No, predigra Henricu III. još nije bila u cijelosti završena. Čim su stigli Kopač, Arnold i Banov, na praznu zastavu upisano je ime - Polaris. Objašnjenje? Od prvog trenutka Polarisu je bila namijenjena sudbina rješenja ograničenog dometa. Razlog se nalazio u prijateljskim sponama dvojice ex-Riječana s trećim ex-Riječaninom, bubnjarom Tonijem Ćatovićem, i suosjećanjem s nezavidnom zdravstvenom situacijom u kojoj se našao. Zbog poteškoća s vidom, Ćatović je morao je na operativni zahvat preko bare, u SAD, pa su dečki kolegijalno odlučili naći mu samo privremenu zamjenu, dok se ne vrati, te za to vrijeme djelovati pod podjednako privremenim nazivom.
Tragom toga, početnu postavu nove gradske rock-družine činili su: Edi Malovrh (vokal), Matjaž Kopač Kope (solo gitara), Sergio Banov (ritam gitara), Igor Arnold (bas), Zlatko Mesić Mit (bubnjevi). U takvoj raspodjeli uloga brzo je došlo do upitnika, i to u ritam-sekciji, pa su uslijedile prilagodbe. Bubnjevi? Mesića već nakon dva-tri mjeseca zamjenjuje Vanja Galetović Rošo, a ljeta 1966. njega nasljeđuje konačno pristigli Toni Ćatović. No, nije mu potrajalo, iznova ostavlja palice, pa se krajem ljeta iste dužnosti prihvaća Andrija Fišćur. Bas? Arnolda u proljeće 1966. zamjenjuje Remigio Gabre, a on pak u jesen prepušta posao Zoranu Kompanjetu. Tim je promjenama veza s ugašenim Riječanima dodatno osnažena: Fišćur, Gabre i Kompanjet u svojim su glazbenim iskaznicama također imali zabilježen staž u tom sastavu.
Polaris je bio osuđen na nepovrat one večeri siječnja 1966. kada su dečki iz benda uzeli u ruke Opću enciklopediju JLZ-a, vrtjeli njezine stranice, a Kopač u jednom trenutku, zastajući kod enciklopedijskih jedinica vezanih uz britansku povijest, prozborio: Neka bude Henric VIII. ili Henric III., oboje zvuči neobično!
Presudili su Edi Malovrh i Sergio Banov, odlučujući se za Henrica III. Ne gubeći vrijeme, novi naziv ispisan je goticom na bubnjevima benda. Ipak, kad se grupa koji dan potom pojavila na pozornicama Krnjeva i Kostrene, ni za kakva Henrica nije se još moglo znati. U prvom planu bio je Polaris, dok je ime britanskog kralja, na bubnjevima prekriveno, čekalo svoj trenutak.
ZVALI SU GA JAGGER
Premijerni izlazak na pozornicu Henrica III. dogodio se siječnja ili veljače 1966., a riječ je o pozornici trsatske Čitaonice. Momčad od prvih dana „teše“ standarde s potpisima Rolling Stonesa, Kinksa i Animalsa. Teško da je drukčije i moglo biti, znamo li za Malovrhovu bezgraničnu naklonost Rolling Stonesima. Generacijski suborci sjećaju ga se kao neskrivena fana Jaggera i društva, do te mjere da je slavnom frontmanu sličio i glasovno i vizualno. Skinuo sam totalno njegov način pjevanja i pokrete, pa su me prozvali Jagger, kazat će skoro četiri i pol desetljeća kasnije Malovrh. I dodati kako ga je nadimak pratio sljedećih 30 godina.
