SUŠAČKA REVIJA broj 68 gorski kotar PILJDAK Karmen Delač-PetkovićSAKRALNI ILI FORTIFIKACIJSKI SPOMENIK? Na sjeverozapadu Gorskog kotara, na području brodmoravičke općine, postoji neobičan spomenik koji budi znatiželju prolaznika iako se ne nalazi uz glavne prometnice. Lokalno ga stanovništvo naziva piljdak. Što je zapravo piljdak, tko ga je podignuo, kolika mu je starost i čemu je služio? Piljdak je oko 3 m visok stup smješten na raskrižju putova za Delače, Moravička Sela i Maklen. Smješten je tako da je vidljiv sa svih strana – iz smjera Brod Moravica i smjera okolnih sela niže nadmorske visine. Dok s njegove južne strane još nije bilo raslinja, bio je jasno vidljiv iz kotline kojom je prolazio put, a sada prolazi i željeznička pruga. Vidljiv je i s brda Šehovac u čijem je podnožju izgrađena željeznička stanica Brod Moravice. Piljdak snimljen s juga 2001. godine. Stup je zidan od kamena, bez posebnog podnožja, čini se na živoj stijeni. Kvadratnog je presjeka (100x100 cm), a na visini od 180 cm nešto je sužen. Na tom je dijelu vijenac istaknut oko 5 cm, a nad njim uži dio veličine 90x90x115 cm. U njemu su s tri strane (prema sjeveru, istoku i zapadu) četvrtaste niše dimenzija 32x52x25 cm. Danas su prazne, a ništa ne ukazuje na nekadašnju namjenu. Stup je pokriven okruglom kamenom pločom od jednog komada, promjera 147 cm (ranije vjerojatno 150 cm) i debljine 7-8 cm. Ploča je jako erodirana, ali je stup dosta dobro očuvala od atmosferskih utjecaja, pa se još vide ostaci žbuke, osobito na njegovu gornjem dijelu. Je li bio obojen, danas je nemoguće razaznati. Na stupu nema nikakvog natpisa. Porijeklo naziva piljdak dvojbeno je. Moguće je da dolazi od njemačkog naziva za sliku - das Bild. Od toga je jednačenjem po zvučnosti nastalo pild, što je dijalektalni naziv za “svete slike” kakve su nekada stajale na prilazima okolnim selima. Nastavak –ak u brodmoravičkom idiomu označava deminutiv, npr. fant – fantičak, panj – panjičak, zvonc – zvončak... (Usporedbe radi, i u štokavskom narječju ima sličnih primjera, poput cvijet – cvijetak, dan – danak, list – listak, prsten – prstenak...) Prema tome, piljdak je umanjenica imenice pild. Latinska riječ pil/a, ae f., koja znači, između ostaloga, i “stup, nosač”[1], također je mogla biti ishodištem naziva piljdak. Ivan Belostenec u svome kapitalnom djelu Gazophylacium (...) iz 1740. godine za riječ pila, ae f. navodi šest značenja, od kojih je treće òztup òztojechi, ali podpirajuchi. Statua, ae f. je protumačena kao Kip, pelda zrezana, zleana.[2] Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et hungarica locuples (...) Franje Sušnika i Andrije Jambrešića iz 1742. godine riječ statua, ae f. prevodi sa Zrézani ali zleani pily, kìp, za òzpomenek poòztavlyeni òztùp, a riječ statuaria, ae f. s Kipotvoròztvo, znanye kípe ali pilye zlevati, zrézavati.[3] Piljdak – pogled sa sjeverne strane, rujan 2001. I druga hrvatska kajkavska govorna područja poznaju “nazive pil (svetački kip na stupu) ili zidani pilec” za javna vjerska obilježja.[4] U doba baroka takva su obilježja bila česta. Tada su se, kako piše Anđela Horvat, podizali spomen-stupovi, klesani od kamena, ili mali zidani i oslikani objekti, koje u južnim krajevima zovu poklonac ili kapelica, a u kraju kajkavskog dijalekta 'pilec'. (...) U sjevernim hrvatskim krajevima od doba baroka neke su javne plastike smještali u nišu zidanog stupca (...) ili su kipovi zaštićeni za tu svrhu sagrađenom zgradicom, kojoj je oblik preuzet od rimske zidane edikule, a naziva se poklonac, oratorium ili pilec (...). Pil je, po mišljenju iste autorice, prvenstveno monolitni kameni stup koji počiva na niskom postamentu, a na vrhu ima ili reljefe ili kip.[5] Domaće stanovništvo u Istri takav spomenik naziva pijić, a u slovenskom Prekomurju pio. I Mađari, Nijemci, Česi i Poljaci poznaju ovakve spomenike, ali njihovi nazivi nemaju ovaj latinski korijen. Naziv piljdak ukazuje, dakle, prvenstveno na sakralno obilježje. Što još govori u prilog tome? Nekadašnje su slike svetaca, kakvih je bilo više u brodmoravičkom kraju, obično bile zaštićene drvenim, sprijeda zastakljenim sandučićem s metalnim krovićem, a svrha im je bila čuvati selo od zla. Stoga ih se, kao i raspela, postavljalo na ulazima u selo ili na raskršćima. U selu Gornji Kuti obitelj je Štimac, uz čiju je kuću krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio jedan pild, dobila nadimak Piljdarski. Zanimljivo je da je taj nadimak nadživio “svetu sliku” koje se više ni najstariji seljani, osim po pričanju, ne sjećaju. U slovenskom mjestu Ribnica, nedaleko od Kupe, pa onda i od brodmoravičkog kraja, naišla sam na prezime Pildar. U Gorskom kotaru nije zabilježeno takvo prezime.[6] S vremenom su “svete slike” dotrajale, a nisu obnavljane. Raspela su se bolje othrvala vremenskim nepogodama te ih je sačuvan veći broj. U obližnjim Moravičkim Selima zabilježeno je 1966. godine postojanje manjeg zidanog poklonca u obliku edikule, a sačuvane su i fotografije. Ovaj je poklonac nedavno obnovljen bez konzultiranja stručnjaka, pa se znatno odstupilo od prvotnog izgleda. Piljdak je, pak, samo jedan i nema nikakvih podataka da je sličnih stupova bilo više. Mali poklon u Moravičkim selima, snimljeno 1966. Čemu je piljdak služio? O tome postoje različita nagađanja. Slični su spomenici podizani kao zavjeti pojedinaca ili zajednice da bi očuvali uspomenu na neke njima važne događaje. Oni su poslije utjecali na život svojih tvoraca i njihovih potomaka – služili su kao orijentiri, međaši, sudišta, prošteništa... Valja znati da je postavljen u vrijeme kada je stanovništvo jako stradavalo od gladi, elementarnih nepogoda (suša, vrlo hladnih zima, najezda kukaca i miševa...). Česte su bile bolesti ljudi i stoke. Kuga i ratovi poharali su Gorski kotar u više navrata te su u narodu ostali upamćeni kao najgore pošasti. Odatle, konačno, i molitveni zaziv: Sačuvaj nas, Bože, od kuge, gladi i rata!. Pretpostavlja se da je piljdak prvotno bio signalni stup namijenjen upravo obrani od ratnih stradanja. Nastao je još u doba kad su Turci ovuda prodirali prema Ljubljani. Prvi prodor u Gorski kotar zbio se 1408. godine, kada su Turci doprli sve do Metlike u Sloveniji.