko društvo, takozvana Ungaro-Croata, poduzimalo je izletničke vožnje između Opatije i Rijeke parobrodima Siraly i Volosca, koje su se odvijale skoro svakih sat vremena, a trajale u jednom smjeru oko pola sata. Povratna karta iznosila je 1.20 austrijskih kruna po osobi. Postojala je i mogućnost izleta sa parobrodom Sava koji je vozio do Lovrana, dotičući se na polasku Voloskog i Opatije.
U sjeni opatijskih pinija, „bježeći od povijesti“, nekoć je navodno uživao i James Joyce, pisac glasovitog Uliksa, jedan je od najznačajnijih književnika dvadesetoga stoljeća, poznat po stilskom postupku što se naziva „strujom svijesti“. Joyce je, veli apokrifna priča, u predahu šetnje ispijao kavu na terasi današnjeg hotela Imperial, gdje bijaše smješten, promatrajući prolaznike i posjetitelje. Možda se radilo o kraćem izletu iz Trsta ili Pule, gdje je radio kao profesor engleskog jezika u Berlitzovoj školi.
Opatiju je nekako u isto doba stigla tada planetarno popularna američka plesačica Isadora Duncan, rodom iz San Francisca, buduća supruga slavnog ruskoga pjesnika Sergeja Jesenjina. Duncanova je ovdje doputovala 1902. godine, u jednom kratkom intervalu između svojih svjetskih turneja, zajedno sa svojom prijateljicom, odsjevši u Vili Amalia. U svojoj biografiji ona to ovako opisuje:
Isadora Duncan |
„Prije nego sam nastupila u Münchenu, Elizabeth i ja pošle smo u Opatiju i vozile se gore-dolje ulicama tražeći smještaj u hotelu. Nikako ga nismo mogle naći, ali smo izazvale znatnu pažnju u tom mirnom gradiću, te nas je vidio nadvojvoda Ferdinand koji je onuda prolazio. Pokazao je zanimanje za nas i ljubezno nas pozdravio. Napokon nas je pozvao da odsjednemo u njegovoj vili u perivoju hotela ´Stephanie´. Čitava je ta epizoda bila potpuno bezazlena, ali je uzvitlala silnu prašinu u dvorskim krugovima. Velike dame koje su nas uskoro stale posjećivati nisu uopće bile potaknute zanimanjem za moju Umjetnost, kako sam u to doba naivno zamišljala, već željom da otkriju naš pravi status u vojvodinoj vili. Iste te dame duboko su se klanjale svake večeri pred stolom nadvojvode u hotelskoj blagovaonici. I ja sam se pokorila tom običaju, klanjajući se još mnogo dublje nego što su to druge mogle.“
Nekonvencionalna, kakva je već bila, Isadora će posvuda izazivati veliku pozornost. Odnosilo se to i na, za ono vrijeme, ekstravagantnu modu nošenja kupaćih kostima:
„U ono sam doba također uvela modu kupaćeg kostima koji je odonda stekao veliku popularnost – bila je to svijetloplava tunika od najfinijeg krep-dešina, duboka izreza s malim poramenicama, suknje ispod koljena i golih nogu i stopala. Kako je bilo uobičajeno za dame toga doba da ulaze u vodu strogo odjevene u crninu, u suknji koja je sezala do negdje između koljena i članaka, u crnim čarapama i crnim plivaćim cipelama, lako se može zamisliti kakvu sam senzaciju izazvala. Nadvojvoda Ferdinand često je šetao po promenadi s dalekozorom koji bi upravljao na mene mrmljajući tako da su se posve jasno mogle razabrati riječi: ´Ach, wie schön ist diese Duncan. Ach, wunder schön! Diese Frühlingzeit ist nicht so schön wie sie´ (Ah, kako je lijepa ta Duncanova! Ah, prekrasna je! Ovo proljetno doba nije tako lijepo kao ona).“
Isadori se posebno bila urezala u sjećanje jedna opatijska palma:
„U toj vili u Opatiji pred našim prozorima rasla je palma. Bilo je to prvi put da sam vidjela kako palma raste u umjerenoj klimi. Često sam primjećivala kako joj listovi dršću na ranu jutarnjem povjetarcu, i odatle potječe u mom plesu ono lako podrhtavanje ruku, šake i prstiju, koje su moji imitatori toliko profanirali – no oni zaboravljaju da moraju poći do originalnog izvora i promatrati pokrete palme, primiti ih u sebe prije nego ih dadu od sebe. Često bi me, dok sam motrila tu palmu, napuštale sve umjetničke misli i sjetila bih se samo dirljivih Heineovih stihova: Usamljena palma na jugu…“ (Moj život)
Tako je jedna obična opatijska palma ušla u povijest svjetske plesne umjetnosti. O nastupu poznate umjetnice pred opatijskom publikom riječki Novi list od četvrtka, 9. listopada 1902. godine piše: „Miss Isadora Duncan iz Kalifornije dati će večeras u dvorani hotela ´Stephanie´ u Opatiji jednu predstavu. Koncertrirat će vojnička glazba.“ Točno stotinu godina nakon toga i Isadora je dobila svoje opatijsko memorijalno obilježje, nastalo u atelijeru Kostanjević.
