SUŠAČKA REVIJA broj 61

 


riječka priča

ANĐEO NAD RIJEKOM

Željko Maurović

         Jadrolinija/ Palazzo Adria

Sjedili su na krovu one velike, žuto ofarbane zgrade, nekad znane pod imenom Palazzo Adria a danas sjedišta Jadrolinije i još desetak drugih poduzeća. Sjedili su na samom vrhu, nogu prebačenih nonšalantno preko balustrade, ali nisu se bojali visine. Sjedili su nepomično, poput gipsanih kipova na ulazu u palaču, samo ne tako hipertrofiranih udova. Sjedili su i šutjeli. Gale u nekom malo otrcanom kazališnom kostimu iz tko zna koje predstave, tek doletio s posljednje svoje predstave u Ivana Zajca, i - anđeo. Onda Gale odjednom, bez prethodnog šlagvorta, ustane, i, otresajući prah s obuće, reče: Pa, idem ja. I ode.

        Anđeo Izvjestitelj

Anđeo je ostao sjediti na ogradi tik do pljesnivozelene, bakrene kupole, okrenut prema Prvoj Štajerskoj koja je nekad bila Riječka no, to njega nije brinulo. Pljuckao je koštice šljiva koje je vadio iz novinskog škartoca, žvakao i - pljuckao. Neoprezno se nasloni na veliku gipsanu vazu od koje se odlomi komadić i padne. Dolje, na pločniku, rasprsne se uz oblačić pred nogama Građanina koji zagalami: Ubojice,ladri, ćete ubit čovika! Pod čovika je, naravno, mislio na sebe.

Anđeo je, dakle, bio, uobičajeno, nevidljiv. No, ni po čemu ostalom nije bio nalik na uobičajene prikaze zvale se one Gabrijel, Djibril ili kako mu drago. Nikakva hipertrofirana labudova krila nisu krasila ili ružila njegova leđa. Problem je, doista, kako ga opisati. On je prije svega bio Ideja. A ideje je prilično teško opisati. Posebno ako se ne želi koristiti uobičajeni onto-gnoseo-teo-metafizički arsenal opisa. Evo kako bi tebalo gledati na njega, na anđela ( pomaže nam pristup N. N. Taleba ):

1. On je izdvojen, leži ( outlier) izvan uobičajenih očekivanja. Ništa iz prošlosti ne može, uvjerljivo, ukazati na mogućnost njegovog postojanja. ( Englesko-hrvatski rječnik navodi i : onaj koji stanuje izvan mjesta, grada; osamljeni dio; erozijom odvojena stijena).

2. Efekt koji izaziva njegova pojava ekstremno je dojmljiv ( zbog toga je rijetko vidljiv!).

3. U skladu s njegovom jedinstvenošću, ta, ljudskom prirodom izmaštana, spodoba pruža nam objašnjenje za svoje postojanje tek nakon svoje pojave, takorekuć a posteriori, postajući time objašnjivom i predvidivom pojavom.

Istini za volju, navedeni niz karakteristika, poput rijetkosti, izazivanja izuzetno snažnih utisaka na psihu, retrospektivno, a nikako perspektivno pojašnjenje, moglo bi objasniti egzistenciju i mnogo većih i mnogo rjeđih fenomena, no, to je već neka druga priča.  

        Priča prva ili o ljubavi...

Svrne li pogled, svoj svevideći i svukud prodirući pogled, preko krovova, tu blizu, tik preko puta zgrade MMS-u, na čijim prozorima blijedi mucavo BI-E-NN-ALE, baš nasuprot zgradi u kojoj drijema nadobudni student u jednoj od dvorana Sveučilišne knjižnice, nahodi se gradski hotel koji se, dijelom, presvukao u oštre linije kvarcnog kubusa s prozorskim otvorima prekrivenim crnim pleksiglasom. Bonavia na pidgin talijanskom značilo bi nešto kao Dobriput. Niti anđeo ne može znati zašto hotel, na taj iskvareno talijanski način, želi doviđenja onima koji tek stižu. Ne hajući zbog te semantičke sklizavice, on svojim blagim, tisućuput snažnijim od rengena, pogledom prodire kroz mramor, kamen i željezo do kraljevskog apartmana nazvanog Karolina, u čast najveće riječke možda bestidnice, možda heroine, već kako se gleda. Njezina pra-pra-pra-pra-pra... unuka, upravo je izašla iz mramorne kade i elegantnim prstićima zavrće pozlaćenu slavinu, pjevušeći ispod glasa: "Voglio e non vorrei..." pa zatim, nesigurno : "Vorrei e non... i "La ci darem'la mano" brišući vitko tijelo, svoj kapital, velikim ručnikom s utisnutim monogramom. Kroz poluotvoreni prozor kupaonice dopirao je udaljeni žagor prolazećih što se uspinjahu stubama prema Palazzo Governo, prema Povijesnom i pomorskom muzeju ili silažahu mimo kafića Ferrari prema Korzu i na obalu. Anđeo, zadivljen, napući usne i lagano dahne prema poluotvorenom prozoru.