[7] Poslije pada Bosne 1463. godine i poraza Hrvata na Krbavskom polju 1493. godine, učestale su provale Turaka. Od 1469. godine zabilježeno je više od trideset velikih turskih prodora u Gorski kotar.[8] Knezovi Zrinski, koji su vladali brodmoravičkim područjem, već su oko 1600. godine za obranu od Turaka izgradili u današnjim Brod Moravicama branič-kulu, koja je kasnije pretvorena u zvonik crkve sv. Nikole.[9] Zidan je kamenim blokovima učvršćenim metalnim sponama. Monumentalni korpus zvonika, debelih zidova rastvorenih samo otvorima na vrhu, jasno pokazuje njegovu prvotnu namjenu. Drveno šiljasto krovište zvonika izgorjelo je prilikom bombardiranja sela na Veliki četvrtak 1944. godine, a tijekom poslijeratne obnove zvonik je ponovno prekriven. Novo je kroviše znatno niže od predratnog, pa ponovno dolaze do izražaja fortifikacijske značajke zvonika. Prilikom nedavne obnove ni toranj ni obližnje kapele sv. Roka i sv. Andrije nisu arheološki istraženi, što svakako treba učiniti. Toranj crkve sv. Nikole, fotografija iz 1971. godine Zrinski su izgradili i osmatračnice na brdima, odakle su stražari pozorno pratili kretanja turskih jedinica koje su imale konje i stoga bile lako pokretljive. Upravo zbog konja Turci su se morali kretati već postojećim putovima i dolinama rijeka. Kad bi stražari opazili da se vojska približava, ložili su vatru i tako, noću plamenom, a danju dimom, signalizirali drugoj osmatračnici da je opasnost blizu. Druga je svojom vatrom uzbunila treću, treća četvrtu... I na taj je način vijest o Turcima putovala brže od od njih, dajući stanovništvu vremena da se skloni na sigurno, u okolne šume. Iako nisu mogli izbjeći pljačku i uništavanje svojih domova, seljani su barem očuvali svoje živote, nešto pokretne imovine i stoku bez koje život tada nije bio moguć. Takav način uzbunjivanja stanovništva prakticirao se i u drugim našim krajevima izloženim učestalim turskim napadima, primjerice u Dalmaciji.[10] Ako je piljdak doista bio signalni stup, njegova je lokacija idealna. Zanimljivo je da se upravo toranj brodmoravičke crkve, koji dominira krajem, i danas odlično vidi iz okolice piljdaka. A vidi se i toranj crkve Majke Božje Škapularske Moravičkim Selima. Domaće stanovništvo vjeruje da je piljdak bio korišten i kao sakralno obilježje. To opravdavaju tvrdnjom da su niše u stupu bile namijenjene kipovima svetaca. Vjerojatno i jest tako, no pitanje je kada su niše napravljene i koji su kipovi bili u njima. Broj niša na sličnim spomenicima varira, uglavnom je to samo jedna niša okrenuta prolaznicima, a rjeđe su tri, kao ovdje. Ne zna se ni je li na vrhu kolumne stajao neki kip, što je u drugim hrvatskim krajevima, osobito u Međimurju i Turopolju, gdje je još očuvano mnogo pilova, čest običaj.[11] Ovaj pil masom i visinom ne odgovara takvoj namjeni te nije tip pila sa slobodnom plastikom nego više pil tipa tabernakul, odnosno poklonac – tabernakul. Kao što nema preciznih podataka tko je, kada i zašto podignuo piljdak, nema ni pisanih izvora pomoću kojih bi bilo moguće točno datirati spomenik. Viktor Jurković smješta ga u 17. stoljeće, ne navodeći kojim se izvorima podataka služio.[12] Piljdak, snimljen pred tridesetak godina Svi podaci do kojih sam došla novijeg su datuma, iz druge polovine 20. stoljeća, i prilično oskudni. Muzikolog dr. Stjepan Sremac istraživao je sedamdesetih godina 20. st. Gorski kotar pa je obišao i brodmoravički kraj. U dokumentaciji zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku sačuvane su tri njegove crno-bijele fotografije piljdka snimljene 16. srpnja 1976.. Uz jednu je Sremac dopisao sljedeći komentar: Prema kazivanju Branka Delača – poštanski stup. U udubine se stavljala pošta dok se na vrhu palila slama kao znak da je pošta stigla.[13] Odakle Branku Delaču taj podatak nije poznato, ali je pouzdano da nema svjedoka koji bi potvrdili “poštansku” upotrebu piljdka u praksi. Zlatan Nadvornik u uvodnom poglavlju Goranske kuharice[14] navodi da je piljdak bio, između ostalog, stup sramote za razbojnike, vojne dezertere, kradljivce i žene preljubnice i ispred njega su se osuđenicima izricale kazne[15] za što također nisam našla potvrdu ni u narodnoj predaji ni u literaturi. Budući da su brodmoravički župnici u pravilu bilježili sve popravke sakralnih spomenika u svojoj župi, trebalo bi pretražiti spomenicu i matične knjige župe Brod Moravice. Vjerujem da bi se tu našlo i drugih zanimljivih podataka. [16] Tijekom istraživanja obratila sam se i Konzervatorskom odjelu Uprave za zaštitu kulturne baštine u Rijeci, ali ni tamo nisam našla nove podatke. Saznala sam jedino da piljdak nije evidentiran, registriran i obnavljan pod okriljem tog odjela. Nemaju ni pisanih podataka, ali u njihovoj fototeci postoji jedna njegova fotografija iz 1974. godine.[17] Ne zna se ni koliko je i kakvih preinaka spomenik doživio. Posljednji veliki prodor turske vojske u Gorski kotar zbio se 1768. godine, kad su stradale Stara Sušica i Ravna Gora.[18] Teško se može vjerovati da od tada do danas spomenik nije obnavljan i prilagođavan novim prilikama. Stoga mi se teza da je piljdak izvorno signalni stup kasnije pretvoren u kapelicu – poklonac, koju zastupa Iva Perčić-Čologović,[19] čini najprihvatljivijom. Jasno je, dakle, da je, bez obzira na prvotnu namjenu, piljdak trebao štititi putnike namjernike i stanovnike okolnih naselja od svakovrsnih zala. Piljdak je danas jedini takav spomenik na brodmoravičkom području, pa je tim vredniji za nas. Iako nema umjetničku vrijednost, svakako ima kulturno-povijesnu. Sada za nj zna samo domaće stanovništvo pa bi ga valjalo uključiti u turističku ponudu brodmoravičkog kraja. Tiskanje razglednice s tim motivom, kao što je učinjeno sedamdesetih godina prošlog stoljeća, čini mi se dobrom idejom. Također bi ga valjalo u dogledno vrijeme restaurirati da se izbjegnu veća oštećenja i produži mu se trajanje. U tu svrhu treba angažirati stručnjake i pritom paziti da se obnova obavi valjano, u skladu s pravilima konzervatorske struke. Nenamjensko korištenje piljdka te svaki nevješt popravak, makar bio učinjen u najboljoj namjeri, samo će nepotrebno dodatno oštetiti spomenik. LITERATURA BROD-MORAVICE; 150-GODIŠNJICA OSNOVNE ŠKOLE 1818-1968, 100-GODIŠNJICA ŠKOLSKE ZGRADE 1869-1969, Osnovna škola Brod-Moravice, sine loco, 1969. Belostenec, Ivan: GAZOPHYLACIUM, I. KNJIGA, Liber i Mladost, Zagreb, 1972. Burić, Antun: POVIJESNA ANTROPONIMIJA GORSKOG KOTARA U HRVATSKOJ 1438. – 1975.; GORANSKA PREZIMENA KROZ POVIJEST, Društvo za zaštitu prirodne, kulturne i povijesne baštine Gorskog kotara, Rijeka, 1983. Cvetnić, Sanja: LOYTRE ZA RAY NEBEòZKI: KRIŽNA DRVA I KAPELICE U TUROPOLJU, Artresor naklada, Zagreb, 2002. Delač-Petković, Karmen: ŠTO JE PILJDAK? , Runolist, glasilo Gorana, br. 5, Rijeka, studeni 2004., str. 16-17. ENCIKLOPEDIJA LIKOVNIH UMJETNOSTI, sv. 3, Inj-Portl, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1964. Feletar, Petra: RASPELA ČUVAJU MEĐIMURJE, Hrvatski zemljopis, br.13, god. II., Zagreb 1995., Horvat, Anđela: BAROK U HRVATSKOJ, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1982. Horvat, Anđela: SPOMENICI ARHITEKTURE I LIKOVNIH UMJETNOSTI U MEĐIMURJU, bez izdavača (vlastita naklada?), Zagreb, 1956. Jurković, Viktor: PO DRAGOM GORANSKOM ZAVIČAJU – BRODMORAVIČKI KRAJ, “Kajkavsko Spravišče” Zagreb, Zagreb, 1981. LIKOVNA ENCIKLOPEDIJA JUGOSLAVIJE, sv. 2, K-Ren, Jugoslavenski leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb 1987. Marević, Jozo i dr.: LATINSKO-HRVATSKI ENCIKLOPEDIJSKI RJEČNIK I. I II. SVEZAK, Marka i Matica Hrvatska Zagreb, Velika Gorica – Zagreb, 2000. Nadvornik, Zlatan: GORSKI KOTAR: HRANA ZA DUŠU I TIJELO: GORANSKA KUHARICA, Tiskara i kartonaža Delnice, Delnice, 2004. Perčić-Čologović, Iva: DUHOVNA DOSTIGNUĆA – FORTIFIKACIJSKI I SAKRALNI SPOMENICI, u monografiji GORSKI KOTAR, Fond knjige “Gorski kotar”, Delnice, 1981. Sekulić-Gvozdanović, Sena: CRKVE – TVRĐAVE U HRVATSKOJ, Školska knjiga, Zagreb, 1994. Sušnik, Franjo i Jambrešić, Andrija: LEXICON LAATINUM INTERPRETATIONE ILLYRICA, GERMANICA ET HUNGARICA LOCUPLES, IN USUM POTISSIMUM STUDIOSAE JUVENTUTIS DIGESTUM AB ANDREA JAMBRESSICH, SOCIETATISJESU SACERDOTE, CROATA ZAGORIIENSI.(...) Zagrabiae, Typis Academicis Societatis JESU, per Adalbertum Wilh. Wesfseli Anno 1742 BILJEŠKE [1] Marević, Jozo i dr.: LATINSKO-HRVATSKI ENCIKLOPEDIJSKI RJEČNIK I. I II. SVEZAK, Marka i Matica Hrvatska Zagreb, Velika Gorica – Zagreb, 2000. [2] Belostenec, Ivan: GAZOPHYLACIUM, I. KNJIGA, Liber i Mladost, Zagreb, 1972. [3] Sušnik, Franjo i Jambrešić, Andrija: LEXICON LAATINUM INTERPRETATIONE ILLYRICA, GERMANICA ET HUNGARICA LOCUPLES, IN USUM POTISSIMUM STUDIOSAE JUVENTUTIS DIGESTUM AB ANDREA JAMBRESSICH, SOCIETATIS JESU SACERDOTE, CROATA ZAGORIIENSI.(...) Zagrabiae, Typis Academicis Societatis JESU, per Adalbertum Wilh. Wesfseli Anno 1742. [4] Cvetnić, Sanja: LOYTRE ZA RAY NEBEòZKI: KRIŽNA DRVA I KAPELICE U TUROPOLJU, Artresor naklada, Zagreb, 2002. [5] Horvat, Anđela: BAROK U HRVATSKOJ, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1982. [6] Burić, Antun: POVIJESNA ANTROPONIMIJA GORSKOG KOTARA U HRVATSKOJ 1438. – 1975.; GORANSKA PREZIMENA KROZ POVIJEST, Društvo za zaštitu prirodne, kulturne i povijesne baštine Gorskog kotara, Rijeka, 1983. [7] Ibid. [8] Ibid. [9] Perčić-Čologović, Iva: DUHOVNA DOSTIGNUĆA – FORTIFIKACIJSKI I SAKRALNI SPOMENICI, u monografiji GORSKI KOTAR, Fond knjige “Gorski kotar”, Delnice, 1981. [10] Sekulić-Gvozdanović, Sena: CRKVE – TVRĐAVE U HRVATSKOJ, Školska knjiga, Zagreb, 1994. [11] Vidi: Cvetnić, S., Feletar, P. i Horvat, A. [12] Jurković, Viktor: PO DRAGOM GORANSKOM ZAVIČAJU – BRODMORAVIČKI KRAJ, “Kajkavsko spravišče” Zagreb, Zagreb, 1981. [13] Sremac, Stjepan: fotografije iz Fototeke instituta za narodnu umjetnost Zagreb, inventarni broj 10561, 10562 i 10563. [14] Nadvornik, Zlatan: GORSKI KOTAR: HRANA ZA DUŠU I TIJELO: GORANSKA KUHARICA, Tiskara i kartonaža Delnice, Delnice, 2004. [15] Ibid., cit. str 41. Knjiga ne sadrži popis literature kojom se autor služio. [16] Spomenicu Župe Brod Moravice pregledala sam 2008. godine. Nisam našla zapisa o piljdaku. [17] Za pomoć pri istraživanju zahvaljujem gosp. Ivanu Delaču, prof. i gđi Ljiljani Sladonja, dipl. ing. arhitekture i konzervatorici. [18] Burić, Antun: POVIJESNA ANTROPONIMIJA GORSKOG KOTARA U HRVATSKOJ 1438. – 1975.; GORANSKA PREZIMENA KROZ POVIJEST, Društvo za zaštitu prirodne, kulturne i povijesne baštine Gorskog kotara, Rijeka, 1983. [19] Perčić-Čologović, Iva: DUHOVNA DOSTIGNUĆA – FORTIFIKACIJSKI I SAKRALNI SPOMENICI, u monografiiji GORSKI KOTAR, Fond knjige “Gorski kotar”, Delnice, 1981. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
PILJDAK
Karmen Delač-Petković
SAKRALNI ILI FORTIFIKACIJSKI SPOMENIK?
Na sjeverozapadu Gorskog kotara, na području brodmoravičke općine, postoji neobičan spomenik koji budi znatiželju prolaznika iako se ne nalazi uz glavne prometnice. Lokalno ga stanovništvo naziva piljdak. Što je zapravo piljdak, tko ga je podignuo, kolika mu je starost i čemu je služio? Piljdak je oko 3 m visok stup smješten na raskrižju putova za Delače, Moravička Sela i Maklen. Smješten je tako da je vidljiv sa svih strana – iz smjera Brod Moravica i smjera okolnih sela niže nadmorske visine. Dok s njegove južne strane još nije bilo raslinja, bio je jasno vidljiv iz kotline kojom je prolazio put, a sada prolazi i željeznička pruga. Vidljiv je i s brda Šehovac u čijem je podnožju izgrađena željeznička stanica Brod Moravice. Piljdak snimljen s juga 2001. godine. Stup je zidan od kamena, bez posebnog podnožja, čini se na živoj stijeni. Kvadratnog je presjeka (100x100 cm), a na visini od 180 cm nešto je sužen. Na tom je dijelu vijenac istaknut oko 5 cm, a nad njim uži dio veličine 90x90x115 cm. U njemu su s tri strane (prema sjeveru, istoku i zapadu) četvrtaste niše dimenzija 32x52x25 cm. Danas su prazne, a ništa ne ukazuje na nekadašnju namjenu. Stup je pokriven okruglom kamenom pločom od jednog komada, promjera 147 cm (ranije vjerojatno 150 cm) i debljine 7-8 cm. Ploča je jako erodirana, ali je stup dosta dobro očuvala od atmosferskih utjecaja, pa se još vide ostaci žbuke, osobito na njegovu gornjem dijelu. Je li bio obojen, danas je nemoguće razaznati. Na stupu nema nikakvog natpisa. Porijeklo naziva piljdak dvojbeno je. Moguće je da dolazi od njemačkog naziva za sliku - das Bild. Od toga je jednačenjem po zvučnosti nastalo pild, što je dijalektalni naziv za “svete slike” kakve su nekada stajale na prilazima okolnim selima. Nastavak –ak u brodmoravičkom idiomu označava deminutiv, npr. fant – fantičak, panj – panjičak, zvonc – zvončak... (Usporedbe radi, i u štokavskom narječju ima sličnih primjera, poput cvijet – cvijetak, dan – danak, list – listak, prsten – prstenak...) Prema tome, piljdak je umanjenica imenice pild. Latinska riječ pil/a, ae f., koja znači, između ostaloga, i “stup, nosač”[1], također je mogla biti ishodištem naziva piljdak. Ivan Belostenec u svome kapitalnom djelu Gazophylacium (...) iz 1740. godine za riječ pila, ae f. navodi šest značenja, od kojih je treće òztup òztojechi, ali podpirajuchi. Statua, ae f. je protumačena kao Kip, pelda zrezana, zleana.