Iste godine kada i Duncanova, Opatiju će posjetiti barunica Berta von Suttner, utemeljiteljka austrijskog Društva prijatelja mira i dobitnica Nobelove nagrade za mir, koja odsjeda u Hotelu Stephanie. Ova češka plemkinja, rođena u Pragu kao grofica Kinsky, bila je uistinu žena uzorite plemenitosti duha, dobrote i čovjekoljublja, neumoran borac za pravednije društvo i pacifist. Premda odgojena u vrlo bogatoj i uglednoj aristokratskoj obitelji, bila je vrlo osjetljiva za patnje drugih. Pobjegavši sa svojim suprugom Arthurom von Suttnerom iz Beča na ruski Kavkaz, stradanja ruskih vojnika tijekom rusko-turskog rata toliko će je potresti i užasnuti da svoju kuću u Tbilisiju pretvara u bolnicu za ranjenike, te odlučuje čitav svoj život posvetiti sprečavanju međusobnih ratnih sukoba. Nakon povratka u domovinu počinje objavljivati pacifističke romane i utemeljuje Austrijsko društvo prijatelja mira. Njen suprug osniva pak u Beču podružnicu Društva za obranu od antisemitizma. Jedan od pristalica tog nežidovskog društva bio je i spomenuti dr. Theodor Billroth. Berthina apokaliptična vizija pogubnoga utjecaja tehnologije na moderno ratovanje pokazat će se jezivo istinitom prilikom izbijanja Prvog i Drugog svjetskog rata. Ona je, naime, već 1899. govorila o totalnom ratu, u kome će živote izgubiti stotine tisuća ljudi i biti desetkovane čitave nacije, o tome da će se bitke voditi dalekometnim topovima, balonima s posadom, podmornicama s torpedima, minama, sabotažama vlakova i tvornica. Teritoriji se neće samo osvajati, predviđala je, nego i opustošiti. Njen suprug umro je iste one godine kada Bertha posjećuje Opatiju. Unatoč tome, ona je neumorno nastavila svoj filantropski rad i tri godine kasnije postala dobitnica Nobelove nagrade za mir.
Ovdje se valja podsjetiti na još jednog literarnog velikana. Američki književnik ruskoga podrijetla Vladimir Nabokov, rodom iz Sankt Petersburga, autor kultnog romana Lolita, našao se tih godina u Opatiji kao sasvim mali dječak, tipični pripadnik tadašnjeg europskog visokog društva. Nabokovljev ujak Ivan de Peterson, suprug njegove tetke Natalije, bio je carski ruski konzul u Rijeci i Haagu. Petersonovi su tada u Opatiji imali jednu englesku dadilju koje se Vladimir sjećao kao vrlo stare. Nabokovljevi su pripadali visokoj ruskoj aristokratskoj obitelji koja je inače redovito odsjedala u Nici. U svojoj autobiografiji Govori, sjećanje Nabokov piše:
„U vili koju smo u ljeto 1904. unajmili na Jadranu s obitelji moga ujaka Ivana de Petersona (ime je bilo ili ´Neptun´ ili ´Apollo´ - još mogu prepoznati njezin zašiljeni tornjić žućkaste boje na starim slikama Abbazije), u petoj godini, dosađujući se u svom krevetiću poslije ručka, obično sam se prevrtao na trbuh i brižljivo, s ljubavlju, beznadno, na umjetnički istančan način koji je teško povezati s upravo smiješno malenim brojem godišnjih doba što su do tada mogla stvoriti neobjašnjivo nostalgičnu sliku ´doma´ (koji nisam vidio od rujna 1903.), crtao sam kažiprstom na svom jastuku kolni put koji se uzdizao prema našoj kući u Viri, kamene stube na desnoj strani, izrezbaren naslon klupe na lijevoj, aleju hrastića koja je započinjala iza grmova kozje krvi i novoizlivenu potkovu, vrijedan primjerak (mnogo veći i sjajniji od onih zahrđalih koje sam znao naći na morskoj obali) koji blista u crvenkastoj prašini puta. Uspomena na tu uspomenu šezdeset je godina starija od ove druge, ali mnogo manje neobična.“
Nekako u isto vrijeme, doduše pod drugim imenom, kao tobožnji dr. Jerženkijevič, u Opatiji boravi Vladimir Iljič Lenjin, ruski revolucionar i vođa Oktobarske revolucije, te mađarski književnik i političar Mór Jókai, koji se ovdje odmarao zimi 1902./1903. godine. Jókai bijaše velik prijatelj Rijeke i Riječana, gdje je imao mnogo prijatelja i štovatelja. Taj plodan prozaist u nekim svojim romanima inspirirao se temama iz prošlosti Hrvatskoga primorja. Bio je pristalicom pacifističkog pokreta Berthe von Suttner. Dolazili su poslije njega mnogi istaknuti mađarski pisci i pjesnici, sve do tridesetih godina dvadesetog stoljeća. U Opatiji je na odmoru boravio zapanjujuće velik broj znamenitih mađarskih književnika – Kálmán Mikszáth, Endre Ady, Zsigmond Móricz, Ferenc Molnár, Ferencz Herczeg, Sándor Márai, Lörinc Szabó, Lajos Zilahi. Ovuda je na svom putu do Pariza prošao uoči Drugog svjetskog rata memoarist Francois Fejtö, kojega su lijepi hoteli podsjetili na belle époque Franje Josipa. Kao gosti dirigenti na opatijskoj pozornici nastupali su svojevremeno mađarski skladatelji Imre Kálmán i Ferenc Lehár.
