KORZO KAO PROSTOR SLOBODE?
Da, u toj riječkoj ulici možete činiti što vam god valjda padne na pamet. Možete se opušteno šetati, snažiti mišiće vožnjom bicikla, nositi transparente u znak protesta. Možete igrati košarku (u to me svako malo uvjere mlade ekipe na improviziranim igralištima pred sjedištem gradske administracije), upriličiti svirku (dosjetiš se kakva datuma pogodna za povod, pa naprijed sa zahtjevom nadležnima). Možete također organizirati okupljanje ljubitelja maca i kuca, odvažiti se na maštovit umjetnički performans ili pozvati na kolektivno trčanje planetom u ime zdravog života.
Ima li nešto što se na Korzu ne može činiti? Ima. Njime ne možete voziti automobil. Naravno, tako nije bilo oduvijek. Ma koliko nam se Korzo danas činilo ulicom koja pripada samo nama, pješacima – zbog čega nas ljudi vrste „vozač obični“, a pogotovo oni njihovi izdanci koji su s volanima spojeni ovisničkom vezom, moraju pitati za dopuštenje povremenog korištenja u neku njima dragu drugu svrhu, npr. u slučaju p(r)olazne točke kakve povorke povijesnih automobila. Istina veli kako je inicijalno stanje stvari bilo potpuno suprotno. Korzom su u neko drugo vrijeme suvereno vladala vozila. Posegnete li za fotografijama Korza iz tog poglavlja njegova života, vidjet ćete kako su posred Korza i tada znali promicati prolaznici, ali takve prizore dugujemo isključivo činjenici da u trenutku aktiviranja objektiva, pukom igrom slučaja, automobili nisu hitali ulicom, pa su si pješaci mogli dopustiti luksuz hodanja kolnikom.
Jest, kolnikom. Korzo je sve do 1992. imalo kolnik i pločnike. Pješačka je sreća nekadašnja što je gradskim ulicama protjecao razmjerno malen broj vozila, motorizacijski bum tek je nadolazio, pa je bilo trenutaka kada su mogli zakoračiti na kolnike nekih ulica bez prevelikih sigurnosnih upitnika. Prošlo, zaboravljeno vrijeme. Danas bi to bilo ravno samoubojstvu. Bajka kaže kako je ideja Korza bez jurećih automobilskih kotača, tutnjave motora i terora ispušnih plinova ravno u pješačke nosove egzistirala u to doba samo u glavama najvidovitijih pojedinaca, koji su uspijevali smoći snage za tako lude urbane snove.
TEKTONSKI PREOKRET U GRADSKOM SREDIŠTU
Kada se dogodio tektonski preokret, urbana revolucija koja je promijenila lice riječkog središta, čineći ga oazom ugodnijeg života? Valja vjerovati ne samo pješacima, nego i stanovnicima zgrada izraslih duž Korza? Taj se preokret nije dogodio odjednom, kakvim oštrim potezom vlasti. Stizao je stupnjevano, u nekoliko valova, slijedom nekoliko odluka nadležnih, koje su se rastegnule kroz skoro dva desetljeća.
Početna sekvenca priče vodi nas u same početke pedesetih godina 20. stoljeća. Istina, nekoga velikog prometa Korzom u to doba nije bilo, baš kao ni na ostalim gradskim ulicama, tragom već konstatirane činjenice o, za današanje pojmove, vrlo malom broju vozila. Što onih s gradskim prometnim dokumentima, što onih s dokumentima iz nekih drugih gradova, koji bi Rijekom bili u prolazu. No, to malo vozila što se kretalo Korzom bilo je upravo zbog toga više nego primjećivano. Zbog njih se pješačkom svijetu moralo sklanjati uz rubove ulice, prateći vozače pogledima s mješavinom zavisti i ljutititosti. Pa još ako su vozači bili prema pješacima nehajni, poneki možda i obijesni, da pokažu svima kako mogu ono što je pješaku mnogom bio tek sanak pusti… Znamo već: gdje osobne kulture nije, ljudsko srce često zloću krije.
Ljeta 1952. Riječani su tako znali ustaljeno primjećivati kako Korzom Narodne revolucije bezbrižno promiču automobili, i to mahom stranih registracija. Fordovi, Renaulti i slične marke koje su domaći vozači mogli samo priželjkivati. Kao da to samo po sebi nije bilo dovoljno, kretali su se posred Korza i počesto jureći. Prolaznici se žustro micahu u stranu, začuđeno klimajući glavama, uz lako čitljivu dvojbu na licu: „Pa zar ovima ništa ne znače postavljene prometne oznake, zar za njih ne vrijede ovdašnji propisi?“ Oznake o zabrani kretanja automobila prometa bile su postavljene, ali zaludu. Moguće je i da nisu svima bile dovoljno vidljive, pa se činilo kako će jedino rješenje koje vodi sugurnijem Korzu biti po jedan pripadnik Narodne milicije (čitaj: policajac) na početku i na kraju Korza. A stranih turista u gradu te se godine doista moglo vidjeti. Francuza, Nijemaca, Britanaca i drugih, mahom u prolazu prema južnim dijelovima jadranske obale.
...