Zapuh svježine, lahor, prođe kroz otvor i pravo – k djevi. Ljepotica se uz lagani krik iznenađenja strese pod iznenadnom navalom hladnoće i čvrsto umota u debeli frotirni ogrtač s monogramom izvezenim na džepiću.

        ....kroz želudac

 Dolje, u hotelskom restoranu što je nosio naziv nesretnog riječkog književnika koji je pisao o kaljuži a umro u bijedi, blagovao je gospodin manager Fabjan. Nakon aperitiva, pola boce Armagnaca, posrkao je tri tuceta stonskih oštriga za njega dopremljenih jutros na trajektu Marko Polo. Uz to je gucnuo bocu šampanjca, ali domaćeg, s Krka, odležalog godinu dana pod morem. Nije iznenadio konobare svojom neobičnom željom da nastavi s, kako piše, Mrkačićima s pancetom i gromniškim siron škripavcem. Uz to je išao Đakovački Rose iz biskupskih podruma, Silvanac iz Orahovice kog pije i hrvatski predsjednik Mesić, a da bi ugasio žeđ, jer je, po zahtjevu gosta, bilo dobro zapapreno, dvije boce crnog Tomislav piva. Može i malo pršuta, samo neka je dalmatinski! Konobar je točio Matoševićevu Albu, pa Dalmessov pršut, pa Vrbničku Zlatnu Žlahtinu, pa Pivac pršut i malo paškog sira "za pod zub".

Stiglo je glavno jelo što se, od jutra, uz posebni nadzor, peklo, u kuhinji hotela na posebno konstruiranom ražnju: punjenu pečenu goransku srnu unijela su na golemom srebrnom pladnju dva plećata konobara. Prekrasno je izgledala, onako okružena vijencima domaćih kobasica, pliticama svježih brusnica i telećom ružom složenom u cvjetove. Sjajna, hrskavo pečena srneća leđa bila su dekorativno prošarana trakama crveno-bijele pancete Pisinum.

Natkonobar se približi noseći sjajni, savršeno oštar, veliki, križarski mač. Elegantnim, ali snažnim pokretom prepolovio je srnu s lakoćom. Istini za volju, srni su već prigodom tranširanja izvađene sve kosti, pa i rebra, te za to i nije bila potrebna neka posebna vještina. Pljesak oduševljenja prolomio se kad je na vidjelo dana izašlo ono čime je srna bila punjena. Cijela je njena u nutrašnjost bila prepuna gurmanskih delicija: Pečeni pazinski puran bio je garniran pomno složenim filetima grdobine i, naizmjence, velikim kvarnerskim škampima. Šupljine su bile ispunjene kuhanim jajima a kapari, masline i listovi lovora  širili su svoj opojni miris podajući pečenju onaj štih suzdržane elegancije. Uz to mu je konobar točio, naravno,  vina bogatog i snažnog okusa, poput Grgićevog Plavca malog, Plavca Bura i Matošovićevu Nigru te Jamnicu zbog podrigivanja. Potajna želja konobara da kasnije, u kuhinji, probaju ponešto od tih delicija, nije se ispunila. G. Grgantuić je, pomno i metodično, zalogaj po zalogaj, gutljaj po gutljaj, svladao junački sve doneseno. Odnosili su prazne pladnjeve.

Za desert su posluženi, redom s jelovnika: Dubrovačka rožata, Istarska povitica, Međimurska makovnjača, (on je, doista, znao odati počast svoj raznolikosti Lijepe Naše). Slijedila je poslastica: Pečene smokve s mljevenim bajamima prelivenim medom od kadulje. Dovršio je, u skladu sa slasticama, bocu Armagnaca uz još jednu butelju hvarskog prošeka.