Glazbenici, znanstvenici i političari
Gustav Mahler |
U već spomenutoj opatijskoj vili Jeanette, u četverosobnom apartmanu, odsjedao je početkom dvadesetog stoljeća glasoviti austrijski skladatelj Gustav Mahler, glavni dirigent i muzički direktor Bečke dvorske opere, potom dirigent u njujorškoj Metropolitanskoj operi. Mahler, podrijetlom iz Moravske, daroviti je glazbenik čiji život bijaše obilježen tragedijama. U Beču se kretao u krugu arhitekta Adolfa Loosa i slikara Gustava Klimta, koji je u mladosti oslikavao stropove riječkoga komunalnoga kazališta. Nakon smrti svoje kćerke, koju će doživjeti s neizmjernim bolom, posvetivši joj simfonijsku skladbu Das Lied von der Erde (Pjesmu zemlje) za alt, tenor i orkestar, Mahler je bio trajno opsjednut smrću. Kao muzički direktor opere terorizirao je izvođače svojim perfekcionizmom. U Bečkoj operi bio je prvi dirigent koji je poslije gotovo jednoga stoljeća stajao umjesto da sjedi. Bio je pionir metoda izražajnog dirigiranja, te se koristio objema rukama za oblikovanje svake fraze. Podigao je izvođačku kvalitetu ansambla do savršenstva, ali je zbog netaktičnosti morao podnijeti ostavku. Mahlera je mučila nesigurnost Židova koji je izgubio vezu sa zavičajem. Prema svjedočenju njegove supruge Alme, znao je reći: „Trostruki sam beskućnik: kao Čeh u Austriji, Austrijanac među Nijemcima i Židov u cijelom svijetu. Posvuda uljez, nigdje dobrodošao.“ Umro je nakon povratka iz Amerike u jednom bečkom sanatoriju od kronične srčane bolesti.
Mahler je Opatiju posjetio u tri navrata. Prvi put bilo je to u travnju 1900., kada su mu društvo radile njegova mlađa sestra Justine, supruga violinista Arnolda Roséa, te prijateljica i violinistica Natalie Bauer Lechner. Točno godinu dana kasnije, od konca ožujka do početka travnja 1901. ponovno je u istoj pratnji stigao u Opatiju, gdje se oporavljao od operacije hemoroida. Mahler je tijekom tih petnaestak dana radio na reorkestraciji trećeg i četvrtog stavka svoje Četvrte simfonije, za sopran i orkestar, koju će skladati u razdoblju od 1899. do 1900. godine. Treći, i ujedno posljednji put, Mahler je došao u Opatiju tijekom uskršnjih blagdana 1904., ovoga puta zajedno sa svojom suprugom. Alma Mahler-Schindler bila je „umjetničkom muzom“ Osipu Solomonoviču Gabriloviču, Oskaru Kokoschki, Walteru Gropiusu, Franzu Werfelu i ostarjelom Gerhartu Hauptmannu. Godine 2004. u Opatiji je podignuta spomen-ploča u čast Gustava Mahlera, a u nekadašnjoj vili Jeanette i prigodna skupltura.
Jan Kubelik |
Poznati češki violinist i skladatelj Jan Kubelik, učenik Otakara Ševčika na Praškom konzervatoriju, koji će u ranoj mladosti postići svjetsku slavu, orkestrirao je u opatijskom Kvarneru i 1922. kupio poznatu historicističku luksuznu vilu Rosaliju (danas Casino Rosalia), u kojoj ostaje do 1930. godine. Ovaj ljetnikovac prvotno bijaše vlasništvom grofice Henkel Dannemark iz Požuna. Ime je dobila po svetici kojoj je bila posvećena nekadašnja kućna kapela. Oženivši se groficom Marianne Czáky-Szell, s kojom će imati tri sina i pet kćerki, Kubelik je prihvatio ugarsko državljanstvo. Njegov sin Jeronym Rafael Kubelik bio je poznati dirigent i skladatelj. Isprva je bio ravnatelj Češke filharmonije, potom Simfonijskog orkestra u Chicagu i opere u Covent Gardenu, te naposljetku opere Metropolitan u New Yorku. U perivoju pored Angioline, na ulazu u glazbeni paviljon, podignuta je u čast Jana Kubelika 2007. brončana skulptura, također rad atelijera Kostanjević. Izradu skulpture financirao je Božidar Vukasović iz Opatije. Uoči Prvog svjetskog rata pred opatijskom publikom nastupao je i Jaroslav Kocian, još jedan češki violinistički virtuoz europskoga značenja, također učenik Otakara Ševčika, kasniji ravnatelj Praškoga konzervatorija.
Među njemačkim umjetnicima koji su bili opatijski gosti valja istaknuti skladatelja Engelberta Humperdincka, profesora konzervatorija u Barceloni, Frankfurtu i Berlinu, autora operne priče Ivica i Marica. Njemački slikar Georg Conraeder, utemeljitelj umjetničke Akademije u Weimaru, odabravši Opatiju kao trajno boravište, kupio je pak ovdje Vilu Littrow. Njegova zemljakinja Tilla Durieux, pravim imenom Ottilia Godefroy, njemačka kazališna glumica, uoči Drugog svjetskog rata posjedovala je i vodila opatijski hotel Cristallo (danas Kristal), a bila nastanjena u Vili Stanza. Nakon toga živjela je dugi niz godina u Zagrebu, objavivši autobiografiju Mojih prvih devedeset godina.
Od proslavljenih talijanskih umjetnika koji su posjećivali opatijsko ljetovalište valja spomenuti po Rijeku kobnog pustolova i pjesnika Gabriela D´Annunzija, Raffaella Carrierija, Nina Salvaneschija, nobelovca Salvatora Quasimoda, slikara Giorgia de Chirica, skladatelje Pietra Mascagnija i Giacoma Puccinija, dirigenta Artura Toscaninija te pjevače Beniamina Giglija i Toti Dal Monte. Neki od njih, poput Puccinija, iskoristit će taj boravak dajući se u potragu za galantnim avanturama.