[2] Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et hungarica locuples (...) Franje Sušnika i Andrije Jambrešića iz 1742. godine riječ statua, ae f. prevodi sa Zrézani ali zleani pily, kìp, za òzpomenek poòztavlyeni òztùp, a riječ statuaria, ae f. s Kipotvoròztvo, znanye kípe ali pilye zlevati, zrézavati.[3] Piljdak – pogled sa sjeverne strane, rujan 2001. I druga hrvatska kajkavska govorna područja poznaju “nazive pil (svetački kip na stupu) ili zidani pilec” za javna vjerska obilježja.[4] U doba baroka takva su obilježja bila česta. Tada su se, kako piše Anđela Horvat, podizali spomen-stupovi, klesani od kamena, ili mali zidani i oslikani objekti, koje u južnim krajevima zovu poklonac ili kapelica, a u kraju kajkavskog dijalekta 'pilec'. (...) U sjevernim hrvatskim krajevima od doba baroka neke su javne plastike smještali u nišu zidanog stupca (...) ili su kipovi zaštićeni za tu svrhu sagrađenom zgradicom, kojoj je oblik preuzet od rimske zidane edikule, a naziva se poklonac, oratorium ili pilec (...). Pil je, po mišljenju iste autorice, prvenstveno monolitni kameni stup koji počiva na niskom postamentu, a na vrhu ima ili reljefe ili kip.[5] Domaće stanovništvo u Istri takav spomenik naziva pijić, a u slovenskom Prekomurju pio. I Mađari, Nijemci, Česi i Poljaci poznaju ovakve spomenike, ali njihovi nazivi nemaju ovaj latinski korijen. Naziv piljdak ukazuje, dakle, prvenstveno na sakralno obilježje. Što još govori u prilog tome? Nekadašnje su slike svetaca, kakvih je bilo više u brodmoravičkom kraju, obično bile zaštićene drvenim, sprijeda zastakljenim sandučićem s metalnim krovićem, a svrha im je bila čuvati selo od zla. Stoga ih se, kao i raspela, postavljalo na ulazima u selo ili na raskršćima. U selu Gornji Kuti obitelj je Štimac, uz čiju je kuću krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio jedan pild, dobila nadimak Piljdarski. Zanimljivo je da je taj nadimak nadživio “svetu sliku” koje se više ni najstariji seljani, osim po pričanju, ne sjećaju. U slovenskom mjestu Ribnica, nedaleko od Kupe, pa onda i od brodmoravičkog kraja, naišla sam na prezime Pildar. U Gorskom kotaru nije zabilježeno takvo prezime.[6] S vremenom su “svete slike” dotrajale, a nisu obnavljane. Raspela su se bolje othrvala vremenskim nepogodama te ih je sačuvan veći broj. U obližnjim Moravičkim Selima zabilježeno je 1966. godine postojanje manjeg zidanog poklonca u obliku edikule, a sačuvane su i fotografije. Ovaj je poklonac nedavno obnovljen bez konzultiranja stručnjaka, pa se znatno odstupilo od prvotnog izgleda. Piljdak je, pak, samo jedan i nema nikakvih podataka da je sličnih stupova bilo više. Mali poklon u Moravičkim selima, snimljeno 1966. Čemu je piljdak služio? O tome postoje različita nagađanja. Slični su spomenici podizani kao zavjeti pojedinaca ili zajednice da bi očuvali uspomenu na neke njima važne događaje. Oni su poslije utjecali na život svojih tvoraca i njihovih potomaka – služili su kao orijentiri, međaši, sudišta, prošteništa... Valja znati da je postavljen u vrijeme kada je stanovništvo jako stradavalo od gladi, elementarnih nepogoda (suša, vrlo hladnih zima, najezda kukaca i miševa...). Česte su bile bolesti ljudi i stoke. Kuga i ratovi poharali su Gorski kotar u više navrata te su u narodu ostali upamćeni kao najgore pošasti. Odatle, konačno, i molitveni zaziv: Sačuvaj nas, Bože, od kuge, gladi i rata!. Pretpostavlja se da je piljdak prvotno bio signalni stup namijenjen upravo obrani od ratnih stradanja. Nastao je još u doba kad su Turci ovuda prodirali prema Ljubljani. Prvi prodor u Gorski kotar zbio se 1408. godine, kada su Turci doprli sve do Metlike u Sloveniji.[7] Poslije pada Bosne 1463. godine i poraza Hrvata na Krbavskom polju 1493. godine, učestale su provale Turaka. Od 1469. godine zabilježeno je više od trideset velikih turskih prodora u Gorski kotar.[8] Knezovi Zrinski, koji su vladali brodmoravičkim područjem, već su oko 1600. godine za obranu od Turaka izgradili u današnjim Brod Moravicama branič-kulu, koja je kasnije pretvorena u zvonik crkve sv. Nikole.[9] Zidan je kamenim blokovima učvršćenim metalnim sponama. Monumentalni korpus zvonika, debelih zidova rastvorenih samo otvorima na vrhu, jasno pokazuje njegovu prvotnu namjenu. Drveno šiljasto krovište zvonika izgorjelo je prilikom bombardiranja sela na Veliki četvrtak 1944. godine, a tijekom poslijeratne obnove zvonik je ponovno prekriven. Novo je kroviše znatno niže od predratnog, pa ponovno dolaze do izražaja fortifikacijske značajke zvonika. Prilikom nedavne obnove ni toranj ni obližnje kapele sv. Roka i sv. Andrije nisu arheološki istraženi, što svakako treba učiniti. Toranj crkve sv. Nikole, fotografija iz 1971. godine Zrinski su izgradili i osmatračnice na brdima, odakle su stražari pozorno pratili kretanja turskih jedinica koje su imale konje i stoga bile lako pokretljive. Upravo zbog konja Turci su se morali kretati već postojećim putovima i dolinama rijeka. Kad bi stražari opazili da se vojska približava, ložili su vatru i tako, noću plamenom, a danju dimom, signalizirali drugoj osmatračnici da je opasnost blizu. Druga je svojom vatrom uzbunila treću, treća četvrtu... I na taj je način vijest o Turcima putovala brže od od njih, dajući stanovništvu vremena da se skloni na sigurno, u okolne šume. Iako nisu mogli izbjeći pljačku i uništavanje svojih domova, seljani su barem očuvali svoje živote, nešto pokretne imovine i stoku bez koje život tada nije bio moguć. Takav način uzbunjivanja stanovništva prakticirao se i u drugim našim krajevima izloženim učestalim turskim napadima, primjerice u Dalmaciji.