Nastanak Sušaka ne seže daleko i prošlost. Ime Sušak u pisanom obliku pojavljuje se u drugoj polovici XVIII. stoljeća u nekoliko kupoprodajnih ugovora, a odnosi se na potez obradiva zemljišta otprilike od današnjega Hrvatskog kulturnog doma do Piramide. Područje uz lijevu obalu Rječine oživjelo je, međutim, znatno ranije, sredinom XV. stoljeća, što je vezano uz Frankopane, hrvatsku velikašku obitelj. Na mjestu nekadašnje kapelice na Trsatu (prema legendi, preseljena rodna kuća Majke Božje iz Nazareta) Martin Frankopan podiže crkvu u kojoj zasniva obiteljsku grobnicu te uz nju samostan, gdje useljuje franjevce iz Bosne. Franjevci u posjed dobivaju obradivo zemljište uz lijevu obalu Rječine, koje se do njezinoga preloženja, 1855. godine, dijelilo u dva dijela, Gornju Brajdu (manju) ispod Lujzinske ceste te Donju Brajdu (veću) između današnjega hotela Kontinental i ušća Rječine. S vremenom, navedeno područje postaje interesna zona koju su franjevci primorani prodavati ili ustupati u više svrhe, što je vezano uz gospodarsku i prostornu ekspanziju grada Rijeke. Ključni moment je proglašenje Rijeke slobodnom kraljevskom lukom 1719. godine, a preduvjet razvoja trgovačkog prometa bila je uspostava cestovnih komunikacija sa zaleđem. To posredno uvjetuje gospodarski i graditeljski uspon Sušaka, jer prometnice izviru na njegovome području; primjerice, Karolinška cesta, koja od 1726. godine povezuje Rijeku s Karlovcem preko Gorskoga kotara. Tridesetih godina XIX. stoljeća, također vezano uz narasle potrebe Rijeke, Kraljevski lazaret sv. Karla seli u Martinšćicu, te se kao kopnena veza s novim sjedištem zasniva zemaljska cesta Dorothea, koja prolazi predjelom Pećina. Izgradnja pak Lujzinske ceste, svojedobno vrhunca cestogradnje, čiji se početni dio poklapa s Ulicom Franje Račkog u Sušaku, započinje 1803. godine. Preko Gornjeg Jelenja, Lokava i Delnica cesta stiže do Vrbovskog, gdje se spaja s Karolinom. Lujzinskom cestom u Rijeku i Sušak pristižu blagostanje i trgovina (osobito drvom), grade se prva brodogradilišta (škverovi) uz koja su vezana imena gospodarskih promotora Sušaka, poput obitelji Cosulich i Bačić.
Jedna od vila Giovannija Randicha na Boulevardu |
Andrija Ljudevit Adamich, također riječki gospodarstvenik i posjednik, među prvima spoznaje pogodnosti nove prometnice (i sam je bio zaslužan za njezino ostvarenje) te 1821. godine, otkupivši mlin Lučicu na izvoru Zvir podno Vratnika, pokreće proizvodnju papira, što svjedoči o stoljetnoj industrijskoj tradiciji Sušaka, a ne samo Rijeke. Zasnivanje Tvornice papira podrazumijeva otvaranje puta koji od novoga pogona seže do korijena Lujzinske ceste te uvjetuje razvoj stambeno-gospodarske četvrti uz lijevu obalu Rječine (danas Ružićeva ulica).
Izvorna postrojenja i objekti starog mlina, prošireni u prvim desetljećima osnutka Tvornice papira, čine i danas cjelinu bidermajersko klasicističkih obilježja. Premda u devastiranom i ruševnom stanju, još uvijek se mogu prepoznati objekti karakterističnih polukružnih otvora u prizemlju, ujednačenih visina te dvovodnih krovišta koja se spuštaju prema izduženim pročeljima s naglaskom na međukatnim vijencima. Komunikacija između zbijenih zdanja s uskim unutrašnjim dvorištima teče ispod nadsvođenih prolaza, doprinoseći primorskom ugođaju radnoga mjesta domaćih ljudi, koji u velikome broju dolaze iz prigrada. Izvorni izgled cjelokupnoga kompleksa najbolje je vidljiv na starim litografijama, uljima i akvarelima budući da je nacrtna dokumentacija krajnje manjkava.
Zbog učestalih poplava Rječine, 1855. godine slijedi preloženje njezinoga korita te izgradnja prvoga željeznog mosta u blizini današnjega hotela Kontinental. Novonastali prostor između Mrtvoga kanala i novoga korita Rječine poprima oblik grčkoga slova delta te se, osim s Brajdicom, susrećemo s još jednim toponimom Sušaka, koji se zadržao do danas. Pitanje Delte i Brajdice (nekadašnja Donja Brajda) ostaje daljnjih dvadesetak godina pravno neriješeno te na tome području započinje stihijska izgradnja skladišta, manjih tvornica, potleušica i svratišta.