Imenima spomenutih glazbenih velikana treba još pridodati hrvatske skladatelje Ivana Matetića i Borisa Papandopula, dirigenta Lovru pl. Matačića, violinista Zlatka Balokovića i sopranisticu Zinku Kunc – Milanov te plodnog skladatelja, dirigenta i pijanista židovskoga podrijetla Marcela Tyberga mlađega, rođenog Bečanina, koji je dobar dio života proveo u Opatiji, a umro kao jedna od žrtava koncentracijskog logora u Auschwitzu.
Papandopulo je ovdje, kao direktor Riječke opere, napisao Vrzino kolo, simfonijski scherzo za klavir i veliki orkestar, posvećen pijanistici Meliti Lorković. Primorsko i istarsko ozračje nadahnut će ga za skladanje još brojnih vrijednih djela, poput Osorskog requiema, Osorskog misterija, kantate Istarske freske i dr. Izabravši Opatiju za jedno od svojih mjesta stanovanja, ovdje je često i rado boravio, te će naposljetku naći i svoje posljednje počivalište. Stanovao je u Vili Haas.
Josef Pilsudski |
Sopranistica Zinka Kunc, primadona njujorške Metropolitan opere, rado je odsjedala u opatijskoj vili Istranka. Opatiju su u svoje doba posjećivali češki pjesnik i vrstan prevodilac Jaroslav Vrchlicky (Emil Frida), francuski romanopisac i kritičar Edmond Jaloux, koji će Opatiju hvaliti kao svoju drugu domovinu, francuski ministar predsjednik Pierre Marie Waldeck-Rousseau, austrijski književnik Hugo von Hofmannsthal, te poljski maršal i političar Josef Pilsudski, čija se spomen ploča nalazi u parku pored Paviljona Šporer.
Poslije Drugog svjetskog rata Opatija je ugostila brojne državnike – jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita, koji je Vilu Istranku na Punti Kolovi koristio punih trideset godina kao svoju rezidenciju, vijetnamskog državnika Ho Shi Mina, egipatskog državnika Gamala Abdela Nasera, indijskog državnika Džavaharlara Nehrua, etiopskog cara Hailea Selasija, perzijskog šaha Razu Pahlavija, sovjetske političare Nikitu Sergejeviča Hruščova i Leonida Iljiča Brežnjeva te druge visoke goste. Srpski romanopisac, dramatičar i esejist Miloš Crnjanski nakon višegodišnjeg povratka iz emigracije početkom šezdesetih prvo je došao u Opatiju, gdje bijaše gost u kući Srđana Price. U jednom se opatijskom hotelu susreo s tada još vrlo moćnim i utjecajnim političarem Aleksandrom Rankovićem. Nadrealist Milan Dedinac, sunarodnjak Crnjanskoga, u Opatiji je i umro. Mađarski emigrant Ervin Šinko, prijatelj Miroslava Krleže, također je posjećivao Opatiju. U Hotelu Ambasador odsjeli su sedamdesetih godina akademici Grga Novak, Josip Vidmar i Pavle Savić.
Vila Dalibor
Osim strancima, Opatija je oduvijek bila privlačna i hrvatskim intelektualcima, posebno književnicima. Početkom dvadesetoga stoljeća hrvatski političar i pokretač Novog lista Frano Supilo često je pohodio književnika Viktora Cara Emina u Opatiji, posjećujući njega i njegovu suprugu Emu u glasovitoj vili Dalibor, koju su njihovi prijatelji u šali nazivali malim hrvatskim konzulatom. Premda taj ljetnikovac nije bio nikakva raskošna palača, kakvih je u Opatiji bilo priličan broj, u njemu se ljude uvijek dočekivalo otvorena srca. Supila i Emina povezivala je zajednička predanost djelovanju na korist vlastitoga naroda, težnja za slobodom i politički aktivizam. Poznavali su se oni još od vremena kada je Supilo na Sušaku preuzeo uredništvo Hrvatske Sloge. U Eminovu se domu osjećao kao kod kuće, običavajući ponekad ondje i prenoćiti. Čini se da je Opatija bila osobito prirasla srcu ovog znamenitog Dubrovčanina. U opatijskoj Zori Supilo, Ante Trumbić i Pero Čingrija u rujnu 1905. pripremali su nacrt čuvene Riječke rezolucije. U Opatiji se Supilo šest godina kasnije sastao i s hrvatskim političarem Isom Kršnjavim.
Viktor Car Emin i njegova supruga bijahu vrlo društveni i gostoljubivi ljudi, koji su u svome domu rado dočekivali svoje brojne znance i prijatelje. Okupljali su se ovdje mnogi hrvatski i strani književnici, raspravljali, družili se i nerijetko drugima čitali svoje najnovije tekstove. Budući da su u to vrijeme mnogi hrvatski literati rado dolazili u Opatiju „da na našem moru traže okrepe, ili pak da u mješavini kupališne gužve nađu kakve nove pobude, podražaje“, Emin je imao prilike s njima se upoznati i doći u bliži doticaj. Osim Supila, u Carevoj opatijskoj vili Dalibor, koja bijaše kulturno stjecište pjesnika, umjetnika i znanstvenika, dolazili su uoči Prvog svjetskog rata Milan Begović, Ivan Cankar, Ksaver Šandor Đalski, Milutin Cihlar Nehajev, Dragutin Domjanić, August Harambašić, Silvije Strahimir Kranjčević, Antun Gustav Matoš, Milan Marjanović, Josip Kosor, Stjepan Miletić, Vladimir Nazor, Marija Strozzi, Milan Ogrizović, Mihovil Nikolić, Branko Vodnik, Srđan Tucić, Jure Turić, Milivoj Dežman Ivanov, Rikard Katalinić Jeretov i drugi.
