Zemlja je, gledana u cjelini, vrlo dosadna. Posljedica je to njezine simetričnosti, točnije njezine dvostruke simetričnosti. Naizgled neupitna, ta simetričnost posljedica je dviju zamišljenih crta koja dijele Zemlju:
a) Zemlju na dva dijela dijeli ekvator, najispupčeniji dio Zemlje.
b) Bilo koji meridijan, ali u našoj je svijesti to najčešće Greenwich.
Od ekvatora, u koncentričnim, i sve manjim krugovima, Zemlja se sužava prema polovima. Gore jedan pol, dolje drugi – uvjereni u njihovo postojanje, bez obzira kojim nam se čini onaj gore, ili onaj dolje. Od Greenwicha ulijevo, pa sve do 180. meridijana, zapadna je polovica Zemlje, a od Greenwicha
udesno – istočna je polovica Zemlje. Očito je da i određenje »ulijevo« i »udesno« počiva na prije toga utemeljenom smjeru »gore – dolje«.
Promatrajući položaj Zemlje u odnosu na Sunce, uistinu se ne može zaključiti da je Sjeverni pol »gore« a Južni »dolje«. Jer kad bi to bila istina, onda bi to istovremeno značilo da je i u svemiru primjetljivo »gore« i »dolje«. Tako nešto tvrditi o svemiru, samo zato jer se mi uz pomoć tih odrednica lakše snalazimo na Zemlji, bilo bi odveć pretenciozno. Uostalom, kad već spominjemo »gore« i »dolje«, pitamo se kojim je kriterijima vođena ljudska percepcija svijeta u odlučivanju o tome što je »gore« ili »dolje«?
Eto nas nasred oceana. Na horizontu nema kopna. Na koju god pogledali, na bilo koju stranu krenuli, ničeg nema što bi nam ukazivalo na »gore« ili »dolje«. Osim kompasa. Ali, kompas nam govori samo o smjeru u kojem se nalazi sjever, što ni u kom slučaju ne može biti sinonim za »gore«.
Dakle, nasred oceana pitamo se, postoji li neki drugi kriterij za određivanje onoga što je »gore« a što »dolje«? Propali pokušaj tumačenja što je »gore«: otkidanje leda s polova, njegovo plutanje prema »dolje«, ne može poslužiti kao dokaz u ovome, jer u tom bismo slučaju ujesen morali tvrditi, kad se more na polovima počne ponovno smrzavati, da se more sada – steže. I dalje, kao što se u proljeće led otapao prema »dolje«, sada bi stezanje moralo biti prema »gore«. No, nikada se ne kaže za more, ili led, da se stežu u »gore«. U nekim se slučajevima može čuti da se led steže u sebe. Ali u »gore«… nikada. Uz to, znamo da se led ne steže, već baš nasuprot, kad se voda prevara u led, ona se širi.
Biti gore, ustvari, podrazumijeva biti od nečega viši, stajati na nečem višem. Ali, premda su na Zemlji najviše planine, golemi lanci, Alpe, Karpati, Himalaje… nikada se za Himalaje nije reklo da su one gore. Himalaje su visoke, više i najviše, ali nikada gore!
–Nije li čudno da ljudi nisu, u trenutku kada je Protej, atomska podmornica, prošla ispod Sjevernog pola, posumnjali u opravdanost uvjerenja da je Sjeverni pol gore?!
Čekaj malo, jesi li ti normalan?! Kakve sad veze ima Protej…
Kako bilo, nama se ipak čini da Zemlja ima svoje »gore dolje«. Na oceanu to postaje mnogo jasnije. Na oceanu se lako shvaća da »gore« svakako nije na Sjevernom polu. Na oceanu je »gore« na vrhu plimnog vala, a dolje smo za oseke. I, sve bi bilo jasno, tj. lako dokazivo, da to ispupčenje oceana, dakle da taj oceanski trbuh vidljivo strši nad prosječnom dubinom vode. Ali, plima, i kad je najjača, nasred oceana jedva dosiže – pola metra. To, mnogi će reći, nije dovoljno da bude »gore«.
No, pođimo redom. Prva će pomisao biti da se veličina plimnog vala ne treba mjeriti na sredini oceana, već na njegovim rubovima, tamo gdje ocean postaje plitko more. Sve do obale. Jer, činjenica jest: Kanada, Funday–zaljev – razlika između plime i oseke – 20 metara. St. Malo, Francuska – 14 metara. Obale Argentine (Galegos) – 12 metara. Dakle?!
– A što dakle?! Očito je da je površina oceana, pa i na mjestima gdje je razlika između plime i oseke
najveća – niža od obale. Kako onda ocean može biti gore?! Ili bilo koji njegov dio?!
Ne obraćajući pažnju na ovako ishitrenu ljutnju i njoj primjeren zaključak, napominjemo da je važno naglasiti kako plimni val nije nešto što se valja oko Zemlje, već se istovremeno događa na dijametralno suprotnim krajevima njene kugle. To se tumači time što gravitacijska sila opada s udaljenosti. Bližu morsku stranu Mjesec jače privlači nego onu obrnutu, pa se obje strane razmiču od Zemljina središta.
Činjenica jest: kad je plima na Greenwichu, na suprotnom kraju Zemlje, dakle na 180 stupnju geografske dužine – također je plima. Nije li to fantastično. Ako tome pridodamo još jednu činjenicu, a to je da je plima najveća tijekom pomrčine Sunca, onda nasred oceana imamo o čemu razmišljati.
I upravo zato može se reći da je »gore« tamo gdje plima, i to istovremeno, toliko ispupči Zemlju da je to vidljivo iz dubine svemira. Nasuprot okruglosti Zemlje i kaosu svemira kad je u pitanju »gore – dolje«, može se reći: nešto može biti proglašeno za »gore« jedino ako se istovremeno događa na suprotnim krajevima kugle što se naziva Zemljom. A to jest plima. Jedino tako se može pobjeći od grozne predodžbe simetričnosti što nam se na kopnu nudi već stoljećima.
I posljednji dokaz da je plima ono »gore«! Nešto što je gore, i ako je dovoljno gore, mora utjecati na vrtnju onoga čega je gore. Energija plimnog vala vrlo je velika i utječe na Zemljinu vrtnju. Mjesec se oko Zemlje giba sporije nego što se Zemlja vrti, a plimni je val uvijek na spojnici s Mjesecom, stoga plimni val čini otpor Zemljinoj vrtnji i ona se usporava. Prije više stotina milijuna godina dan je trajao nekoliko sati kraće. Zbog morskih mijena Zemlja se vrti sve sporije.
Dakle?! Što je »gore«!?
Ma molim te, baš me briga! Koliko još do kopna?
