| 
Egle Trošelj: Živjeti s glazbom je nešto najljepše...
|
Egle Trošelj rođena je u Rijeci, gdje završava osnovnu i srednju glazbenu školu. Predaje glazbeni odgoj u osnovnim školama. Odlazi na Glazbenu akademiju u Ljubljanu, zatim u Zagreb. Korepetitor je u baletu HNK I. pl. Zajca, zatim 30 godina korepetitor u operi HNK I. pl. Zajca. Tisuće su to nastupa u najrazličitijim glazbenim programima na pozornicama Rijeke te u brojnim gradovima Hrvatske i Europe.
Osnivač je i 23 godine voditeljica, dječjeg, predškolskog, zbora Mali Riječani, te osnivačica i 15 godina voditeljica dječjeg osnovnoškolskog zbora Morčići. Dobitnica je i Nagrade grada Rijeke za glazbeno - pedagoški rad sa zborom Mali Riječani.
Cijeli život je u glazbenoj obitelji: otac Serafino Lenaz, svestrani instrumentalist i plodni kompozitor; starija i mlađa sestra Astrid i Ingrid – također u glazbi; kćer Meri Trošelj – multitalentirana glazbenica, kantautorica...
Kako, dakle, početi razgovor s osobom koja živi glazbu, s milijun zanimljivih glazbenih događaja i trenutaka?Kako drukčije, nego: da capo!
SR Ovaj razgovor vodimo u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku, u prostorijama gdje održavate probe dječjih zborova Mali Riječani i Morčići. Desetljeća ste u HKD-u i vi glazbeno djelovali, još od Pionirskog kazališta ... pa dok je tu bio ansambl HNK I. pl. Zajca, dok se obnavljala zgrada Kazališta... i, eto, do današnjih dana. Vaš život je na najrazličitije načine začinjen glazbom. Kako je to živjeti od glazbe i u glazbi?
Kada bih se ponovo rodila, ne bih htjela imati drugačiji život. Živjeti s glazbom je nešto najljepše.
SR Egle je za naše krajeve rijetko i neobično ime?
Rođena sam u Rijeci 1942. godine za vrijeme Italije, tako da sam morala imati talijansko ime. Egle je ime iz rimske mitologije, kćer Eskulapa, boga liječnika, iako mnogi misle da je Egle švedsko ime. Međutim, prvih sedam dana života zvala sam se Ingrid. Vlasti su tada utvrdile da to nije talijansko ime i zvale mog oca u matični ured. Dali su mu knjigu s talijanskim imenima i morao je izabrati jedno. Tako sam postala Egle. Kasnije, moja mlađa sestra, koja sa rodila 1949., mogla je biti Ingrid, a starija sestra je Astrid. Sve tri smo cijeli život uz glazbu.
SR Vaši glazbeni počeci?
Imali smo klavir doma i to nas je na neki način također usmjerilo. Tih godina - 1945. - '46., odmah nakon rata, nije baš bilo puno klavira u obiteljima. Cijelo sam djetinjstvo imala osjećaj da je zaista nešto posebno to što smo imali glasovir.
| 
Tri glazbene generacije: unuka Meri, nono Serafino i kćer i mama Egle
|
Tata je od mojih prvih dana uvidio da sam jako muzikalno dijete i usmjerio me u muzičke škole. Prvo sam išla privatno a zatim sam završila osnovnu, te srednju muzičku školu. Moj idol tih dana bio je moj profesor Dušan Prašelj jer sam obožavala njegov način dirigiranja. Tako sam na završnom svečanom koncertu Srednje muzičke u Guvernerovoj palači, kada sam vodila školski zbor, kopirala neke njegove pokrete. Kad je taj nastup bio gotov, sjećam se, prof. Prašelj mi je rekao: "Čuj mala, kad završiš škole, maši kako god hoćeš, ali dok si pod mojom komandom, moraš onako kako treba – školski!"
Imala sam predivno djetinjstvo. Obožavala sam svoje roditelje i oni mene. I što je veoma važno - bila sam jako ambiciozna. Dok su se moji vršnjaci igrali vani, ja sam po pet - šest sati vježbala klavir. Nije mi žao jer mi je to dalo čvrste glazbene temelje. Osim toga, već s trinaest godina me tata vukao svuda gdje je on nastupao da i ja sviram s njim. Eto od rane mladosti sam se počela baviti korepeticijom! Što je najvažnije, tata me, uz sve škole i klasičnu glazbu, uveo i u svijet zabavne muzike tog doba. Bila sam još djevojčica, a već sam znala svirati brojne vrste plesova: sambu, rumbu te sve moguće valcere. Tata i ja smo bili jako slični, jer sam i ja imala jaki osjećaj za ritam i veliki afinitet za glazbu.
SR Uslijedili su nastupi u Circolu?