Vruću espresso kavu Illy točio je iz srebrnog bokala i primiješao joj punomasno vrhnje bjelovarskih krava. Zaškripala je stolica dok je dizao svoje moćno tijelo i obilazio konobare, redom im u džepove turajući svežnjeve dionica INE i HT-a, uz nešto malo sitniša Podravke i OKI-ja. U liftu je zadnji svežanj tutnuo liftboju i zapovijedio: Gore do "Karoline". Kad se zaputio hodnikom, nikog živog u blizini, naglo se smračilo iako je, malo prije, bio dan. Osjeti vrućinu u obrazima pa u tijelu. Nesnosnu vrućinu. Strgnuo je svilenu kravatu, zaglavinjao po hodniku, posrnuo i svalio se u naslonjač na polukatu. Anđeo je prestao puhati i, zajapurenih obraza od napora, gledao je kako se leš u skupocjenom odijelu se savio preko naslona fotelje. Djeva, je čekala,  potpuno obučena, ništa nije slutila, ništa nije čula. Na ušima je imala slušalice i-poda, ukrašenog swarovski-kristalima. Zaspala je na velikom krevetu apartmana slušajući pjevušeći: Who is gonna stroke your curly hair when I'm in the Wind...

Anđeo je kvantnim skokom preskočio Rječinu, taj potočić, pritoku Lete, i Fiumaru te zavirio kroz prozor stana u potkrovlju zgrade u ulici J.P. Kamova. U sobi je, za stolom, sjedio Starac i zurio u sasušenu ružu.

        Priča druga  ili o starcu i ruži

U sobu je ušla gospođa guste, sijede kose svijene u punđu. Starac nije zamijetio njezinu nazočnost, sveudilj je zurio u žućkasti, smežurani pupoljak. Njegov hipokampus, s mukom, isprekidano je spajao davna sjećanja, a u kori velikog mozga koja je primila zahtjev za informacijom nastala je zbrka. Ipak, Ruža je, ruža je, ruža..  koju je za šesnaestgodišnju Carolinu kupio kod fioraia u via Giuseppe Mazzini. Pamtio je, do zadnje riječi, njezino pismo što mu je uručeno kad je ona s roditeljima i mlađim bratom već bila napustila Rijeku s tisućama drugih:

Caro amico, morala sam te napustiti. Ne povećavaj svoju bol razmišljanjem o mojoj boli. Zamislimo da smo odsanjali ugodan san i nemojmo se žaliti na sudbinu jer nikada lijep san ne traje dugo. Nećemo nikada zaboraviti jedno drugo a u mislima ćemo se često sjećati naše ljubavi da bismo je, u našim dušama, ponovo oživjeli usprkos rastanku. Zbog toga se o meni nemoj raspitivati, a ako ti slučaj nanese spoznaju, dragi Matteo, o tome gdje sam, ponašaj se kao da to ne znaš. Dopusti da ti kažem da sam svoju situaciju prihvatila ali ću do kraja života biti sretna ako ti budeš sretan. U cijelom svom budućem životu više neću imati ljubavnika, no, željela bih da ti ne razmišljaš na isti način. Htjela bih da voliš i dalje i da čak nađeš još jednu Carolinu. Addio. Zauvijek tvoja.

Nije znao da je to Carolina prepisala iz "zabranjene" knjige njezinog tate, iz  Casanovinih memoara. A i da je znao, ništa mu više nije značilo ime Casanova. Možda je to nečija kuća?

Nije znao ni tko je ta Carolina, ni kad ju je, ako ju je ikad, poznavao. Pismo je bilo Pismo i kao takovo ga je savršeno pamtio, ali ne i bilo što u vezi s njim. Bistre su kapi klizile niz njegovo neobrijano lice. Kiša? Nepoznata gospođa položi mu ruku na rame i progovori: Zašto opet plačeš, Mauro? Nije podnosio da ga ometaju. Zausti da nešto odgovori, ali zaboravi što. Ma zatvori usta, kao malo dijete si, kao moje malo dijete - nježno mu je gladila kosu stara gospođa. Ma ko ste Vi, gospođo. Zašto me zovete Mauro. Nisan ja Mauro, ja san Matteo - napor da izgovori toliko riječi odjedanput bio je prevelik, on zklopi oči i zaspi. Nije čuo što je dalje govorila stara gospođa s punđom: Ma nisi ti nikakav Matteo. Ti si Mauro a ja sam tvoja žena Karolina. Začas je opet otvorio oči i našao se u nepoznatom stanu s nepoznatom ženom koja mu je nešto govorila, koja mu je govorila da je ona njegova žena. Nisi ti moja žena, nisam ja oženjen, ja se nisam oženio zbog... misao je pukla poput staklene niti i raspršila se po amigdali. Prepustio se vještim rukama koje su mu odjenule kaput, u ruku tutnule štap, na glavu šešir. Izašavši na ulicu prestraši ga buka velikih automobila koji su nesmiljeno jurili niz ulicu Janka Polića Kamova. Je li to njegova ulica? On se stisne uz skute svoje pratilje i, unezvjerenim glasom zamoli: Mama, mene je strah, drži me. Stara gospođa, njegova supruga Karolina, držeći ga čvrsto podruku, oprezno je koračala i gledala za oboje: Ne boj se, Mauro, ja ću te pazit, t'r vidiš da te držin. Sad je njoj po uvelom obrazu klizila suza ali jedna jedina. Stari gospodin uvrijeđeno reče: Nisan ja Mauro, ja san Matteo! Ipak nastavi dalje koračati sitnim, neodlučnim koračićima, uz pomoć štapa i brižne ruke koja ga je vodila. Anđeo je utvrdio da je suza, uobičajeno, gorkoslana i zatalasao krošnjama stabala u JP Kamova, na što se dvoje staraca nisu ni osvrnuli. Oni ga, ionako, nisu trebali sve da je i postojao. 

