Neki čovjek doputuje brodom, u doba karnevala, u grad iz kog je, nekad davno, isplovio njegov djed u potrazi za boljim životom. Čovjek boravi u gradu nekoliko dana, upoznaje grad, prati veliku karnevalsku povorku na Korzu. Navečer ga vidimo na velikom maškaranom balu u Guvernerovoj palači. Ne zna se tko ga je pozvao. U gužvi i metežu koji je nastao jer se jedan od gostiju predozirao, on napušta Palaču. Nešto kasnije, iste večeri, taksi ga vozi do Trsta te se, u rane jutarnje sate, ukrcava na neki teretni brod što za Južnu Ameriku mjesecima putuje, zaobilaznim putem, uz obale Afrike. Na tom putu brod napadnu pirati i onaj čovjek, nesretnim slučajem, gubi život. U osvetničkoj akciji patrolnog broda pogiba dječak, vozač čamca kojim su pirati izveli prepad na brod.U Rio de Janeiru, sumnjivom smrću umire mlada žena narkomanka. Autopsija pokazuje da je bila predozirana i trudna.
*
Kad je teretni brod LEVANTADO DO CHAO, guran od, omalenog ali žustrog, tegljača HRABRI, ušao kroz uski i duboki prolaz u zapuštenu luku grada, na mjestu gdje Mediteran najbliže prilazi Evropi, Yaime Desiderio Morovich stajao je na palubi i gledao kako s lijeve strane broda, gledano po pramcu, promiče niz prilično zapuštenih lučkih skladišta u kojima jedva da je bilo života. Tek bi neki traktor slao u zrak oblačiće plavog dima, brekćući pod teretom. I neka je, ruzinava, lučka dizalica lijeno dizala nešto, kao da joj se neće.
S druge su strane, uz dugački mol, uz bezglave željezne trupine nekadašnjuh orijaških dizalica, bile privezane ribarske brodice najrazličitijih vrsta, boja i oblika. Nekoliko je ribara, otrcane odjeće, iz dosade ili potrebe, pecalo tik do velikog natpisa ZABRANJENO PECATI. Bili su, zbog stida ili opreza, okrenuti leđima prema molu, na vanjskim stranama paluba svojih brodica, i nisu se trudili privlačiti pažnju. Ipak, na kamenitoj obali iza njih okupili su se dokoni šetači i, odobravajućim povicima, popratili rijedak ulov jednoga od njih. Upravo je neki debeli, obučen u žuti ribarski kombinezon, podigao na palubu svoje brodice ribu srebrnastog trbuha. Ovako izdaleka gledano riječ je bila o solidnom primjerku palamide. To je dakle to mjesto, ta luka, ti sivi neboderi i razbacane kuće neskladnih dimenzija, s pokojom palačom što bi svojom oronulom ljepotom potcrtavala nezgrapnost i ružnoću okolnih zgrada. To je ono što je djed u svojim pričama znao nazivati najljepšim gradom Mediterana, gradom svoje mladosti, gradom novog početka. Ova kaotična nakupina kuća koju je vidio s krme broda koji ga je, kao i stotine tisuća drugih, vodio u Novi Svijet, bila je posljednja slika izgubljenog zavičaja.
Nakon što su se carinici, predstavnici lučke uprave i policije, popeli na brod i provjerili ima li brod i njegova posada potrebne papire, pažljivo pregledavajući osobne dokumente mornara i časnika, posada je mogla sići na kopno. Jaime Desiderio, zasad ga tako zovemo, požuri se udaljiti od broda koji mu je tri i pol mjeseca bio dom. Stupajući neravno popločenom obalom stopalo mu zapne za nešto. Bio je to metalni, okrugli poklopac usađen u tkivo asfalta. Zamijetio je čudan napis na njemu nepoznatom jeziku – VIZVEZETEK - pisalo je, a sa strane bila su izlivena u željezu neka pismena nalik na kineska. Uzme iz torbe na leđima blok s papirom, otrgne stranicu i na nju zapiše taj čudni pojam. Zabavljalo ga je ponekad istraživati značenje i porijeklo riječi, onako amaterski. Sad to više, nažalost, uz internetske rječnike, i nije bilo tako zanimljivo. Ukucaš riječ i pokušavaš je pripisati nekom jeziku. Ako nije taj onda je neki drugi ili treći. I tako redom. No, sjeti se, preporučeno mu je ne upotrebljavati internet ni mobitel. Nikakvi, pa ni elektronski, tragovi ne smiju upućivati na njega. Strogo su mu zabranili kontaktirati bilo koga u domovini.