[10] Ako je piljdak doista bio signalni stup, njegova je lokacija idealna. Zanimljivo je da se upravo toranj brodmoravičke crkve, koji dominira krajem, i danas odlično vidi iz okolice piljdaka. A vidi se i toranj crkve Majke Božje Škapularske Moravičkim Selima. Domaće stanovništvo vjeruje da je piljdak bio korišten i kao sakralno obilježje. To opravdavaju tvrdnjom da su niše u stupu bile namijenjene kipovima svetaca. Vjerojatno i jest tako, no pitanje je kada su niše napravljene i koji su kipovi bili u njima. Broj niša na sličnim spomenicima varira, uglavnom je to samo jedna niša okrenuta prolaznicima, a rjeđe su tri, kao ovdje. Ne zna se ni je li na vrhu kolumne stajao neki kip, što je u drugim hrvatskim krajevima, osobito u Međimurju i Turopolju, gdje je još očuvano mnogo pilova, čest običaj.[11] Ovaj pil masom i visinom ne odgovara takvoj namjeni te nije tip pila sa slobodnom plastikom nego više pil tipa tabernakul, odnosno poklonac – tabernakul. Kao što nema preciznih podataka tko je, kada i zašto podignuo piljdak, nema ni pisanih izvora pomoću kojih bi bilo moguće točno datirati spomenik. Viktor Jurković smješta ga u 17. stoljeće, ne navodeći kojim se izvorima podataka služio.[12] Piljdak, snimljen pred tridesetak godina Svi podaci do kojih sam došla novijeg su datuma, iz druge polovine 20. stoljeća, i prilično oskudni. Muzikolog dr. Stjepan Sremac istraživao je sedamdesetih godina 20. st. Gorski kotar pa je obišao i brodmoravički kraj. U dokumentaciji zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku sačuvane su tri njegove crno-bijele fotografije piljdka snimljene 16. srpnja 1976.. Uz jednu je Sremac dopisao sljedeći komentar: Prema kazivanju Branka Delača – poštanski stup. U udubine se stavljala pošta dok se na vrhu palila slama kao znak da je pošta stigla.[13] Odakle Branku Delaču taj podatak nije poznato, ali je pouzdano da nema svjedoka koji bi potvrdili “poštansku” upotrebu piljdka u praksi. Zlatan Nadvornik u uvodnom poglavlju Goranske kuharice[14] navodi da je piljdak bio, između ostalog, stup sramote za razbojnike, vojne dezertere, kradljivce i žene preljubnice i ispred njega su se osuđenicima izricale kazne[15] za što također nisam našla potvrdu ni u narodnoj predaji ni u literaturi. Budući da su brodmoravički župnici u pravilu bilježili sve popravke sakralnih spomenika u svojoj župi, trebalo bi pretražiti spomenicu i matične knjige župe Brod Moravice. Vjerujem da bi se tu našlo i drugih zanimljivih podataka. [16] Tijekom istraživanja obratila sam se i Konzervatorskom odjelu Uprave za zaštitu kulturne baštine u Rijeci, ali ni tamo nisam našla nove podatke. Saznala sam jedino da piljdak nije evidentiran, registriran i obnavljan pod okriljem tog odjela. Nemaju ni pisanih podataka, ali u njihovoj fototeci postoji jedna njegova fotografija iz 1974. godine.[17] Ne zna se ni koliko je i kakvih preinaka spomenik doživio. Posljednji veliki prodor turske vojske u Gorski kotar zbio se 1768. godine, kad su stradale Stara Sušica i Ravna Gora.[18] Teško se može vjerovati da od tada do danas spomenik nije obnavljan i prilagođavan novim prilikama. Stoga mi se teza da je piljdak izvorno signalni stup kasnije pretvoren u kapelicu – poklonac, koju zastupa Iva Perčić-Čologović,[19] čini najprihvatljivijom. Jasno je, dakle, da je, bez obzira na prvotnu namjenu, piljdak trebao štititi putnike namjernike i stanovnike okolnih naselja od svakovrsnih zala. Piljdak je danas jedini takav spomenik na brodmoravičkom području, pa je tim vredniji za nas. Iako nema umjetničku vrijednost, svakako ima kulturno-povijesnu. Sada za nj zna samo domaće stanovništvo pa bi ga valjalo uključiti u turističku ponudu brodmoravičkog kraja. Tiskanje razglednice s tim motivom, kao što je učinjeno sedamdesetih godina prošlog stoljeća, čini mi se dobrom idejom. Također bi ga valjalo u dogledno vrijeme restaurirati da se izbjegnu veća oštećenja i produži mu se trajanje. U tu svrhu treba angažirati stručnjake i pritom paziti da se obnova obavi valjano, u skladu s pravilima konzervatorske struke. Nenamjensko korištenje piljdka te svaki nevješt popravak, makar bio učinjen u najboljoj namjeri, samo će nepotrebno dodatno oštetiti spomenik. LITERATURA BROD-MORAVICE; 150-GODIŠNJICA OSNOVNE ŠKOLE 1818-1968, 100-GODIŠNJICA ŠKOLSKE ZGRADE 1869-1969, Osnovna škola Brod-Moravice, sine loco, 1969. Belostenec, Ivan: GAZOPHYLACIUM, I. KNJIGA, Liber i Mladost, Zagreb, 1972. Burić, Antun: POVIJESNA ANTROPONIMIJA GORSKOG KOTARA U HRVATSKOJ 1438. – 1975.; GORANSKA PREZIMENA KROZ POVIJEST, Društvo za zaštitu prirodne, kulturne i povijesne baštine Gorskog kotara, Rijeka, 1983. Cvetnić, Sanja: LOYTRE ZA RAY NEBEòZKI: KRIŽNA DRVA I KAPELICE U TUROPOLJU, Artresor naklada, Zagreb, 2002. Delač-Petković, Karmen: ŠTO JE PILJDAK? , Runolist, glasilo Gorana, br. 5, Rijeka, studeni 2004., str. 16-17. ENCIKLOPEDIJA LIKOVNIH UMJETNOSTI, sv. 3, Inj-Portl, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1964. Feletar, Petra: RASPELA ČUVAJU MEĐIMURJE, Hrvatski zemljopis, br.13, god. II., Zagreb 1995., Horvat, Anđela: BAROK U HRVATSKOJ, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1982. Horvat, Anđela: SPOMENICI ARHITEKTURE I LIKOVNIH UMJETNOSTI U MEĐIMURJU, bez izdavača (vlastita naklada?), Zagreb, 1956. Jurković, Viktor: PO DRAGOM GORANSKOM ZAVIČAJU – BRODMORAVIČKI KRAJ, “Kajkavsko Spravišče” Zagreb, Zagreb, 1981. LIKOVNA ENCIKLOPEDIJA JUGOSLAVIJE, sv. 2, K-Ren, Jugoslavenski leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb 1987. Marević, Jozo i dr.: LATINSKO-HRVATSKI ENCIKLOPEDIJSKI RJEČNIK I. I II. SVEZAK, Marka i Matica Hrvatska Zagreb, Velika Gorica – Zagreb, 2000. Nadvornik, Zlatan: GORSKI KOTAR: HRANA ZA DUŠU I TIJELO: GORANSKA KUHARICA, Tiskara i kartonaža Delnice, Delnice, 2004. Perčić-Čologović, Iva: DUHOVNA DOSTIGNUĆA – FORTIFIKACIJSKI I SAKRALNI SPOMENICI, u monografiji GORSKI KOTAR, Fond knjige “Gorski kotar”, Delnice, 1981. Sekulić-Gvozdanović, Sena: CRKVE – TVRĐAVE U HRVATSKOJ, Školska knjiga, Zagreb, 1994. Sušnik, Franjo i Jambrešić, Andrija: LEXICON LAATINUM INTERPRETATIONE ILLYRICA, GERMANICA ET HUNGARICA LOCUPLES, IN USUM POTISSIMUM STUDIOSAE JUVENTUTIS DIGESTUM AB ANDREA JAMBRESSICH, SOCIETATISJESU SACERDOTE, CROATA ZAGORIIENSI.(...) Zagrabiae, Typis Academicis Societatis JESU, per Adalbertum Wilh. Wesfseli Anno 1742 BILJEŠKE [1] Marević, Jozo i dr.: LATINSKO-HRVATSKI ENCIKLOPEDIJSKI RJEČNIK I. I II. SVEZAK, Marka i Matica Hrvatska Zagreb, Velika Gorica – Zagreb, 2000. [2] Belostenec, Ivan: GAZOPHYLACIUM, I. KNJIGA, Liber i Mladost, Zagreb, 1972. [3] Sušnik, Franjo i Jambrešić, Andrija: LEXICON LAATINUM INTERPRETATIONE ILLYRICA, GERMANICA ET HUNGARICA LOCUPLES, IN USUM POTISSIMUM STUDIOSAE JUVENTUTIS DIGESTUM AB ANDREA JAMBRESSICH, SOCIETATIS JESU SACERDOTE, CROATA ZAGORIIENSI.(...) Zagrabiae, Typis Academicis Societatis JESU, per Adalbertum Wilh. Wesfseli Anno 1742. [4] Cvetnić, Sanja: LOYTRE ZA RAY NEBEòZKI: KRIŽNA DRVA I KAPELICE U TUROPOLJU, Artresor naklada, Zagreb, 2002. [5] Horvat, Anđela: BAROK U HRVATSKOJ, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1982. [6] Burić, Antun: POVIJESNA ANTROPONIMIJA GORSKOG KOTARA U HRVATSKOJ 1438. – 1975.; GORANSKA PREZIMENA KROZ POVIJEST, Društvo za zaštitu prirodne, kulturne i povijesne baštine Gorskog kotara, Rijeka, 1983. [7] Ibid. [8] Ibid. [9] Perčić-Čologović, Iva: DUHOVNA DOSTIGNUĆA – FORTIFIKACIJSKI I SAKRALNI SPOMENICI, u monografiji GORSKI KOTAR, Fond knjige “Gorski kotar”, Delnice, 1981. [10] Sekulić-Gvozdanović, Sena: CRKVE – TVRĐAVE U HRVATSKOJ, Školska knjiga, Zagreb, 1994. [11] Vidi: Cvetnić, S., Feletar, P. i Horvat, A. [12] Jurković, Viktor: PO DRAGOM GORANSKOM ZAVIČAJU – BRODMORAVIČKI KRAJ, “Kajkavsko spravišče” Zagreb, Zagreb, 1981. [13] Sremac, Stjepan: fotografije iz Fototeke instituta za narodnu umjetnost Zagreb, inventarni broj 10561, 10562 i 10563. [14] Nadvornik, Zlatan: GORSKI KOTAR: HRANA ZA DUŠU I TIJELO: GORANSKA KUHARICA, Tiskara i kartonaža Delnice, Delnice, 2004. [15] Ibid., cit. str 41. Knjiga ne sadrži popis literature kojom se autor služio. [16] Spomenicu Župe Brod Moravice pregledala sam 2008. godine. Nisam našla zapisa o piljdaku. [17] Za pomoć pri istraživanju zahvaljujem gosp. Ivanu Delaču, prof. i gđi Ljiljani Sladonja, dipl. ing. arhitekture i konzervatorici. [18] Burić, Antun: POVIJESNA ANTROPONIMIJA GORSKOG KOTARA U HRVATSKOJ 1438. – 1975.; GORANSKA PREZIMENA KROZ POVIJEST, Društvo za zaštitu prirodne, kulturne i povijesne baštine Gorskog kotara, Rijeka, 1983. [19] Perčić-Čologović, Iva: DUHOVNA DOSTIGNUĆA – FORTIFIKACIJSKI I SAKRALNI SPOMENICI, u monografiiji GORSKI KOTAR, Fond knjige “Gorski kotar”, Delnice, 1981.
Na sjeverozapadu Gorskog kotara, na području brodmoravičke općine, postoji neobičan spomenik koji budi znatiželju prolaznika iako se ne nalazi uz glavne prometnice. Lokalno ga stanovništvo naziva piljdak. Što je zapravo piljdak, tko ga je podignuo, kolika mu je starost i čemu je služio?
Piljdak je oko 3 m visok stup smješten na raskrižju putova za Delače, Moravička Sela i Maklen. Smješten je tako da je vidljiv sa svih strana – iz smjera Brod Moravica i smjera okolnih sela niže nadmorske visine. Dok s njegove južne strane još nije bilo raslinja, bio je jasno vidljiv iz kotline kojom je prolazio put, a sada prolazi i željeznička pruga. Vidljiv je i s brda Šehovac u čijem je podnožju izgrađena željeznička stanica Brod Moravice.
Piljdak snimljen s juga 2001. godine.
Stup je zidan od kamena, bez posebnog podnožja, čini se na živoj stijeni. Kvadratnog je presjeka (100x100 cm), a na visini od 180 cm nešto je sužen. Na tom je dijelu vijenac istaknut oko 5 cm, a nad njim uži dio veličine 90x90x115 cm. U njemu su s tri strane (prema sjeveru, istoku i zapadu) četvrtaste niše dimenzija 32x52x25 cm. Danas su prazne, a ništa ne ukazuje na nekadašnju namjenu. Stup je pokriven okruglom kamenom pločom od jednog komada, promjera 147 cm (ranije vjerojatno 150 cm) i debljine 7-8 cm. Ploča je jako erodirana, ali je stup dosta dobro očuvala od atmosferskih utjecaja, pa se još vide ostaci žbuke, osobito na njegovu gornjem dijelu. Je li bio obojen, danas je nemoguće razaznati. Na stupu nema nikakvog natpisa.
Porijeklo naziva piljdak dvojbeno je. Moguće je da dolazi od njemačkog naziva za sliku - das Bild. Od toga je jednačenjem po zvučnosti nastalo pild, što je dijalektalni naziv za “svete slike” kakve su nekada stajale na prilazima okolnim selima. Nastavak –ak u brodmoravičkom idiomu označava deminutiv, npr. fant – fantičak, panj – panjičak, zvonc – zvončak... (Usporedbe radi, i u štokavskom narječju ima sličnih primjera, poput cvijet – cvijetak, dan – danak, list – listak, prsten – prstenak...) Prema tome, piljdak je umanjenica imenice pild.
Latinska riječ pil/a, ae f., koja znači, između ostaloga, i “stup, nosač”[1], također je mogla biti ishodištem naziva piljdak. Ivan Belostenec u svome kapitalnom djelu Gazophylacium (...) iz 1740. godine za riječ pila, ae f. navodi šest značenja, od kojih je treće òztup òztojechi, ali podpirajuchi. Statua, ae f. je protumačena kao Kip, pelda zrezana, zleana.[2] Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et hungarica locuples (...) Franje Sušnika i Andrije Jambrešića iz 1742. godine riječ statua, ae f. prevodi sa Zrézani ali zleani pily, kìp, za òzpomenek poòztavlyeni òztùp, a riječ statuaria, ae f. s Kipotvoròztvo, znanye kípe ali pilye zlevati, zrézavati.[3]
Piljdak – pogled sa sjeverne strane, rujan 2001.
I druga hrvatska kajkavska govorna područja poznaju “nazive pil (svetački kip na stupu) ili zidani pilec” za javna vjerska obilježja.[4] U doba baroka takva su obilježja bila česta. Tada su se, kako piše Anđela Horvat, podizali spomen-stupovi, klesani od kamena, ili mali zidani i oslikani objekti, koje u južnim krajevima zovu poklonac ili kapelica, a u kraju kajkavskog dijalekta 'pilec'. (...) U sjevernim hrvatskim krajevima od doba baroka neke su javne plastike smještali u nišu zidanog stupca (...) ili su kipovi zaštićeni za tu svrhu sagrađenom zgradicom, kojoj je oblik preuzet od rimske zidane edikule, a naziva se poklonac, oratorium ili pilec (...). Pil je, po mišljenju iste autorice, prvenstveno monolitni kameni stup koji počiva na niskom postamentu, a na vrhu ima ili reljefe ili kip.[5] Domaće stanovništvo u Istri takav spomenik naziva pijić, a u slovenskom Prekomurju pio. I Mađari, Nijemci, Česi i Poljaci poznaju ovakve spomenike, ali njihovi nazivi nemaju ovaj latinski korijen.
Naziv piljdak ukazuje, dakle, prvenstveno na sakralno obilježje. Što još govori u prilog tome?