        Još o anđelu

Već je rečeno, nikakav navjestitelj, on je bio obični izvjestitelj, neka vrsta pisara poput nekadašnjih gradskih notara što su zapisivali sve bitno u životu grada. Samo s tom razlikom što je njegovo pamćenje bilo monstruozno, neselektivno i, do najmanjeg detalja, precizno. Moguće ga je usporediti s Res cogitans, no ne baš kako ju je Cartesio predstavljao već više onako, spinocistički, sub specie aeternitatis. Uzmimo u obzir da je i ranije u ovim krajevima znalo biti izvješća o specijaliziranim angelima. Tako je npr. akademik B. Fuchich znao govoriti da su za prijenos kućice s Trsata u Loretto bili potrebni posebni anđeli koje je, u šali, nazivao teretnima. Teolozi su to, naravno, odbacili kao besmislicu. Naš anđeo je, premda ideja, bio zadužen za izvješća. Pohodio bi udaljene krajeve, bilježio karakteristične pojave i događaje pa to, nakon povratka, predavao u Centralni Babilonski Arhiv ( poznat pod skraćenicom CEBAV ), gdje bi njegova izvješća, kao i ona drugih njegovih kolega, bila uredno zavedena u protokol, uložena u registre i, potom ležala na beskrajnim policama Arhiva, prekrivena metafizičkom, a ne zvjezdanom prašinom.

        Priča četvrta, napokon sreća

Jedan skok od ulice JP Kamova, gdje dvoje starčića vode svoje joneskovske razgovore, i već smo u KBC-u Sušak, Odjel onkologije, soba 24, treći kat, pored dizala.

Djevojčici je ime Ružica, učenica je 6.a razreda škole Fran Franković na Drenovi. Buduća briljantna studentica sveučilišnog kampusa Trsat, buduća nositeljica rektorske nagrade za izvrsnost, buduća postdiplomantica MIT-a, sada je,omršavljela od teške bolesti, nemirno se grčeći na, za nju, prevelikom krevetu, spavala nemirnim snom, povremeno nesuvislo buncajući. Dolje na Korzu, neke su prikaze defilirale pred očima gradskih odličnika i zakrabuljenih ambasadora Kazahstana, V.Britanije i Gornje Volte, koji su odmahivali s balkona bivše Banco di Roma. Vrisak i podcikivanje mase nisu dopirali do sobe  24 ni do svijesti djevojčice. Ona je vodila tešku bitku a njena je majka, sjedeći uz nju već dugo, predugo, vjerovala da će ju dobiti. Polubudna i ona, prisjećala se kad je Ružici, koju je djed Matteo zvao Rosi, donijela slikovnicu  o dvjema kornjačama koju je Ružica, začas, naučila napamet, i recitirala dugo poslije : Dvije su kornjače pošle na dugačak put... Otada je njezina Ružica pročitala, sve je evidentirao njezin tata, 1683 knjige, a časopise i novine nije mogao popisati. Jedne ju je godine, majka misli pretprošle, ravnateljica Gradske Knjižnice Rijeka, gospođa Šegota-Novak, vodila za nagradu na savjetovanje o dječjim knjižnicama u Helsinki. U jedinom intervjuu kojeg je dala za školski list tamošnje osnovne škole Pekko Hakkinen, među ostalim rekla je: Moj tata baš ne voli da čitam "preozbiljne" knjige. Ali ja ih čitam. Sve volim ali najdraže su mi napete knjige sa zanimljivim zapletom. Onda često zavirim u posljednje stranice jer ne mogu dočekati da vidim što će se dogoditi. Još je izjavila da voli i sama pisati priče i pjesme, da nema dečka, ali da je zaljubljena, a najviše voli čitati u društvu svog mačka kog naziva Cmu (šatra od Muc, kužite?).