| 
Henrici na Mlaki 1967., pred početak nastupa. Vokalist Dalibor Brun obračunava se s noktima
|
Drukčije nije moglo biti znamo li također za biografsku epizodu basiste Kompanjeta u kojoj glavno mjesto pripada sastavu Animals. Prije negoli će postati jedan od Henrica, ljeta 1964., kao 17-godišnjak, Kompanjet se zaputio kod svoga prijatelja Derecka Woodgatea u Britaniju, u mjesto Tombridge Wells, gdje je dobio priliku ući na koncert Animalsa. Burdonov mladi bend tek se trebao izboriti za mjesto pod glazbenim suncem i nastupao je u lokalnoj kino-dvorani, pred stotinjak radoznalaca. Zahvaljujući tom iskustvu, prisjetit će se desetljećima potom Kompanjet, kad god sam kasnije svirao, nisam osjećao kompleks. Na svoje uči i uši sam se uvjerio kako između grupa u Rijeci i britanskih rock-zvijezda na početku karijere ne postoje suštinske razlike. I jedni i drugi bili smo samo klinci koji vole glazbu i koji se za priliku da to pokažu moraju žestoko boriti. Sve ostalo je pitanje industrije.
Repertoar Henrica će se vremenom širiti, uključujući primjerice teme Bee Geesa ili Sama Cookea, ali u njegovim uporišnim točkama neće biti odmicanja ni milimetar. Ako se VIS Sonori moglo doživjeti kao gradske Beatlese, tragom činjenice da su liverpulske bube dale 70 posto pjesmarice Sonora – za Henric III. moglo se mirne duše ustvrditi kako su oni gradski Rolling Stonesi, imajući pred sobom podatak kako je „kotrljajuće kamenje“ odgovorno u identičnom omjeru za pjesmaricu Henrica III. Da su obje riječke ekipe imale izraženiji osjećaj za konstruiranje vlastite javne slike, za ono što se s vremenom nazvalo PR-om, možda su, tragom slavnih uzora, mogle zaigrati na kartu (stvarnih ili fingiranih) Beatles – Rolling Stones animoziteta, marketinški lašteći svoj lik u očima ovdašnje publike.
Neopterećen strategijama te vrste, štoviše podalje od bilo kakvih kalkulantskih misli, bend brzo izrasta u scensku atrakciju, i to ne samo na gradskim plesnim mjestima. Grupa 1966. nastupa u Rabu, Šibeniku i drugdje, još jednom s povratnikom Ćatovićem za bubnjevima. Odlična reputacija prati Henrice u stopu. Potvrđuje to, primjerice, Siniša Škarica, tih godina član šibenske grupe Mi, kasnije urednik u Croatia Recordsu, kojemu se u pamćenje urezao nastup Henrica III. ljeta te godine na igralištu DTO Partizan u Šibeniku i posvećuje mu retke u knjizi Kad je rock bio mlad – Priča s istočne strane 1956.–1970.
Kada se jeseni 1966. godine u Rijeci bude pojavio Begnamin Stanić, odmetnik iz lovranskih Bohema, koji se u grad na Rječini preseljava zbog upisa u Muzičku školu Ivana Matetića Ronjgova, mitologija Henrica III. dobit će nov prilog. Prst je Svevišnjeg, naime, htio da se nađe u istoj klupi ni s kim drugim do učenikom Edijem Malovrhom. Slijedi anegdotalna situacija. Bio je sam početak školske godine kada je Edi ozbiljno pogledao nepoznatog momka pored sebe i upitao ga: Čuj, ti si iz Lovrana, poznaš li možda gitaristu Stanića, onog što je svirao u Bohemima? 
Treba li reći, glas o dobrom gitaristu bio je brži od njega samog. Razlog Malovrhova raspitivanja lako je pretpostavljiv: trebao ga je u bendu. Tadašnji Henricov gitarist Kopač padom se nezgodno povrijedio, polomivši ono što je svakom gitaristu najvažnije, prste na rukama, pa je bendu na toj radnoj poziciji hitno trebala zamjena. U tom se trenutku kompletira postava koja će u očima publike postati slika na koju se najčešće misli kada se spomene grupa, dakle „pravi“ Henrici. Taj grupni portret čine: Edi Malovrh (vokal), Begnamin Stanić (solo gitara), Sergio Banov (ritam gitara), Zoran Kompanjet (bas) i Andrija Fišćur (bubnjevi). U toj postavi ostaju upamćeni nastupi benda na Nafti, gdje Henrici plijene publiku uvjerljivim izvedbama uspješnica Rolling Stonesa, Kinksa, Who, Animalsa, Beatlesa.
