Nakon što se August Cesarec vratio u Zagreb, poslije rata u kojem je bio mobilizirani vojnik u Srbiji, Jug mu je izdao prvu knjigu pjesama. Nakon te knjige tiskani su drugi i treći svezak Krležinih Pjesama, te njegova Lirika.
Glavni poduhvat u tom razdoblju ipak je izdavanje Plamena, polumjesečnika za sve kulturne probleme, u redakciji Miroslava Krleže i Augusta Cesarca.
«Jednog snježnog maglovitog dana januara 1919. osvanuli su na svim zagrebačkim oglasnim stupovima veliki Babićevi plakati kojima je Nakladni zavod Jug objavio izlaženje revije Plamen ( plakati su bili povećana reprodukcija revijinog naslovnog lista )…
Osim Miroslava Krleže i Augusta Cesarca, koji su uređivali časopis, bili su njegovi suradnici po alfabetskom redu: Fran Albrecht, Ljubo Babić, Julije Benešić, Vatroslav Cihlar, Miroslav Feldman, Iljko Gorenčević, Gustav Krklec, Marcel Martinet, Tomislav Prpić, Ivo Stern, Erich Singer, Titto Strozzi, A.B. Šimić, Guido Tartaglia, Boško Tokin i Augustin Ujević. No, veći dio časopisa ispunjavali su Krleža i Cesarec. Naročito su u časopisu zanimljiva Cesarčeva kulturna i politička, polemička i kritička, razračunavanja s vladajućim elementima.» (Cihlar, V.: Književnost iza rešetaka, Riječka revija, 1961., br. 3-4,129)
Može iznenaditi da je formalni vlasnik revije bio Vatroslav Cihlar! Prvi broj obilježio je Krležin programski esej Hrvatska književna laž, koji je na neki način postao ključni tekst za svih 26 tiskanih brojeva.
Poslije rascjepa u Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske i Slavonije u siječnju 1919. godine i stvaranja Akcionog odbora ljevice nekoliko je studenata pokrenulo organiziranje Udruženja akademske socijalističke omladine na zagrebačkom sveučilištu. Rukovodeću ulogu imao je Simo Miljuš, a jedan od istaknutijih članova bio je Vatroslav Cihlar. Članovi udruženja održavali su predavanja na sveučilištu, a sudjelovali su i u agitacijama koja je za Kongres ujedinjenja jugoslavenskog proletarijata vodio Akcioni odbor ljevice. U to vrijeme imao je prilike družiti se s Ivom Andrićem, koji je radio u sekciji za organizaciju i agitaciju Narodnog vijeća SHS, prije no što je prešao na mjesto sekretara u Ministarstvu vjera u Beogradu. Vatroslav Cihlar održao je agitacioni zbor na Sušaku 13. travnja 1919., iako je grad još bio pod talijanskom okupacijom.
Potom je Cihlar 18. travnja u Beogradu, na Kongresu ujedinjenja jugoslavenskog proletarijata, i to u sastavu delegacije zagrebačke podružnice Socijaldemokratske stranke za Hrvatsku i Slavoniju. U delegaciji su bili i Iza Iljić, Vladimir Čopić i August Cesarec. Poslije povratka u Zagreb teško je pratiti Cihlarove aktivnosti na organizaciji komunističke omladine jer je bio aktivan i u Socijalističkoj radničkoj partiji Jugoslavije (komunista), ali i na izdavanju Plamena.
Nakon što je bio zabranjen đački list Iskra, u svibnju je Nikola Hećimović prikupljao radove za Almanah socijalističke omladine, koji je bio tiskan krajem studenog 1919. godine, na 68 stranica. Cihlar je imao tri priloga: pjesmu u prozi Velika Armenija, prijevod pjesme u prozi Udarajte! Udarajte! Bubnjevi! Walta Withmana te vlastitu neobičnu pjesmu Vampir.
«O kruži, leti, blijedi vampiru,
Krvave su oči tvoje, zelene i šuplje,
Danas ćemo mnogo piti na ludom piru,
Sakrit ćemo žrtve naše u satanske duplje.
Noćas me je netko ranio u ruku,
Noćas me je netko prokleo u strahu,
Zvijezde, svjetlost i ulica u ponoćnom muku,-
Ljubio sam njene kose u uličnom prahu.