Godine 1903. Emina je, na primjer, prvi put posjetio Vladimir Nazor, putujući tada kao mladi profesor iz Zadra na hrvatsku gimnaziju u Pazin: „Naš prvi sastanak protekao je u lutanju Opatijom, najviše uz obalu. Kupališni, kozmopolitski, ´otmjeni´ svijet slabo ga je zanimao. Kudikamo više privlačio ga je sam kraj, naročito šuma što se u nas spušta do samoga mora. Nije mogao oka da skine s nekih stoljetnih hrastova kojima je korijenje zadiralo u more, kao da bi mu htjelo – riječi su Nazorove – osporiti carstvo. Razgovarali smo i o drugome, ali njegove su oči okrenute k onom dugom korijenu ili nečemu što je u onaj mah skrenulo sa sebe njegovu pažnju. Možda je to bila neka ´sika´ ili haluga ili kakva trenutačna kombinacija boja na površini mora ili na plitkomu dnu…Zanimale su ga i naslage kamenja na koje smo nailazili uz južni obalni put“.
Josip Broz Tito |
Nasuprot Nazoru, Ksaver Šandor Đalski bio je u Opatiji silno privučen upravo društvenim životom. O tome piše Emin: „S njime sam se upoznao na izletničkom parobrodu što nas je nosio oko otoka Krka. U Senju smo stali. Obala sva crna od ljudi. Među njima i Gržanić, onaj ´od čizme´. Klicalo se Istri, njenim vođama, a dakako i Gržaniću. Đalskome se nije klicalo. Pa nije on bio među onima što su udarali Hedervarija čizmom. Treba međutim reći da je Đalski svojim perom zadavao onom mađarskom grofu i takve udarce što su njemu, Đalskomu, malo godina zatim pospješili put u – penziju…Đalskoga je uvelike zanimao svijet, onaj šareni, što se kupio u Opatiji. Proučavao je tipove: muške, a bogme i – ženske. I primao inspiracije za svoja djela. Dolazio je često. Mnogo sam trenutaka proveo s njime. I ja ih ubrajam među svoje najljepše.“
Emin i njegova supruga posebno su srdačno u svome domu dočekivali Silvija Strahimira Kranjčevića. Njegov bi dolazak bio za njih pravi praznik: „Ponekad bi donio sa sobom i po koju još neobjavljenu pjesmu da nam je pročita“ – sjeća se Emin – „Volio je Opatiju, more, sav naš Kvarner. Na našim šetnjama zadržavao se u svakoj uvalici. Ništa nije govorio, ali se vidjelo da je ushićen. Osobito draga bila mu je moja lovranska Medveja. O tome sam nešto natuknuo prigodom njegove smrti u Savremeniku. Jednom, u doba sutonsko, ležao je pružen na pijesku, glavu podnimio rukama i zagledao se u more što je pred nama gotovo nečujno zamiralo o pržinu. I sva je golema uvala bila tiha. I mi smo šutjeli. Silvije prvi prekide tišinu. – Vidiš, da moram živjeti u ovom miru, nikada od mene pjesme. Meni se hoće, znaš, bure, nespokoja, nesklada…I borbe! Kao svaki čovjek, dostojan tog imena, imao je i Kranjčević svojih dušmana, uvijek spremnih da mu napakoste, da ga rane i obore. A svemu je najviše bila kriva njegova visoka poezija koju mu naročito neka ´presvitla´ gospoda nisu nikako mogla da oproste. Otuda i one otrovne strijele kojima su ga obasipali, otuda i ona njihova vajna sredstva kojima su htjeli da ga ponize.“ Uoči Prvog svjetskog rata Emina i Opatiju pohodio je i glasoviti hrvatski književnik Antun Gustav Matoš. Opatija je Matoša, kao i Antona Pavloviča Čehova, ispunjavala silnom odbojnošću. „Bijah i u Opatiji“, kaže on, „ ali šta da pričam o Švabama, Mađarima i o atentatu hotela na prirodu, novca i austro-ugarskog filistra na poeziju onih zatona i šumica gdje ima toliko lovora da bi s njime mogao ovjenčati čelo i Dušan Plavšić, naš Šogor? (…) O sinje, sinje more, tužno naše more Jadransko!“
Andrić, Krleža & Tadijanović
Pedesetih godina opatijske je plaže u nekoliko navrata posjećivao književnik i nobelovac Ivo Andrić, koji se divio očuvanosti tamošnjih hotela i tužio kako ga gnjave na plaži. Nekadašnji diplomat, sin hladnih bosanskih planina, briljantan pripovjedač, svojom se neobičnom pojavom isticao među ostalim opatijskim posjetiteljima, grijući se na liburnijskom suncu. Odsjedao bi u Hotelu Zagreb, tijekom srpnja i veljače. Svoje dojmove o tome zabilježit će u knjizi Znakovi pored puta. U srpnju 1954. Andrić ovako opisuje svoje neobično iskustvo s nepredvidljivim kvarnerskim pljuskovima:
Ivo Andrić |
„Kišni dani u potpunoj samoći. Osvane sunčano jutro, ali odjednom stane da se koleba i mrači i za tren oka ceo zaliv sa okolnim brdima nađe se pod oblačnim zvonom iza kojeg naizmenično čas pada gusta kiša, čas prosijava sunce. Tako se igram žmurke sa neuračunljivim kvarnerskim pljuskovima. Čas prevarim ja njih, čas oni mene. Kad uspem da promaknem kroz zatišje između dva luda pljuska, osmehnem se tiho i neprimetno. A kad pljusak prevari mene, onda nastane veseo grohot krupnih kapi po širokom lišću i limenim krovovima. Tada bežim pod prvu kapiju ili gusto drvo. A dok trčim put skloništa, pljusak se smeje meni, i to glasno i nepoštedno. Tako se varakamo i nadmudrujemo po vas dan. I tako se ja, iako sam potpuno sam, i nasmejem, što je veliko zadovoljstvo, i imam iluziju da sam zasmejao drugog, što je još veće. I tako talasi neistrošenog i nezadovoljenog smeha, koji su nagomilani u meni, nađu neki ma i zaobilazni put da se preliju i prospu. A ja osećam neveliko, ali skupoceno olakšanje i zadovoljstvo.“