U TVORNICI MARSHALL POJAČALA
Stara istina kaže kako ono što je dobro ne može dugo trajati, pa se kolektiv već sljedeće godine nalazi pred novim iskušenjem. Suradnja s Malovrhom uplovila je u nemirne vode, zbog čega se na njegovu mjestu ljeta 1967. pojavljuje Dalibor Brun, pristigao iz Sonora. Ako je ljeto na Nafti počelo te godine s Malovrhom za mikrofonom, nastavljeno je s Brunom. S njim će zaredati svirke u Domu mladih na Krnjevu, u Domu na Mlaki, pulskom Uljaniku, varaždinskom Domu željezničara, a zaputit će se i preko granice, na nastup u Trstu.
Zanimljivo je da su dečki tijekom godine 1968. bili kao nikad prije, vjerojatno i nikad poslije, praćeni oštrim medijskim okom i uhom. Objašnjenje? Plesnim su notama ispunjavali terasu Novog lista, gdje je na svoje dolazila ponajprije novinarska čeljad te kuće. Među tim nastupima bio je i onaj na priredbi Ples mladosti, koju je 25. svibnja organizirao Savez omladine Novog lista, a Henrici se pojavili na sceni kao glazbena pratnja Ivi Robiću.
Nastupi u Novom listu 1968. dobili su iz vizure grupe posebnu auru zbog još jednog razloga. Mislimo na nastupe kojima će članovi Henrica postati zaslužni za podatak što prelazi okvire priče o grupi i nalazi mjesto u biografiji gradske scene – travnja te godine na terasi Novog lista svoje su note isporučivali rasplesanoj publici putem prvih riječkih gitarskih pojačala Marshall. Oprema je bila plaćena tri milijuna dinara, što je u to doba astronomska svota, ali su članovi Henrica s novom opremom u rukama mogli ponosno ustvrditi kako su najbolje naoružan električarski bend u gradu. Pa i ne samo njemu. Jesu li to bila prva pojačala Marshall u državi?
Uostalom, zašto baš Marshall? I kako su došli do opreme s tom etiketom?
| 
Tko je rekao da Henrici pred nastup imaju tremu?
|
Odgovor na pitanje zašto baš Marshall lak je: ako su s tim pojačalima nastupali Stonesi, moraju i Henrici. Pitanje o podrijetlu opreme odvodi u jesen 1965., kada Kompanjet prvi put stiže u London, u nakani da kupi pojačala Vox. Isti scenarij će se potom ponavljati dva puta godišnje. U jesen 1967. vlakom s njime stiže i Banov, a dečki se vraćaju kući s modelima Foundation (100 W, bas pojačalo) i AC 30 (50 W, gitarsko pojačalo). Godinu potom eto ih iznova u britanskoj prijestolnici, u kombi-vozilu još jednoga riječkog gitariste, Mirka Sertića. Već iskusan poznavatelj i pojačala i Londona, Kompanjet se taj put pokazao vještim kupcem. Umjesto u prodavaonicu, zaputio se s Banovom ravno na vrata proizvođača. Za razliku od Voxa, po kojeg su odlazili u londonsko predgrađe, sada hitaju u gradsko središte, ravno u tvornicu opreme koju je Jim Marshall otvorio 800 metara od Picadillyja. Igrom slučaja, tu susreću njegova ključnog poslovnog partnera, distributera Rosse-Morrisa, s kojim zapodijevaju razgovor. Rezultat? Nakon isprobavanja viđenog, a toga nije bilo malo, kupuje se oprema za cijeli bend, u pola maloprodajne cijene. U povratku je uslijedila avantura na graničnim prijelazima, ali kad se na terasi Novog lista dogodila premijera novog, pojačalima Marshall podržanog zvuka grupe, nisu postojale carinske teškoće koje u glavama mladih glazbenika ne bi izgledale minorno.
