Ako je istina da su Neda, Miljenko i Dario ime koje pamtimo iz ranih sedamdesetih, čemu su dobrim dijelom pridonijeli njihovi tadašnji radijski i diskografski istupi, istina je i da su temelji te vokalne suradnje postavljeni u šezdesetima. Nevjerne Tome mogu lako razuvjeriti posjetitelji serije priredbi Sijela 18 održanih u proljeće 1969. Kada su, primjerice, izašli na pozornicu Cara Emina 11. travnja te godine – u tom trenutku još uvijek duo, jednostavno nazvan Neda i Miljenko – Neda Radetić i Miljenko Karabaić već su iza sebe imali titulu pobjednika iz prethodna dva kola te zabavne priredbe.
| 
Riječka djeca cvijeća u dojmljivoj modnoj akciji.
|
Desetak dana potom, 24. travnja, svojim su, za grad i šire domaće okruženje potpuno novim glazbenim profilom – on s akustičnom gitarom u rukama i ona kao vokalistica – osvježavajući začin koncerta VIS-ova upriličenog za nabavku uniformi gradskim dobrovoljnim omladinskim jedinicama u Neboderu, praveći društvo pjevačima Ivici Veljačiću i Marcelu Hubički, pod budnim okom i uhom iskusnijih kolega. Neda i Miljenko bili su uspješni već prvim koracima: uslijedila je ukupna pobjeda na Sijelu 18, čime su dobili pravo nastupa na MIK-u '69, istog ljeta zaredali su nastupima na Trsatskoj gradini, u pratnji sastava Vizije (što se moglo shvatiti kao zagrijavanje za mikovski debi), a 9. studenog izlaze pred publiku u kinu Partizan, kao dio zvučnog paketa humanitarne priredbe riječkih glazbenika upriličene za tadašnje stradalnike od potresa u Banja Luci.
Godina 1969. krenula je za Nedu i Miljenka, bez dvojbe, žestoko, a novo desetljeće kao da prvim koracima u ničemu nije htjelo posustati. Ipak, prije nego što u njega zaronimo, prateći korake riječkog dvojca, dužnost nam je odgovoriti na pitanje: iz kojeg su dvorišta Neda i Miljenko krenuli prema vratima domaće glazbene scene? Što im je i na koji način ta vrata otvorilo?
Događaj koji će ih lansirati u domaće pop-vode dogodio se u određenom smislu bez njih, točnije oni ga u prvi mah nisu bili u cijelosti svjesni, premda su mu bili glavnim akterima. Neobična situacija ima podjednako neobičnu pozornicu: Trsatske stube. Bio je sam početak godine 1969., jedan od hladnih siječanjskih dana, kada se mladi par iz do jučer zajedničke Pedagoške gimnazije (koja je radila u zgradi Riječke gimnazije), ona – maturantica i on – brucoš, nakon šetnje Trsatom, spuštao prema gradskom središtu. Emocije među njima zaiskrile su još negdje prethodnog ljeta, na plaži u Malinskoj, gdje je Miljenko (u tom dijelu godine redovito u tamošnjoj kući svojih roditelja) imao običaj zabavljati društvo gitarom, a među onima koji bi se pridružili glasom bila je i Neda. Mala je, bilo je jasno svakom tko je imao uši, znala pjevati. Kako i ne bi: kod kuće se nije odvajala od folk i country ploča, a i pohađala je riječku Muzičku školu.
Spuštajući se raspoloženi Trsatskim stubama, momak i djevojka pjevušili su njenu omiljenu skladbu The Morning of My Life, izraelskog dua Esther & Abi Ofarim. Slučaj je htio da u tom trenutku ne budu na stubama sami, da ih čuje pjevušiti još netko, hitajući u istom smjeru. Kada je par stigao pred kraj stuba, Miljenko je prišapnuo Nedi: Znaš li tko je bio iza nas? Dario Ottaviani iz Uragana!“
Je li ih Ottaviani čuo? Itekako. Otprilike dva mjeseca potom na zvono Nedinih vrata naslonile su se dvije školske kolegice. Razlog? ......