Do sada, najopsežniji i najcjelovitiji prikaz kratkog životnog i radnog vijeka Karla Baumanna kao ronioca, sportaša, jedriličara, pisca i ronilačkog pedagoga objavio je 2004. godine u Sušačkoj Reviji (46/47) Daniel Frka, poznati ronilac, publicist i još poznatiji podvodni fotograf. Ovom prigodom rad ing. Baumanna biti će obrađen isključivo u odnosu na njegovu ronilačku djelatnost i pokušat ću iznijeti neke nepoznate detalje o njegovu životu i radu na području ronjenja. Uz to posebno ću se osvrnuti na uzroke fatalnog incidenta u kojem je stradao, a koji se dijametralno razlikuju od nekih tada aktualnih mišljenja o uzrocima njegova stradanja.
Karlo Baumann rodio se u Zelenici (Boka Kotorska) 2. veljače 1914., od majke Magyar Ide i oca Karla, oboje podrijetlom iz Budimpešte. Obitelj se 1928. iz Zelenike preselila u Split, u kojem je Karlo završio gimnaziju. Brodograđevni odsjek strojarskog fakulteta Zagrebačkog sveučilišta diplomirao je 18. prosinca 1943. godine. Prvo radno mjesto u zvanju brodograđevnog inženjera odradio je 1946./1947. godine u Brodogradilištu 3. maj u Rijeci. Iz 3. maja je, u prvom redu zbog ljubavi prema ronjenju, 1947. godine prešao u poduzeće Brodospas u Splitu.
U ronilaštvo se uključio slučajno, spontano, samouko, kada se bez ikakve formalne obuke ronjenja, u klasičnom ronilačkom skafanderu (teška ronilačka oprema), spustio na dno da bi promotrio i skicirao položaj potopljenog doka u riječkoj luci. Uz to, prema situaciji na licu mjesta, trebao je zaključiti o oportunosti i načinu podizanja doka na površinu. Kako angažirani ronioci tehnički nisu bili dorasli obaviti zadaću u cjelini, Baumann je zaronio dobrovoljno, iako u ronjenju nije imao nikakvog osobnog iskustva. Zaronio je nakon kratke pripreme i uputa koje su mu dali ronioci na licu mjesta. Zaronjavanju su, dakle, prethodile samo kratke upute profesionalnih ronilaca, za njima slijedila je njihova asistencija s površine tijekom ronjenja. Nakon pregleda i skiciranja položaja tisuću šestotonskog doka, dok je kasnije, prema njegovom projektu podignut na površinu i obnovljen u brodogradilištu Kraljevica.
Treba reći da su ronioci s istočne obale Jadrana između dva svjetska rata educirani u tehnici ronjenja u klasičnom ronilačkom skafanderu (ponavljamo ‒ teška ronilačka oprema) i najvećim dijelom osposobljeni na tečajevima ronjenja Kraljevske Mornarice u okviru Arsenala u Tivtu. Na tečajevima, koji su trajali od 6 do 12 mjeseci, stjecali su solidno stručno znanje jer su tečajevi bili utemeljeni po uzoru na tečajeve bivše Austrougarske RM, koji su također održavani u Tivtu. Na njima su obučavani mornari te mornarički podoficiri i oficiri s područja cijele Kraljevine. Na pojedinim tečajevima u ronjenju osposobljavani su i inženjeri Kraljevske Mornarice kao i radnici tivatskog Arsenala angažirani na održavanju podmornica. Među mornarima i podoficirima su bili relativno najbrojniji tečajci s otoka Krapnja. Oni su tako stjecali dodatno iskustvo na ubiranju spužvi, zanatu koji se desetljećima prenosio s oca na sina. To iskustvo prenosilo se s koljena na koljeno, još od 1892. kada je na Krapanj donijet prvi ronilački skafander iz Trsta. Krapanjski ronioci u tom razdoblju najviše su se istaknuli kod gradnje i popravaka lukobrana diljem istočne obale Jadrana i osobito pri gradnji velikog lukobrana na ulazu u Pulsku luku. Na ovoj zadaći poseban izazov bili su dubina na kojoj je građen lukobran i obujam podvodnih radova.
....