O, leti, leti, dragi blijedi vampiru,
Večeras ti srce dajem, tragiku dobrote.
Letjet ćemo zagrljeni na ludome piru
Iz ekstrema užasa u ekstrem ljepote.»
(DAR, RO 24, Cihlar)
U odnosu na ranije navedeni sonet napisan u Pragu osjeća se nagli napredak u poetičnom iskazu, ali i znatno tamnije raspoloženje, kao odraz ratno–poratnog razočaranja mladog umjetnika.
Kako se situacija u Hrvatskoj zaoštravala, tako je zabranjen i Plamen u kolovozu 1919. godine, i to zbog Krležinog eseja Eppur si muove. Policija je sumnjičila Antuna Tomašića da je izdavao Plamen novcem koji je dobivao iz Moskve. U stvari, Tomašić je u Jugu izgubio sav svoj imetak: jednu kuću na Sušaku, drugu u Voloskom te nešto gotovine − što mu je sve ostavio otac, pomorski kapetan Vinko Tomašić. Nakon što je policija odvukla Tomašića, Cihlar je ostao sam u njegovom stanu. Shvativši da mu prijeti uhićenje u najskorije vrijeme, u zoru je otputovao u pravcu Italije.
«Jugoslavenske policijske vlasti u Zagrebu, pošto je pala optužba o primanju novca izvana, prisilile su Tunu Tomašića progonima i onemogućavanjem rada da se vrati u Istru, što se tada nalazila pod okupacijom talijanske vlasti. Pošto je odležao na putu u Istru desetak dana u talijanskom vojnom zatvoru na Sušaku, Tomašić je bio konfiniran u svom rodnom mjestu, u Voloskom, a zatim je prešao u Beč. Tako je izdavačko poduzeće Jug završilo svoju vremenski kratku, ali sadržajno plodnu djelatnost, imajući valjda od svih izdavačkih pothvata u Hrvatskoj najburniju historiju. Naravno da je tako bilo osujećeno i namjeravano štampanje Krležinog romana (?) Hrvatski bog Mars i drame Michelangelo Buonarroti, knjige koje su isprva trebale izaći međuk edicijama.» (isto, 130)
Osnivačka konferencija Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) održana je u Zagrebu 10. listopada 1919. godine. Tada se već znalo da je odložen osnivački kongres Komunističke internacionale u Berlinu, planiran za 5. studenog. Jedan od Cihlarovih zadataka u inozemstvu bio je povezivanje SKOJ-a s međunarodnim omladinskim radničkim pokretom. Nakon kraćeg boravka u Parizu, Cihlar je u listopadu 1919. godine u Milanu. U tom gradu povezao se s Luigijem Pollanom, sekretarom federacije Talijanske socijalističke omladine, te podsekretarom internacionalnog biroa Socijalističke omladinske internacionale, čije je sjedište bilo u Rimu.
Cihlar je detaljno izvijestio Pollana o situaciji u Kraljevini SHS, a potom je 13. listopada prisustvovao, kao Hrvat iz Kraljevine SHS, međunarodnoj omladinskoj konferenciji na kojoj su bili i predstavnici Bugarske, Njemačke, Italije. Na toj konferenciji donesen je zaključak da se krajem 1919. ili početkom 1920. održi kongres komunističke omladine u Rimu.