Nekadašnje su slike svetaca, kakvih je bilo više u brodmoravičkom kraju, obično bile zaštićene drvenim, sprijeda zastakljenim sandučićem s metalnim krovićem, a svrha im je bila čuvati selo od zla. Stoga ih se, kao i raspela, postavljalo na ulazima u selo ili na raskršćima. U selu Gornji Kuti obitelj je Štimac, uz čiju je kuću krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio jedan pild, dobila nadimak Piljdarski. Zanimljivo je da je taj nadimak nadživio “svetu sliku” koje se više ni najstariji seljani, osim po pričanju, ne sjećaju. U slovenskom mjestu Ribnica, nedaleko od Kupe, pa onda i od brodmoravičkog kraja, naišla sam na prezime Pildar. U Gorskom kotaru nije zabilježeno takvo prezime.[6]
S vremenom su “svete slike” dotrajale, a nisu obnavljane. Raspela su se bolje othrvala vremenskim nepogodama te ih je sačuvan veći broj. U obližnjim Moravičkim Selima zabilježeno je 1966. godine postojanje manjeg zidanog poklonca u obliku edikule, a sačuvane su i fotografije. Ovaj je poklonac nedavno obnovljen bez konzultiranja stručnjaka, pa se znatno odstupilo od prvotnog izgleda. Piljdak je, pak, samo jedan i nema nikakvih podataka da je sličnih stupova bilo više.
Mali poklon u Moravičkim selima, snimljeno 1966.
Čemu je piljdak služio? O tome postoje različita nagađanja. Slični su spomenici podizani kao zavjeti pojedinaca ili zajednice da bi očuvali uspomenu na neke njima važne događaje. Oni su poslije utjecali na život svojih tvoraca i njihovih potomaka – služili su kao orijentiri, međaši, sudišta, prošteništa...
Valja znati da je postavljen u vrijeme kada je stanovništvo jako stradavalo od gladi, elementarnih nepogoda (suša, vrlo hladnih zima, najezda kukaca i miševa...). Česte su bile bolesti ljudi i stoke. Kuga i ratovi poharali su Gorski kotar u više navrata te su u narodu ostali upamćeni kao najgore pošasti. Odatle, konačno, i molitveni zaziv: Sačuvaj nas, Bože, od kuge, gladi i rata!.
Pretpostavlja se da je piljdak prvotno bio signalni stup namijenjen upravo obrani od ratnih stradanja. Nastao je još u doba kad su Turci ovuda prodirali prema Ljubljani. Prvi prodor u Gorski kotar zbio se 1408. godine, kada su Turci doprli sve do Metlike u Sloveniji.[7] Poslije pada Bosne 1463. godine i poraza Hrvata na Krbavskom polju 1493. godine, učestale su provale Turaka. Od 1469. godine zabilježeno je više od trideset velikih turskih prodora u Gorski kotar.[8]
Knezovi Zrinski, koji su vladali brodmoravičkim područjem, već su oko 1600. godine za obranu od Turaka izgradili u današnjim Brod Moravicama branič-kulu, koja je kasnije pretvorena u zvonik crkve sv. Nikole.[9] Zidan je kamenim blokovima učvršćenim metalnim sponama. Monumentalni korpus zvonika, debelih zidova rastvorenih samo otvorima na vrhu, jasno pokazuje njegovu prvotnu namjenu. Drveno šiljasto krovište zvonika izgorjelo je prilikom bombardiranja sela na Veliki četvrtak 1944. godine, a tijekom poslijeratne obnove zvonik je ponovno prekriven. Novo je kroviše znatno niže od predratnog, pa ponovno dolaze do izražaja fortifikacijske značajke zvonika. Prilikom nedavne obnove ni toranj ni obližnje kapele sv. Roka i sv. Andrije nisu arheološki istraženi, što svakako treba učiniti.
Zrinski su izgradili i osmatračnice na brdima, odakle su stražari pozorno pratili kretanja turskih jedinica koje su imale konje i stoga bile lako pokretljive. Upravo zbog konja Turci su se morali kretati već postojećim putovima i dolinama rijeka. Kad bi stražari opazili da se vojska približava, ložili su vatru i tako, noću plamenom, a danju dimom, signalizirali drugoj osmatračnici da je opasnost blizu. Druga je svojom vatrom uzbunila treću, treća četvrtu... I na taj je način vijest o Turcima putovala brže od od njih, dajući stanovništvu vremena da se skloni na sigurno, u okolne šume. Iako nisu mogli izbjeći pljačku i uništavanje svojih domova, seljani su barem očuvali svoje živote, nešto pokretne imovine i stoku bez koje život tada nije bio moguć. Takav način uzbunjivanja stanovništva prakticirao se i u drugim našim krajevima izloženim učestalim turskim napadima, primjerice u Dalmaciji.[10] Ako je piljdak doista bio signalni stup, njegova je lokacija idealna. Zanimljivo je da se upravo toranj brodmoravičke crkve, koji dominira krajem, i danas odlično vidi iz okolice piljdaka. A vidi se i toranj crkve Majke Božje Škapularske Moravičkim Selima.
Domaće stanovništvo vjeruje da je piljdak bio korišten i kao sakralno obilježje. To opravdavaju tvrdnjom da su niše u stupu bile namijenjene kipovima svetaca. Vjerojatno i jest tako, no pitanje je kada su niše napravljene i koji su kipovi bili u njima. Broj niša na sličnim spomenicima varira, uglavnom je to samo jedna niša okrenuta prolaznicima, a rjeđe su tri, kao ovdje. Ne zna se ni je li na vrhu kolumne stajao neki kip, što je u drugim hrvatskim krajevima, osobito u Međimurju i Turopolju, gdje je još očuvano mnogo pilova, čest običaj.[11] Ovaj pil masom i visinom ne odgovara takvoj namjeni te nije tip pila sa slobodnom plastikom nego više pil tipa tabernakul, odnosno poklonac – tabernakul.
Kao što nema preciznih podataka tko je, kada i zašto podignuo piljdak, nema ni pisanih izvora pomoću kojih bi bilo moguće točno datirati spomenik. Viktor Jurković smješta ga u 17. stoljeće, ne navodeći kojim se izvorima podataka služio.[12]
Piljdak, snimljen pred tridesetak godina
Svi podaci do kojih sam došla novijeg su datuma, iz druge polovine 20. stoljeća, i prilično oskudni. Muzikolog dr. Stjepan Sremac istraživao je sedamdesetih godina 20. st. Gorski kotar pa je obišao i brodmoravički kraj. U dokumentaciji zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku sačuvane su tri njegove crno-bijele fotografije piljdka snimljene 16. srpnja 1976.. Uz jednu je Sremac dopisao sljedeći komentar: Prema kazivanju Branka Delača – poštanski stup. U udubine se stavljala pošta dok se na vrhu palila slama kao znak da je pošta stigla.[13] Odakle Branku Delaču taj podatak nije poznato, ali je pouzdano da nema svjedoka koji bi potvrdili “poštansku” upotrebu piljdka u praksi. Zlatan Nadvornik u uvodnom poglavlju Goranske kuharice[14] navodi da je piljdak bio, između ostalog, stup sramote za razbojnike, vojne dezertere, kradljivce i žene preljubnice i ispred njega su se osuđenicima izricale kazne[15] za što također nisam našla potvrdu ni u narodnoj predaji ni u literaturi.
Budući da su brodmoravički župnici u pravilu bilježili sve popravke sakralnih spomenika u svojoj župi, trebalo bi pretražiti spomenicu i matične knjige župe Brod Moravice. Vjerujem da bi se tu našlo i drugih zanimljivih podataka. [16]
Tijekom istraživanja obratila sam se i Konzervatorskom odjelu Uprave za zaštitu kulturne baštine u Rijeci, ali ni tamo nisam našla nove podatke. Saznala sam jedino da piljdak nije evidentiran, registriran i obnavljan pod okriljem tog odjela. Nemaju ni pisanih podataka, ali u njihovoj fototeci postoji jedna njegova fotografija iz 1974. godine.[17]
Ne zna se ni koliko je i kakvih preinaka spomenik doživio. Posljednji veliki prodor turske vojske u Gorski kotar zbio se 1768. godine, kad su stradale Stara Sušica i Ravna Gora.[18] Teško se može vjerovati da od tada do danas spomenik nije obnavljan i prilagođavan novim prilikama. Stoga mi se teza da je piljdak izvorno signalni stup kasnije pretvoren u kapelicu – poklonac, koju zastupa Iva Perčić-Čologović,[19] čini najprihvatljivijom. Jasno je, dakle, da je, bez obzira na prvotnu namjenu, piljdak trebao štititi putnike namjernike i stanovnike okolnih naselja od svakovrsnih zala.