Dašak svježeg, proljetnog vjetra s mirisom propupalih vrba i mahovine pomakne zavjesu prozora i prodre do uspavanih majke i kćeri. Vrbe?! -začudi se majka, osjećajući čak i intenzivni miris mokrog lišća, jaglaca pa čak i cvrkut ptica. Otkud vrbe u Rijeci? Pa tek je veljača??- Djevojčica otvori oči i sneno prozbori : Smjerš. Istog časa zapadne u dubok,okrepljujući, zdrav san. Primarijus je ušao s najnovijim nalazima i obratio se zaplakanoj, radosnoj ženi  koja je gladila čelo, konačno ne vruće, svoje usnule kćeri: Izgleda da se naša Ružica izvukla, evo, nalazi ne lažu. Povlači se, gotovo se već potpuno povukao. Evo, gledajte, - gurao je uplakanoj ženi hrpu papira pod nos, kao da bi ona, čak i da je znala čitati te nažvrljane papire prepune stručnih latinskih izraza, mogla čitati očiju onako prepunih suza radosnica. Ne vaša, nego moja Ružica – dospjela je samo pomisliti prije nego je pala u blagotvornu nesvjest.

        Odlazak anđela, izvješće

Odvrativši pogled od prozora na sobi 24 KBC-a Sušak, bez pogleda na sat anđeo shvati da je vrijeme odlasku, već se i previše zadržao u ovom kraju. Mora da je ostario - mislio je - no odmah se nasmije sam sebi, zapravo je to bila tek ideja smijeha, i to ne baš tako veselog smijeha: Pa zar anđeli, pa i tkovi poput njega, mogu starjeti?! No, nije to bilo ni tako smiješno, kad pomislite. Ideje, kao i ostale stvari, mogu, dakako, starjeti, premda imaju začuđujuće dugi rok uporabe te se, s vremena na vrijeme, vraćaju u uporabu premda ih mnogi drže otpisanima. No, dobro, nije njegovo da misli već da zapisuje – ljutnuo se sam na sebe.

Vinuo se visoko iznad grada u još jednom pokušaju da sveobuhvatnim, svevidećim pogledom sagleda cjelinu. Zatim, nikomu vidljiv, onako trbušast i malo neuredan lik trodnevne brade, u otrcanom dugačkom ogrtaču neodređene boje (Imao je malo neuobičajenu ideju o svom liku. Malo neobičnu, ali to je bila jedina ekscentričnost koji si je dopuštao) u još jednom skoku izgubi se negdje, u sutonu, iza Učke.

Izvješće koje je podnio, a koje sad s oznakom UP 1240-2008/ veljača 3. i nevidljivo napisanim slovima ad acta čami na nekoj od polica Arhiva, razočaravajuće je šturo: Izuzmu li se imena mjesta, toposa i neka osobna imena izvješće je, zašto ne reći, dosadno. Pri kraju, nailazi se i na, pomalo banalne, općenite zaključke:

...ono što se dalo zapaziti jest da je, u postupcima ljudi i mjesta koje sam promatrao primjetna velika jednoličnost. Ljudska priroda ostaje uvijek ista u svojim principima i djelovanju. Isti povodi uvijek izazivaju iste postupke, isti događaji slijede iz istih uzroka. Častohleplje, požuda, samoljublje, prijateljstvo, velikodušnost, škrtost, smisao za zajednicu: te strasti i značajke, pomiješane u raznim stupnjevima i raspodijeljene u društvu, od početka svijeta su izvor svih postupaka i pothvata, pa tako i u ovom slučaju. Ljudi su toliko jednaki u svim vremenima i na svim mjestima, pa ovo izvješće i ne može sadržavati ništa novoga, a  pogotovo ne čudnovatog. Ipak, moguće je da će se, kroz koje stoljeće, prilikom sljedeće vizitacije, moći uočiti i stanovite promjene.

 

Zahvala autora:

Wimu Wendersu, Ivani Maurović, H.L. Borhesu, Petri Šimunović, Nassimu Nicolasu Talebu, Haraldu Weinrichu, Davidu Humu, M. Bulgakovu, Tamari Maurović, Platonu, prijatelju Marku i mnogim drugima koji neprekidno osnažuju autorovu neuronalnu mrežu, ne dopuštajući da sinapse stupe u štrajk a neurotransmiteri zasviraju neobuzdani, smrtonosni Jazz.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana