U plejadi od stotinjak povijesnih profesionalnih fotografa u Rijeci, od prvih koji su tu počeli fotografirati 1844. godine, pa do 1940-ih godina (što danas smatramo povijesnim razdobljem), posebno i istaknuto mjesto zauzeo je Carlo Zamboni.
Carla Zambonija kao vrsnog fotografa prva je u nas spomenula 1980-ih godina naša istaknuta hrvatska povjesničarka fotografije Nada Grčević. Mnogo više o njegovom fotografskom opusu saznalo se 1989./1990. godine tijekom pripreme Riječke izložbe u povodu 150. obljetnice izuma fotografije. Tada su uz druge riječke fotografe bile izložene i brojne fotografije Carla Zambonija, isticale su se svojom kvalitetom, odabirom motiva te opremom. Njegov fotografski opus već tada je izazivao istraživače povijesti fotografije da mu se posveti veća pažnja.
RIJEČKI FOTOGRAFI U DOBA DOLASKA C. ZAMBONIJA U RIJEKU
U godinama kada Carlo Zamboni dolazi u Rijeku, tu profesionalno djeluje samo nekoliko fotografa. U Rijeci već od 1864. radi, fotografski studio Luzzatto, ali neposredno ranije, prije dolaska Zambonija, tu započinje radom fotograf Francesco B. Giurandica (Jurandića), a sporadično se pojavljuju ”fotografi putnici" kao što je Friedrich Gsund te Ignazio Pollak, koji kratkotrajno surađuje sa prvim riječkim fotografskim studiom obitelji Nathana Heringa. Tek kratko vrijeme oko 1866. tu radi i fotograf Wilhelm Vessel. Godine 1872. u Rijeku dolazi fotografirati gradnju željezničke pruge Karlovac-Rijeka, poznati bečki fotograf Josef Lowy. Lowy uz snimanje gradnje pruge, snima i nekoliko riječkih veduta, te dolazak broda Hrvata, prvog hrvatskog željeznog parnog broda, u opatijsku luku.
| 
Jedini dosada pronađeni fotografski portret Carla Zambonija, snimio ga je oko 1870. godine Beču
fotograf Ludwig Höbling, specijalist za vojničke portrete. C. Zamboni je snimljen u vojnoj surki
svoje 53. ugarske pješadijske pukovnije, prije
nego se 1873. godine povukao iz aktivne vojne
službe.
(Austria Presse Agentur, eG. Beč / Fotoklub Rijeka) |
Kvaliteta radova riječkih fotografa je bila solidna, ali tek dolaskom Carla Zambonija, riječka fotografska scena diže se na viši nivo kvalitete. Ta je fotografska scena bila je primjerena veličini grada u ono doba, u gradu je bilo oko 15.000 stanovnika, i drugi gradovi po Evropi, posebno u nama Austriji, po prilici iste veličine imali su gotovo isti broj fotografskih studija. Tad je bilo uobičajeno da na oko 5000 stanovnika bude jedan fotografski studio. U doba djelovanja Carla Zambonija u Rijeci, grad se potpuno uklapao u taj standard, tj. tri fotografa na oko 15.000 stanovnika.
ROĐENJE I ŽIVOT CARLA ZAMBONIJA
Carlo Zamboni von Lorbeerfeld rodio se u Dubrovniku 1840. godine, u časničkoj obitelji belgijskog porijekla. Njegov otac Johann, ušao je u austrijsku vojsku za vrijeme napoleonskih ratova, te je tijekom službe postao vojni komandant Dubrovnika. Zbog zasluga dobiva 1855. godine plemićki naslov von Lorberfeld, pa od tada obitelj uz prezime Zamboni, dodaje i taj plemićki predikat. O djetinjstvu i školovanju Carla Zambonija znamo vrlo malo, ali imamo podatke da se i on držao obiteljske časničke tradicije, da se školovao za vojnog časnika, te je nakon završetka školovanja ušao u 53 pješadijsku pukovniju (53 Infanterie - Regiment), te je službovao u više mjesta Carstva. Služba u 53 pukovniji bila je obiteljska tradicija, u njoj je bio ranije i njegov otac Johann. Carlo Zamboni se godine 1873., u činu nadporučnika, povlači iz vojske. Iste se godine ženi u Vršcu u Banatu (tada Rumunjska) s Kornelijom rođ. Edlen von Nagy, ona je isto iz Banata. Nigdje se ne navodi da su imali djece. Dok je bio fotograf u Rijeci, nikada nije uz prezime upisivao plemićki naslov, ali taj plemićki naslov nalazimo gotovo redovito uz navođenje njegovog imena tijekom života i rada u Beču i nešto rjeđe u Budimpešti.
DOLAZAK CARLA ZAMBONIJA U RIJEKU
Vjerujemo da je i jedan od razloga za dolazak Carla Zambonija u Rijeku bilo i njegovo poznavanje više jezika. Službeni jezik komuniciranja u višenacionalnoj austrijskoj vojsci bio je njemački jezik, 53. pukovnija, u kojoj je proveo svoj radni vijek, bila je ugarska pješadijska pukovnija koja je bila uglavnom stacionirana na Ugarskom području, pa je govorio i mađarski jezik (to mu je sigurno olakšalo život sa suprugom mađarskog porijekla, Cornelijom Edlen von Nagy). U djetinjstvu je naučio talijanski i hrvatski, talijanski je bio lingua franka jadranske obale, jezik pomoraca i trgovine, pa i u Dubrovnika. Hrvatski je naučio od majke, Marije von Dellimanić, ona je rođena u Budvi, pa se u kući sigurno govorilo hrvatski uz talijanski i njemački. Poznavanje talijanskog i hrvatskog bilo je Carlu Zamboniju važno za obavljanje fotografskog posla u Rijeci, njemačkog tijekom života i rada u Beču, a mađarskog jezika za vrijeme života u Budimpešti.
...