Javljajući se Hećimoviću iz Milana 14. listopada, Cihlar je dao niz važnih podataka o organizaciji međunarodne omladine, kao i smjernice za daljnji rad. To je pismo zaustavila policija Kraljevine SHS, te je s popratnim pismom Kraljevskog redarstvenog povjereništva iz Zagreba bilo upućeno u Ministarstvo unutrašnjih poslova u Beograd. U pismu je Cihlar poručio Hećimoviću:
«Čim osnujete federaciju, imate to da javite po sekretaru Omladinske internacionale: Reg. Luigiju Pollanu, publicisti Avangardia Roma, 87 via del Deminario, komu je stavljeno u dužnost da inicira sve oml. Soc. Pokrete na Balkanu i zapadnoj Evropi. Drug Pollano dolazi 15. novembra 1919. u Wien (Beč) radi dogovora za budući kongres. Ako je moguće, neka se neko od Vas s njim nađe. Mi smo stvorili dvije rezolucije radi Kongresa, koje ćemo Vam poslati, a ujedno s njima i sav organizacioni materijal (statut, program, knjižice itd.). Ujedno prevodim za Vas nekoliko vrijednih stvari, a čim osnujete list, ja ću Vam slat redovno izvještaje, i to najvažnije vijesti iz Iternacional. Biroa. Ja sam ujedno ovdje primio dopisništvo za jedan bugarski kom. list u Burgaru i za Avangardiju te tako uživam sve novinarske pogodnosti; prevode i materijal poslat ćemo na slovenske drugove u Trst na redakciju Lavoratore. Ti svakako odmah piši francuski drugu Pollanu. Njemu sam već pričao o Tebi i Rudolfu (Hercigonji) i o vašem radu na org. omladinskog pokreta.» (Cvetković, S.. Vatroslav-Slavko Cihlar i osnivanje SKOJ-a, Senjski zbornik, 1988., br. 13, 192)
Slavko Cihlar radio je u Milanu kao prevoditelj na talijanski u socijalističkim novinama Avanti. U tim novinama surađivao je i Benito Mussolini do 1914. godine i iznenadnog kraja svoje socijalističke faze. Cihlar je prilično često putovao u Torino ili Rim. U Torinu se družio s Antonio Gramscijem, utemeljiteljem talijanske Komunističke partije, u uredništvu lista Ordine Nuovo, koje se nalazilo uz uredništvo lista Avanti. Po povratku u Kraljevinu SHS neko je vrijeme bio dopisnik Avantija iz Beograda. Napisao je Baladu o rimskim doživljajima, koja se zagubila kod Sime Pandurovića. Objavljuje seriju članaka Talijanska pisma, od 20. srpnja do 30. kolovoza 1920., u zagrebačkom komunističkom listu Novi svijet, koji je uređivao Đuro Cvijić, poslije Prvog svjetskog rata jedan od najistaknutijih zagrebačkih komunista.
Od 1. srpnja do 1. rujna 1920. Vatroslav Cihlar radio je kao prevoditelj kod Narodnog djela u Zagrebu. Objavio je seriju članaka Seljačka buna u Hrvatskoj u listu Republika, organu republikanaca-federalista.
U sklopu proslave Crvene nedjelje, 22. kolovoza, održao je referat na izbornom skupu omladine. Izlagači su bili dr. Sima Marković, Nikola Pupavac, Simo Miljuš, a Cihlar je izlagao temu: O zadacima komunističke omladine i o značaju internacionalne priredbe Crvenog omladinskog tjedna. Potom prelazi u Beograd gdje od 1. rujna do 30. prosinca radi za Radničke novine, a taj rad naglo je prekinut Obznanom.
Beogradsku vladu uplašio je dobar izborni rezultat Komunističke partije. Kako su smatrali da iza tog uspjeha stoji novac iz Rusije, kojim su se financirale brojne ljevičarske novine, odlučili su ih onemogućiti, kao što su već onemogućili hrvatski opozicijski tisak.
Ministarski savjet je 30. prosinca 1920. odredio:
«…da se do rješenja ustava zabrani komunistička i druga rastrojna propaganda, obustave njihove organizacije, zatvore njihova zborišta, zabrane njihove novine i svi drugi spisi, koji bi mutili spokojstvo i mir države, propovijedali, opravdavali ili hvalili diktaturu revolucije ili ma kakovo nasilje…»
Nakon Obznane obustavljene su u Hrvatskoj radničke novine: Novi svijet i Radnik u Zagrebu, Radnička riječ u Osijeku, Narodna volja u Požegi, Radnička straža u Vukovaru i Proletarac u Virovitici.
Vatroslav Cihlar je, prema nepouzdanim navodima, od 1. siječnja 1921. do 1. lipnja 1921. bio zaposlen u predstavništvu češkog zavoda Škoda u Beogradu. U proljeće te godine na jednom ilegalnom skupu komunističke omladine prevodio je knjigu talijanskog socijalističkog pisca Ida Notarija Čovjek bez glave. Policija je saznala za taj skup i uhapšen je u stanu profesora Popivanova. Poslije mjesec dana zatvora protjeran je iz Beograda u Ogulin. Vrlo brzo odlazi u Beč, gdje živi skitnički i boemski, no cijelo vrijeme piše za novine. U nekadašnjoj monarhijskoj prijestolnici susreo se s odanim prijateljem Antunom Tomašićem.