Nekoliko dana kasnije opisuje mladi, tek vjenčani bračni par s djetetom, kako se prepire na plaži. Dok je žena čitala neku Hemingwayevu knjigu, brbljavi muž pokušao joj je osujetiti taj užitak i natjerati je da razgovara s njime. Andrić je vrlo pažljivo promatrao lica što promicala pred njegovim očima. U veljači, nedatirane godine, upali su mu u oči neki smiješni skandinavski turisti:
„Stari ljudi i žene, koji nisu odavde nego su se preselili ovamo sa Severa da bi povećali broj sunčanih sati u svom danu, da bi izlečili ili bar zaustavili astmu, tešku neurasteniju ili ko zna kakvu drugu bolest, da bi tako mogli da produže vek ili bar u miru provedu kraj života. Sa kaljačama na nogama i smešnim šeširima na glavi, sa obaveznim kišobranom pod miškom, u zimskim kaputima staromodnog kroja koji su izgubili sposobnost da greju prestarela tela. Kad ih čovek gleda, ti šetači podsećaju na pričanje o ostarelim slonovima, koji više ne mogu da drže korak sa mlađima i bezobzirnijima, u krdu kome su celog života pripadali i u kome su dočekali starost. Zbog toga se povlače u zabačene, mirnije krajeve gde žive daleko od svog krda i kao usamljeni pojedinci čekaju smrt.“
Andriću neće izmaknuti ni solidnost starih opatijskih hotela i uščuvanost njihova inventara:
„U starim, boljim hotelima u Opatiji, koji su građeni devedesetih godina prošlog veka, može se videti nešto što se retko viđa u našim krajevima. Mirno starenje i postepeno nestajanje zgrada i predmeta. Ceo nameštaj i svi uređaji po kući ostareli su i dotrajali, istrošeni, ali blagom upotrebom mirnih i zadovoljnih ljudi, uz dobro održavanje mnogobrojne i savesne posluge. Brave na ormanima i na vratima još su u redu, ali oslabele i istančale, prozori se zatvaraju ali nepotpuno, starački malokrvno, slavine u kupatilu isto tako, a ispod njihove niklovane površine proviruje žuta legura od koje su pravljene. Senilne brave. Dole, u našim krajevima, stvari se zloupotrebljavaju i slabo održavaju, stoga se ponajčešće lome i nestaju pre vremena, dok ovde umiru prirodnom smrću.“
Jednog jutra, promatrajući more ispred Opatije, Andrić će biti oduševljen njegovom čudesnom crvenom bojom:
„Jutros rano, u samo svitanje, shvatio sam, čini mi se, Homerovo poređenje ´kao vino crveno more´, i potpuno se uverio u njegovu večitu tačnost. Sredinom Kvarnerskog zaliva tekla je široka, treptava reka jarkocrvenog vina. Na krv nisam ni jednog jedinog trenutka pomislio. A kad se, nešto docnije, i to poređenje u meni javilo, ceo veličanstveni prizor izgubio je svoj smisao, i ja sam mu okrenuo leđa.“
Hotel Ambasador |
Šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća u Opatiji bi, uvijek u Hotelu Ambasador, redovito provodio po koji ljetni mjesec i nerijetko čitavu zimu Miroslav Krleža, pisac kojega su smatrali antipodom Ive Andrića, tadašnji apsolutni i neokrunjeni vladar hrvatskog književnog Olimpa, utemeljitelj i ravnatelj Leksikografskog zavoda, autor čija se mnogobrojna djela, eseji, romani i drame danas rijetko čitaju, premda ih još uvijek redovito navode u svim našim školskim udžbenicima; neki od njegovih lucidnih ogleda i dnevnika još uvijek predstavljaju poticajno i živo štivo, koje danas u svakom pogledu vrijedi čitati. Čudnovata je zapravo bila ta Krležina staračka sklonost prema Opatiji. Bio je to još jedan od brojnih paradoksa ovog neobičnog pisca: čovjek koji se u svojoj mladosti svom žestinom svog umjetničkog temperamenta opirao duhu trule "Crno-žute monarhije", likujući nad njenim konačnim rasulom, grmeći nad njenim truplom, u starim će danima dolaziti upravo na ono mjesto koje nekoć bijaše simbolom austrougarske kulturne supremacije, njen zaštitni znak. Događa se, međutim, da ljudi, pa čak i takvi velikani kakav nesumnjivo bijaše Krleža, vremenom postaju nekako mekši, sentimentalniji.
Krleža je u Opatiju dolazio uvijek u pratnji svoje supruge Bele, automobilom koji bi vozio njihov osobni vozač. Stari par volio je duge šetnje kroz pitome opatijske perivoje. Ponekad bi zastali, diveći se ljeskanju mora i svjetlosti sunca što prodire kroz krošnje sjenovitih cedrova, magnolija i lovora. Krležu su u njegovoj opatijskoj rezidenciji znali obilaziti njegovi bliski suradnici i uvijek duboko odani mu prijatelji, poput Marijana Matkovića i Zvane Črnje, koji je živio u susjednim Ičićima, te tada mladi književnici poput Nedjeljka Fabrija. Svi oni sa strahopoštovanjem bi prilazili i obraćali se živućoj književnoj legendi, hodajućoj enciklopediji, s nelagodom očekujući kakvo će biti njegovo trenutačno raspoloženje i hoće li biti voljan saslušati ih. Stari Fric, naime, običavao je biti s ljudima prilično neugodan, unatoč tome što na mnogim fotografijama pokazuje svoje široko nasmiješeno lice i teatralno podiže svoj klobuk, u znak pozdrava.
