Visok i vitak mladić plavih očiju i tamnosmeđe kose, uredno razdijeljene po sredini, stajao je na obali pažljivo pogledom proučavajući malu jedrilicu što se ljuljuškala na mirnoj površini jezera. Njezini drveni bokovi zaštićeni kao staklo glatkim bezbojnim lakom, vitak jarbol, ravan pramac, uvlačiva kobilica i pomično kormilo jasno su davali do znanja da se radi o vrhunskoj jedrilici-jednosjedu. Jedrilica je bila klase Olimpijska jola, i predstavljala je posljednju riječ regatnog jedrenja i najnoviji hit Olimpijade u Berlinu 1936. godine, koja je upravo započinjala. Mladić na obali zvao se Karlo Baumann, jedriličar iz Splita, koji će sutradan po prvi put sjesti u novu jedrilicu i zajedriti ne bi li je u tih desetak dana predviđenih za trening što temeljitije upoznao. I dok su ostale zemlje za svoje natjecatelje izgradile ovaj tip jedrilice kako bi mogli trenirati dovoljno dugo prije Olimpijade, Baumann je Olimpijsku jolu vidio prvi put tek po svojem dolasku u Njemačku. No to ga nije nimalo obeshrabrilo. S velikim žarom trenirao je do početka Olimpijade i sve se više oduševljavao novom jedrilicom. A kada su započela natjecanja, Baumann je pokazao što zna. Iako se zbog nedostatka treninga na tome tipu jedrilice nije uspio probiti među prva tri vodeća jedriličara, ipak uspijeva osvojiti sjajno deseto mjesto i svrstati se među najbolje jedriličare svijeta. Za mladoga Karla, koji se već ranije dokazao na brojnim regatama u zemlji i inozemstvu, bio je to presudan poticaj da upotrijebi sav svoj talent, znanje i upornost za razvitak sportskog jedrenja na našoj obali. Njegov entuzijazam i sposobnost da se svakome poslu posveti potpuno, te da lako i brzo savlada svaku tehničku novinu bez obzira koliko ona bila složena, stvorit će od Karla Baumanna legendu koja se s poštovanjem spominje i danas.
Karlo Baumann rodio se u Zeleniki (Boka Kotorska) 2. veljače 1914. godine, od oca Baumann Karla, porijeklom iz Mađarske (tadašnje Ugarske) i Magyar Ide iz Budimpešte. Mali Karlo uvijek je bio blizu mora i na moru, a već od svoje šeste godine susreće se s jedrenjem koje će mu s godinama prerasti u strast što ga neće napustiti sve do konca života. Od devete godine počinje samostalno jedriti.
1928. godine Karlova se obitelj preselila u Split. Ovdje se četrnaestogodišnji Karlo prvi puta susreće sa sportskim jedrenjem, koje, iako još u povojima, za njega predstavlja pravi izazov. Karlo se upisuje u PBD Labud i počinje intenzivnije jedriti. Po završetku škole upisuje brodogradnju na zagrebačkom tehničkom fakultetu, no za vrijeme ljetnih praznika svaki slobodni trenutak provodi na moru i jedrilici. U to vrijeme najveći broj jedrilica bio je klasične teške gradnje, s čvrstom kobilicom. Samo lakši tipovi suvremenijeg oblika i konstrukcije bili su opremljeni pomičnom kobilicom, no oni su se tek u malom broju počeli graditi u Splitu sredinom tridesetih godina. Nove klase jedrilica označile su razvitak pravog sportskog jedrenja i omogućile da se naši jedriličari počnu pojavljivati na međunarodnim natjecanjima u inozemstvu. Kao član Labuda Karlo brzo napreduje. U rujnu 1935. godine sudjeluje na međunarodnom natjecanju na jezeru Balaton gdje se u klasi Dinghy nadmeće s najboljim jedriličarima Austrije, Francuske, Čehoslovačke i Mađarske. Mladi 21-godišnji Baumann apsolutna je senzacija – na posuđenoj jedrilici, na nepoznatom terenu, među daleko iskusnijim jedriličarima osvaja prvo mjesto i upisuje svoje ime u anale svjetskog jedrenja.
| 
Karlo Baumann poslije Drugog svjetskog rata zaposlio se u riječkom brodogradilištu 3.maj, te se sa suprugom iz Splita seli u Opatiju. |
Karlo Baumann se svojim sportskim uspjesima toliko izdignuo iznad svojih suvremenika sportaša, da je izabran da zastupa svoju zemlju na Olimpijskim igrama koje su se u kolovozu 1936. godine održavale u Berlinu. Bilo je to prvi put da se naš jedriličar natječe na Olimpijskim igrama, što je za Baumanna predstavljalo dodatno opterećenje. U neodgovarajućim uvjetima, bez državnih sredstava i samo uz potporu prijatelja, kluba i rodbine, Karlo se ozbiljno i pomno pripremao za svoj nastup.
U srpnju 1936. putuje u Njemačku, gdje se prvi puta susreće s jedrilicom u kojoj će nastupati. Trening traje samo nekih tjedan dana, prekratko da bi u potpunosti iskoristio sve mogućnosti jedrilice i svoje iskustvo. Natjecatelji zatim putuju u Kiel, veliku luku i jedriličarski centar na sjeveru Njemačke, gdje se u sklopu Olimpijade održava regata Kielskog tjedna. Bilo je to vrijeme početka njemačke ekspanzije u Europi, a dobrom i raskošnom organizacijom trebalo je pokazati svu nadmoć i sjaj njemačkog Reicha. Između regata, jedriličari sudjeluju na prijemima kod ministara, posjećuju kulturno-povijesne spomenike, odlaze na izlete.
Regate su naporne, vjetra ima napretek, konkurencija je vrlo jaka, ali Baumann se ne predaje. Naposljetku osvaja deseto mjesto i pun dojmova vraća se u Split. S velikim se žarom baca na izradu regatnih pravila. Započinje živa jedriličarska aktivnost. Na europskom prvenstvu u Olimpijskim jolama održanom na jezeru Strenbergersee u Bavarskoj 1938. godine Baumann zauzima peto mjesto. Projektira se jedrilica nacionalne klase pod oznakom L5, a zahvaljujući međunarodnim uspjesima i vezama s inozemnim sportašima, Baumann s drugim jedriličarima pokreće inicijativu za gradnju Olimpijske jole i drugih suvremenih regatnih jedrilica.
Drugi svjetski rat proširio se u travnju 1941. i na naše prostore. Došlo je do sloma i raspada Kraljevine Jugoslavije. U ratnom vihoru posve je prekinuto svako jedrenje, a u njemu je nestalo više od 50% svih jedrilica. Po završetku rata Baumann osniva obitelj i sa suprugom Milom u proljeće 1946. godine seli se u Opatiju.
Zapošljava se u brodogradilištu 3. maj kao inženjer brodogradnje. Mladi bračni par dijeli skromne uvjete u kojima se je tada živjelo – stanuje u Opatiji, a na posao putuje u otvorenom kamionu.
Jezero Strenbergersee, prvenstvo Europe u Olimpijskim jolama, ljeto 1938. Karlo Baumann zauzeo je peto mjesto