Piljdak je danas jedini takav spomenik na brodmoravičkom području, pa je tim vredniji za nas. Iako nema umjetničku vrijednost, svakako ima kulturno-povijesnu. Sada za nj zna samo domaće stanovništvo pa bi ga valjalo uključiti u turističku ponudu brodmoravičkog kraja. Tiskanje razglednice s tim motivom, kao što je učinjeno sedamdesetih godina prošlog stoljeća, čini mi se dobrom idejom.
Također bi ga valjalo u dogledno vrijeme restaurirati da se izbjegnu veća oštećenja i produži mu se trajanje. U tu svrhu treba angažirati stručnjake i pritom paziti da se obnova obavi valjano, u skladu s pravilima konzervatorske struke. Nenamjensko korištenje piljdka te svaki nevješt popravak, makar bio učinjen u najboljoj namjeri, samo će nepotrebno dodatno oštetiti spomenik.
LITERATURA
BROD-MORAVICE; 150-GODIŠNJICA OSNOVNE ŠKOLE 1818-1968, 100-GODIŠNJICA ŠKOLSKE ZGRADE 1869-1969, Osnovna škola Brod-Moravice, sine loco, 1969.
Belostenec, Ivan: GAZOPHYLACIUM, I. KNJIGA, Liber i Mladost, Zagreb, 1972.
Burić, Antun: POVIJESNA ANTROPONIMIJA GORSKOG KOTARA U HRVATSKOJ 1438. – 1975.; GORANSKA PREZIMENA KROZ POVIJEST, Društvo za zaštitu prirodne, kulturne i povijesne baštine Gorskog kotara, Rijeka, 1983.
Cvetnić, Sanja: LOYTRE ZA RAY NEBEòZKI: KRIŽNA DRVA I KAPELICE U TUROPOLJU, Artresor naklada, Zagreb, 2002.
Delač-Petković, Karmen: ŠTO JE PILJDAK? , Runolist, glasilo Gorana, br. 5, Rijeka, studeni 2004., str. 16-17.
ENCIKLOPEDIJA LIKOVNIH UMJETNOSTI, sv. 3, Inj-Portl, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1964.
Feletar, Petra: RASPELA ČUVAJU MEĐIMURJE, Hrvatski zemljopis, br.13, god. II., Zagreb 1995.,
Horvat, Anđela: BAROK U HRVATSKOJ, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1982.
Horvat, Anđela: SPOMENICI ARHITEKTURE I LIKOVNIH UMJETNOSTI U MEĐIMURJU, bez izdavača (vlastita naklada?), Zagreb, 1956.
Jurković, Viktor: PO DRAGOM GORANSKOM ZAVIČAJU – BRODMORAVIČKI KRAJ, “Kajkavsko Spravišče” Zagreb, Zagreb, 1981.
LIKOVNA ENCIKLOPEDIJA JUGOSLAVIJE, sv. 2, K-Ren, Jugoslavenski leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb 1987.
Marević, Jozo i dr.: LATINSKO-HRVATSKI ENCIKLOPEDIJSKI RJEČNIK I. I II. SVEZAK, Marka i Matica Hrvatska Zagreb, Velika Gorica – Zagreb, 2000.
Nadvornik, Zlatan: GORSKI KOTAR: HRANA ZA DUŠU I TIJELO: GORANSKA KUHARICA, Tiskara i kartonaža Delnice, Delnice, 2004.
Perčić-Čologović, Iva: DUHOVNA DOSTIGNUĆA – FORTIFIKACIJSKI I SAKRALNI SPOMENICI, u monografiji GORSKI KOTAR, Fond knjige “Gorski kotar”, Delnice, 1981.
Sekulić-Gvozdanović, Sena: CRKVE – TVRĐAVE U HRVATSKOJ, Školska knjiga, Zagreb, 1994.
Sušnik, Franjo i Jambrešić, Andrija: LEXICON LAATINUM INTERPRETATIONE ILLYRICA, GERMANICA ET HUNGARICA LOCUPLES, IN USUM POTISSIMUM STUDIOSAE JUVENTUTIS DIGESTUM AB ANDREA JAMBRESSICH, SOCIETATISJESU SACERDOTE, CROATA ZAGORIIENSI.(...) Zagrabiae, Typis Academicis Societatis JESU, per Adalbertum Wilh. Wesfseli Anno 1742
BILJEŠKE
[1] Marević, Jozo i dr.: LATINSKO-HRVATSKI ENCIKLOPEDIJSKI RJEČNIK I. I II. SVEZAK, Marka i Matica Hrvatska Zagreb, Velika Gorica – Zagreb, 2000.
[2] Belostenec, Ivan: GAZOPHYLACIUM, I. KNJIGA, Liber i Mladost, Zagreb, 1972.
[3] Sušnik, Franjo i Jambrešić, Andrija: LEXICON LAATINUM INTERPRETATIONE ILLYRICA, GERMANICA ET HUNGARICA LOCUPLES, IN USUM POTISSIMUM STUDIOSAE JUVENTUTIS DIGESTUM AB ANDREA JAMBRESSICH, SOCIETATIS JESU SACERDOTE, CROATA ZAGORIIENSI.(...) Zagrabiae, Typis Academicis Societatis JESU, per Adalbertum Wilh. Wesfseli Anno 1742.
[4] Cvetnić, Sanja: LOYTRE ZA RAY NEBEòZKI: KRIŽNA DRVA I KAPELICE U TUROPOLJU, Artresor naklada, Zagreb, 2002.
[5] Horvat, Anđela: BAROK U HRVATSKOJ, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1982.
[6] Burić, Antun: POVIJESNA ANTROPONIMIJA GORSKOG KOTARA U HRVATSKOJ 1438. – 1975.; GORANSKA PREZIMENA KROZ POVIJEST, Društvo za zaštitu prirodne, kulturne i povijesne baštine Gorskog kotara, Rijeka, 1983.
[7] Ibid.
[8] Ibid.
[9] Perčić-Čologović, Iva: DUHOVNA DOSTIGNUĆA – FORTIFIKACIJSKI I SAKRALNI SPOMENICI, u monografiji GORSKI KOTAR, Fond knjige “Gorski kotar”, Delnice, 1981.
[10] Sekulić-Gvozdanović, Sena: CRKVE – TVRĐAVE U HRVATSKOJ, Školska knjiga, Zagreb, 1994.
[11] Vidi: Cvetnić, S., Feletar, P. i Horvat, A.
[12] Jurković, Viktor: PO DRAGOM GORANSKOM ZAVIČAJU – BRODMORAVIČKI KRAJ, “Kajkavsko spravišče” Zagreb, Zagreb, 1981.
[13] Sremac, Stjepan: fotografije iz Fototeke instituta za narodnu umjetnost Zagreb, inventarni broj 10561, 10562 i 10563.
[14] Nadvornik, Zlatan: GORSKI KOTAR: HRANA ZA DUŠU I TIJELO: GORANSKA KUHARICA, Tiskara i kartonaža Delnice, Delnice, 2004.
[15] Ibid., cit. str 41. Knjiga ne sadrži popis literature kojom se autor služio.
[16] Spomenicu Župe Brod Moravice pregledala sam 2008. godine. Nisam našla zapisa o piljdaku.
[17] Za pomoć pri istraživanju zahvaljujem gosp. Ivanu Delaču, prof. i gđi Ljiljani Sladonja, dipl. ing. arhitekture i konzervatorici.
[18] Burić, Antun: POVIJESNA ANTROPONIMIJA GORSKOG KOTARA U HRVATSKOJ 1438. – 1975.; GORANSKA PREZIMENA KROZ POVIJEST, Društvo za zaštitu prirodne, kulturne i povijesne baštine Gorskog kotara, Rijeka, 1983.
[19] Perčić-Čologović, Iva: DUHOVNA DOSTIGNUĆA – FORTIFIKACIJSKI I SAKRALNI SPOMENICI, u monografiiji GORSKI KOTAR, Fond knjige “Gorski kotar”, Delnice, 1981.