U svakom slučaju, ni najveći hrvatski pisac prošloga stoljeća očito nije mogao odoljeti mističnom šarmu, ljepoti i neodoljivom mirisu legendarnih opatijskih kamelija. Za razliku od nekih drugih velikana koji su dolazili u Opatiju, Krleža ipak još nije dobio dostojno spomen-obilježje u ovom gradu. Izuzmemo li, dakako, onu holivudsku zvijezdu postavljenu u Hrvatskoj ulici slavnih na Slatini. Stubište Miroslava Krleže također već postoji u Opatiji. No, možda ipak ne bi bilo na odmet postaviti mu i na ulazu u Hotel Ambasador kakvu prigodnu ploču ili skulpturu, kako bi se putnicima namjernicima i ljubiteljima poezije ukazalo na njegovu nekadašnju prisutnost u ovom ambijentu. Najplodniji i najsvestraniji književnik u povijesti hrvatske književnosti to svakako zaslužuje. No, možda je i to u skladu s njegovim geslom da je cijeli život pjesma bez poante.
| 
Miroslav Krleža
|
Zasigurno najdugovječniji hrvatski pjesnik – Dragutin Tadijanović tijekom osamdesetih godina također je bio čest opatijski gost. Zahvaljujući njegovoj nevjerojatnoj preciznosti i temeljitosti u datiranju nastanka svakoga svoga stiha, moguće je točno utvrditi kakav bijaše njegov opatijski itinerar: u veljači 1981. boravio je u Hotelu Slavija, gdje nastaju njegovi stihovi Tko mu je dao dar, O zlima, Čarolije i Uspomeni moje majke. Dvije godine kasnije, također u veljači, odsjeda u Hotelu Ambasador, u sobi 304, u onoj istoj gdje su godinama boravili Miroslav i Bela Krleža. O tome svjedoče sljedeći stihovi:
Koliko li vas ima na Svijetu
S ovim imenom, a samo jedan ovdje,
U kojem provedoh najkraći mjesec u godini,
Zajedno s Jelicom i čitavom našom prošlošću.
Nismo željeli mnogo. Odmoriti se malo,
I u sjećanju se ponekad sresti sa sjenama
Bele i Miroslava koji b i j a h u u ovoj sobi,
I prirediti novo izdanje S a b r a n i h d j e l a
Janka Polića Kamova. Ali nam je sve
Poremetio neželjeni gost: gripa
Koja nas dane i dane držaše u sobi
S glavoboljama o kojima ne bi trebalo
Govoriti. Dovoljno bi kazati bilo
Da su nas posjećivali dragi prijatelji,
Da su nas telefonski nazivali,
Da smo šetali na balkonu, gledali vrhove
Dalekih gora u snijegu, slušali kriku galebâ
I tišinu i šumorenje mora koje nam
Neprestano nešto došaptavaše pa i onda
Kad nam je u rano jutro sunce došlo u krevet,
Obasjalo sobu, a mi se našli s onima
Koji će poslije desetljećâ biti u ovoj sobi,
A sunce će im doći u krevet, a oni ga možda
Neće ni vidjeti. Nek tako završi
Zapis o Hotelu Ambasador!
Ovaj zapis, datiran 28. veljače 1983. godine, dirljivo je iskren po tome što opisuje sudbinu ostarjelog bračnog para koji se odlučio posjetiti Opatiju u zimskom periodu. Legendarni Tadija i njegova supruga Jelica, nažalost, obolijevaju od gripe, koja će ih oboje prisiliti na višednevno ležanje i oporavljanje u hotelskoj sobi. Koliko je sličnih takvih starih parova ovdje već jednom doživjelo sličnu sudbinu?
| 
Dragutin Tadijanović
|
U rujnu iste godine Tadijanović je opet u Hotelu Slavija, u kome nastaju pjesme Na šetnji, uz more.., Oblak i Stihovi o dúgi. Tijekom mjeseca travnja 1984. odsjeda u Hotelu Admiral. U to vrijeme napisat će Sve je već rečeno..., Grozd, Ruža i njene sjene, List željan slave, Trenutak spoznaje, A ne znaš jadan da je zora, Budimo spokojni, Silazak u polje i Prag djetinjstva. Godine 2005. Tadijanović je, tada već stogodišnjak, otkrio na opatijskoj Slatini spomen - zvijezdu svom književnom kolegi Miroslavu Krleži. U njegovu je čast također otkrivena zvijezda na istoj promenadi. Takva je, očito, sudbina književnih velikana. Ali ne svih, dakako.
Epilog
Opatija nije bila i nije samo mjesto za odmor, vrelo unutrašnje snage, nadahnuće samo umjetnicima nego i običnim ljudima, koji u njoj neumorno traže i pronalaze svoj unutarnji mir. Opatija je bila i ostala oaza mira, zelenila i ljubavi. Oaza u beskrajnoj pustinji prošloga i današnjega vremena, prirodni sanatorij i duhovni azil, prostor namijenjen osobitom užitku. Ljudi su ondje oduvijek nalazili utočište od nečega, od kakve teške bolesti ili nervozne svakodnevice, nepodnošljivog sivila svijeta, ponekad čak i od sebe samih. Pa ipak, umjesto oporavka od vlastitih tjeskoba i unutrašnjih kriza, ondje bi ih ponekad čekala još veća razočarenja, nelagode, a nerijetko i smrt. Stoga je Opatija romantičan, ali i pomalo sablastan grad, mjesto u kome se osjeća mistična prisutnost nekadašnjih, jučerašnjih ljudi.