Studenog 1967. slijedi temeljitija reorganizacija kolektiva. Iz skupine odlaze Brun, Stanić i Fišćur, a u nju dolaze Lauro Dessardo (vokal), Ivan Načinović Nino (klavijature) i Vladimir Štimac (bubnjevi). Banov uzima u ruke solo gitaru. Budući da Dessardo nije skrivao sklonost žanrovskim izletima u soul i rhythm & blues, nova pjesmarica Henrica uključuje radove kojima su potpisnici Wilson Pickett, Solomon Burke, Otis Redding, Joe South, Eddie Floyd, George Washington. U to su se itekako mogli uvjeriti posjetitelji koncerta Henrica veljače 1968. u dvorani Neboder. S povratnikom Fišćurom za bubnjevima, zvuk grupe na tom je koncertu osnažen puhačkom linijom, gostujućim trubačem i trombonistom iz Narodnog kazališta Ivan Zajc.
| 
Ivo Marendić: Čupavci našeg grada; Novi list, 13. travnja 1966.
|
Ljeto 1968. donijelo je serijal nastupa u organizaciji Kvarner-expressa na brodu Ivan Cankar, koji je od 1. lipnja bio zadužen za jednodnevne sezonske izlete četvrtkom iz Rijeke za Rab. Isti je brod, s istim glazbenicima, bio od početka srpnja angažiran za „noćne šetnje“ građana Rijeke i turista Kvarnerskim zaljevom subotom. Postava je uključivala Vladimira Štimca kao saksofonistu. Ponosni na svoje Marshalle, dečki pamte brodski susret s članovima beogradskih Silueta i njihove zavidne poglede prema opremi Henrica.
SNIMKA KOJE NEMA
Jesen je zakucala na vrata još jednim kadrovskim preslagivanjem snaga. Nakon kratke, jednomjesečne epizode zvane Marineri, kada su aktualni i bivši članovi grupe nastupali u dvorani Novog lista pod tim imenom u ad hoc sklopljenoj kombinaciji (plus solo gitarist Milivoj Brozina), Henrici su na sceni kao ekipa u sastavu: Edi Malovrh (povratnik za mikrofonom), Angelo Clai (solo gitara), Nino Načinović (orgulje), Zoran Kompanjet (bas), Vlado Štimac (bubnjevi). Zime 1968./69. nastupa se na crikveničko-vinodolskom području (u mjestu Zagori), na proljeće u Krku, ljeti u Novigradu, jesen donosi nastupe u Caru Eminu, na Tenisu i drugdje.
Zima 1969./70. donijela je smanjivanje aktivnosti (jedan od rijetkih nastupa zabilježen je siječnja 1970. u Caru Eminu), a ljetno oživljavanje aktivnosti odvelo je momčad, pored ostalog, u Istru. U novigradskom hotelu Trst odradit će standardni ljetni serijal, bivajući viđen u sastavu: Krešimir Orlović (vokal i bubnjevi), Vladimir Stanković (solo gitara), Zoran Kompanjet (bas), Nino Načinović (orgulje), Vlado Štimac (bubnjevi i vokal, izmjenjivat će se na tim pozicijama s Orlovićem). U toj, završnoj fazi djelovanja grupe nastalo je nekoliko vlastitih autorskih ostvarenja, zaslugama Vladimira Stankovića i Nina Načinovića. Grupa će nastupati do rujna 1970. godine.
Za svoga petogodišnjeg staža VIS Henric III. nije ušao u studio. Je li i rock-naraštajima koji su dolazili u cijelosti uskratio informaciju o vlastitom zvuku? Sjećanja upućuju kako je u završnoj fazi djelovanja benda načinjena živa snimka za potrebe Radio Rijeke. Utemeljenost te informacije u međuvremenu je teško provjeriti. Pored ostalog zbog činjenice da su se magnetofonske trake u Radio Rijeci znale u to doba koristiti višekratno, prekrivajući prethodni zvučni zapis novom snimkom…