«Sreli smo se ponovo, Tomašić i ja, u proljeće 1921. u nekadašnjem habsburškom Beču, u kojem je tada vladala - kao farsa historije - veća sloboda nego u jugoslavenskom Zagrebu. Antun Tomašić ponovno je pokušao da nastavi svoju izdavačku djelatnost u slobodnijim prilikama i okolnostima. U Beču je izdao Tagorina razmatranja o nacionalizmu u prijevodu Antuna Barca, kao i Gorkog Uspomene na Lava Tolstoja, u prijevodu Antuna Tomašića. Našao sam ga jednog dana u maloj sobici u potkrovlju jedne vile na bečkoj periferiji, na proplancima bečke šume. On je nešto pisao na stroju, na stolu mnoštvo knjiga i rukopisa. Izvana je dopirao miris rascvalih krošnji. Dan je gasnuo u prvim večernjim sjenama. Bilo je toplo i ugodno u toj sobici.» (Cihlar, V.: Književnost iza rešetaka, Riječka revija, 1961., br. 3-4, 130)
Ovaj pastoralni opis mogao bi malo zavarati. Naime, prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova Kraljevine SHS, 1922. godine kod jugoslavenskih studenata u Beču bila je snažna orijentacija k individualnom teroru. Policija je tada smatrala kolovođom Vatroslava Cihlara, koji je uspio okupiti dvadeset i pet studenata. Prema policijskim izvorima on je iznio prijedlog da se ta grupa odvoji od ostalih komunista, koji «…svojom politikom mekušca smetaju ostvarenje komunističkih zadataka jedinim pogodnim načinom, terorom.»
Njegovo ime vezano je i uz djelovanje Kluba jugoslavenskih studenata socijalista u Beču, koji je egzistirao između 1919. i 1926. godine. Članovi kluba obavljali su niz poslova za komunistički tisak, a sudjelovali su i u organiziranju prve i druge zemaljske konferencije KPJ, kao i drugih sastanaka i konferencija koje su se održavale u Beču.
Tijekom 1922. Cihlar je iz Beča prešao u Frankfurt na Maini, gdje je pokušao studirati ekonomsko– političke znanosti. Zbog loše financijske situacije bio je prisiljen vratiti se u Zagreb krajem iste godine.Rezultat ovog njegovog lutanja bila su Pisma iz Njemačke, od kojih je prvo napisao 23. prosinca 1922. g., a izašlo ih je sedam: šest u Borbi i jedno u osječkom Hrvatskom listu. Pisao je o sablasti monarhije, o pojavi nacionalsocijalizma, o industrijskim koncernima Kruppu i Stinessu. Reportaža Crveni fanali u Ruhru tiskana mu je u zagrebačkoj Novoj Evropi. U tim tekstovima Cihlar je među prvima skrenuo pažnju na nacizam kao veliku opasnost za demokraciju u Europi.
Od proljeća do jeseni 1924. godine honorarni je suradnik zagrebačkog Obzora te postaje član Jugoslavenskog novinarskog društva. U Obzoru je tiskao niz nepotpisanih članaka o talijanskom fašizmu, a povodom umorstva Giacoma Matteotija, tajnika socijalističke stranke, zastupnika u parlamentu od 1919. godine i novinara lista Avanti u kojem je i sam surađivao.
U razdoblju 1924.-1929. Cihlar je uspio ponešto bolje organizirati život, pa je to jedno od plodnijih razdoblja u njegovom djelovanju. Bio je stalno zaposlen kao novinar, suradnik, te potom i kao urednik u zagrebačkom dnevniku Hrvat. Te novine nastale su 1919. godine spajanjem glasila Starčevićeve Stranke prava i Hrvatske napredne demokratske stranke. Taj je dnevnik nezavisnih pravaša od 1924. godine sve otvorenije zastupao federalističke ideje Hrvatskog bloka na čelu s dr. Antom Trumbićem.
U rubrici kulture surađivali su i Miroslav Krleža i August Cesarec. Kao urednik Hrvata Cihlar je pomagao prijatelju Nikoli Hećimoviću, tadašnjem sekretaru Crvene pomoći, tiskajući njegove tekstove o progonima radnika, koje nisu htjele objaviti druge novine.