Opatijski perivoji, ulice, kuće i more koje se zrcali u krošnjama stabala, vjetar u čempresima prepuni su i bremeniti uspomenama. Osjećaju se one na svakom koraku, uvali, zgradi, šumarku. Iza svakog ugla vrebaju na nas neke zagonetne sjene, obalni pijesak ispunjen je nečijim davnim tragovima. U vječnom šumoru mora što oplakuje ovo prastaro tamno stijenje kao da ponekad razaznajemo šapat i uzdahe, tihe i strasne, što dopiru iz beskonačnosti, iz nekog onostranog svijeta, iz hladnog Perzefoninog carstva. Naročito noću, kada blijeda mjesečeva svjetlost obasjava opustjele žale i šetališta, u sveopćoj tišini, odjednom čujemo te neobične metafizičke šumove. Ti glasovi iz tame dolaze iz nekih davnih dana i drugih vremena, koja nam se doimaju ljepšima negoli ova današnja. Pa ipak, to su tek duhovi što lebde nad ovim vodama i perivojima, koji premda još uvijek negdje možda plešu i slave himnu životu, žaleći za njim i njegovim ljepotama, tom životu više odavno ne pripadaju. Oni su stanovnici jednog potonulog svijeta, u kome vlada sablasna tišina smrti. Ona ista tišina koju osjećamo na jezovitoj slici Otok mrtvih Arnolda Böcklina.
Između stare austrougarske Abbazije i današnje hrvatske Opatije, unatoč promjene političkih i kulturnih obrazaca tijekom prošloga stoljeća, zapravo se u pogledu ambijenta i predjela malo toga promijenilo. Povorka starih lica otišla je s povijesne scene i ustupila mjesto nekim novim, današnjim licima. Ljudi dolaze i odlaze, ostavljajući za sobom sjetne uspomene i poneku požutjelu fotografiju. Vrijeme je da se poklonimo časnim sjenama i zaklopimo stari opatijski album, taj jedinstveni Gedenkbuch des klimatischen Winter-Curortes und Seebades, Zlatnu knjigu gostiju Opatije, do neke druge prigode. Postoje, naime, još mnoge nepoznate i neistražene tajne koja ona krije, ali će one biti otkrivene tek u vremenu što dolazi. Stoga joj se uvijek vrijedi vraćati.
Literatura:
Adria. Mittelmeer Kursbuch. Kurs- und Verkehrsbuch für das Adriatische Meer, Herausgegeben vom öffentlichen Verkehrsbureau „Adria“, Sommer 1913.
I. Andrić, Znakovi pored puta, Sabrana djela Ive Andrića, sv. 16, Sarajevo, 1981.
I. Blažević, Povijest turizma Istre i Kvarnera, Otokar Keršovani, Opatija, 1987.
V. Car-Emin, Iz mog života, RAD JAZU, knj. 301, Zagreb, 1954.
V. Car Emin, Moja sjećanja na Vladimira Nazora, u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, sv. 63/I, Zora-MH, Zagreb, 1981.
A. P. Čehov, Paviljon br. 6. i druge novele, August Cesarec, Zagreb, 1988.
F. Ćurković-Major, Opčinjenost morem. Mađarski pjesnik Lörinc Szabó u Opatiji, Vijenac 274-5, 16. rujna 2004.
I. Duncan, Moj život, Znanje, Zagreb, 1969.
F. Fejtö, Od Budimpešte do Pariza preko Zagreba. Memoari. MH, Zagreb, 1989.
Pisma Vatroslava Jagića (prir. R. Maixner i I. Esih), Građa za povijest književnosti hrvatske, knjiga 18, JAZU, Zagreb, 1950.
Hrvatski biografski leksikon, sv. 1, A-Bi, JLZ, Zagreb, 1983.
D. Hirc, Hrvatsko primorje, Zagreb 1891, pretisak Tiskara Rijeka, 1993.
W. M. Johnston, Austrijski duh. Intelektualna i društvena povijest 1848-1938, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1993.
L. Kósa, Sjeverni Jadran kao odmaralište u Austro-Ugarskoj monarhiji, Zbornik s međunarodnog znanstvenog skupa ´Rijeka i mađarska kultura´, Rijeka, 2004.
A. G. Matoš, Naši ljudi i krajevi, u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 65., II, Zora-Matica hrvatska, Zagreb, 1967.
Morus (R. Lewinsohn), Historija seksualnosti, Zora/Naprijed, Zagreb, 1959.
A.Muzur, Kako se stvarala Opatija, Opatija, 1998.
A. Muzur, Zlatna knjiga gostiju Opatije, Opatija, 2004.
G. Scotti, Opatija oaza ljubavi, Glosa, Rijeka, 1994.
Sienkiewiczevi tragovi u Hrvatskoj. Hrvati, Opatija, Lovran i Kvarner. Nedjeljni Vjesnik 33, nedjelja 20. lipnja 1999.
B. Sömen, Poljski nobelovac Henryk Sienkiewicz promovira hrvatski turizam!, Vjesnik, četvrtak, 17. VI. 1999.
D. Tadijanović, Sabrane pjesme, Školska knjiga, Zagreb, 2005.
T. Ujević, Postuma I., u: Sabrana djela, sv.15, Znanje, Zagreb, 1966.
D. Vasko-Juhász, Die Südbahn. Ihre Kurorte und Hotels, Böhlau Verlag, Wien-Köln-Weimar, 2006.
S. Zweig, Vrijeme i svijet. Veselin Masleša, Sarajevo, 1961.