Od moje desete do četrnaeste godina moj otac je u Circolu, Zajednici Talijana, imao i svoj orkestar koji se zvao Stella rossa. Ja sam znala i zapjevati uz taj orkestar, a kada bi klavirist imao pauzu, i ja bih zasvirala na klaviru. Pripremao se glazbeni i humoristični program tijekom tjedna, a petkom se putovalo autobusom po Istri i nastupalo za talijansku manjinu. Moj tata je pisao skečeve, a izvodio ih je njegov prijatelj Giuglio Bontempo, koji je inače bio jako komičan i duhovit čovjek. Orkestar je brojio dvanaestak članova, a moj tata, koji je bio na bubnjevima, dobivao je partiture iz Italije s novim pjesmama Claudia Ville, Nille Pizzi i drugih koji su tada bili u modi. Mene je učio da pratim brojne pjevače koji su imali predivne glasove: Maria Zoiju, Enija Machina, Alda Racanea, koji još i danas pjeva, Mirtu Ružić, kasnije Neviu Rigutto. Svake subote je bio ples, a ja sam znala odsvirati i po koju rumbu i beguin...
SR Gdje ste još nastupali?
Dok sam polazila Srednju muzičku školu, svirala sam s očevim orkestrom i u Gradskoj kavani - Centralu. Neki profesori u glazbenoj smatrali su da ne bih trebala svirati ni tu glazbu ni na takvim mjestima, ali ja sam cijenila i to iskustvo, a i zarada je bila sasvim lijepa. Počinjali smo programe sa Straussovim valcerima, a završavali s rumbama i drugim ritmovima. Toga danas, barem kod nas, nema, a bila je to sasvim ugodna animir-muzika za mali kombo orkestar od šest glazbenika. Svirala sam klavir i na plesnjaku u domu na Zametu, kao i u velikoj dvorani poduzeća Luka kod današnjeg silosa. Ta dvorana je u radnom dijelu tjedna bila menza, a subotom i nedjeljom plesnjak. Posebni su bili i nastupi na ljetnoj terasi u Martinšćici, s orkestrom od dvanaestak ljudi, a dirigent je bio maestro Aco Petrović, koj je i pisao partiture za ansambl. Omladina se pješke znala spuštati s Vežice, a drugi su dolazili s barkama, među njima i noj muž Marijan, s kojim bih se ja onda morskim putem vraćala u grad. Bile su to ugodne plesne večeri.
| 
S klavirom kroz život...
|
SR Uz klavir svirali ste i harmoniku?
Kada sam imala šesnaest - sedamnaest godina, tata i ja smo u Slovenskom domu Bazovica imali harmonikaše, 130 članova sekcije! Ja sam ih učila note, solfegio, a tata ih je učio svirati harmoniku. Pošto je to bio kulturni dom slovenske manjine, sjećam se da smo s programima obišli cijelu Sloveniju, a i sama sam svirala harmoniku u tom orkestru. U Slovenskom domu Bazovica tata me ohrabrivao da pratim čak i operne pjevače. Mene je bilo strah, ali moj tata je bio pun humora i rekao bi mi: "Ti si moja kćer i nema tu straha! Koga se imaš bojati!? Ti to možeš! Bitno je da pogledaš tonalitet u kojem je pisana arija. Pogledaj malo akorde, prati tekst, počni s pjevačem i završi s pjevačem, a ono što će biti u sredini to je manje važno, to će publika već zaboraviti!" Tako me tata oslobodio treme i gradio moje samopouzdanje. Sjećam se, tih godina bila su dva poznata slovenska operna pjevača. Bariton Orožin i Bostijančić, jako zgodan tenor. Njihov korepetitor nije došao, pa im je tata rekao: "Moja kćer će vas pratiti." Oni su očekivali ženu od tridesetak godina ...a onda se pojavim ja, onako malena, njuškica od 16-17 godina. Iznenadili su se: "Što, ona će nas pratiti?" Otac im je rekao: "Ma ne brinite vi ništa!" I mi smo krenuli bez probe! Sjećam se kao sada ...bilo je jako puno tih snizilica. Rekla sam: "Papa, mi go paura!" (Tata, ja se bojim!). Odgovorio mi je: "Kakav strah, samo se ti drži onoga što sam te naučio!" Sve je prošlo u najboljem redu i na kraju koncerta su mi čestitali. Bili su oduševljeni kako sam ih pratila!
SR Predavali ste glazbeni i u osnovnoj školi?
Kada sam predavala u O.Š. Vežica, pored rada po planu i programu uvela sam u svoj rad i dio zabavne glazbe. Osnovala sam zbor i orkestar. Neki su mi zamjerali što uvodim i takvu vrstu glazbe u glazbeni odgoj škole. Trebalo je raditi samo strogo po direktivi. Severo! Sve ostalo bilo je zabranjeno. Međutim, ja bih uvijek nakon što bismo prošli onaj obavezni dio, zadnjih pet minuta u nastavi ubacila i koju tada popularnu pjesmu, s Opatijskog ili Zagrebačkog festivala ili sa Sanrema. Che sara i slične melodije... Time bih pridobila djecu da mi četrdeset minuta budu pažljivi i tihi, a zadnjih pet minuta bilo je za zabavu, kao nagrada.
SR Kada ste upisali Glazbenu akademiju?
Devet godina poslije završene srednje muzičke škole, dok sam predavala glazbeni odgoj u O.Š. Vežica, odlučila sam upisati Glazbenu akademiju u Ljubljani, i to dirigiranje. Odmah sam primljena jer sam jako dobro vladala kontrapunktom i harmonijom. No trebalo je boraviti četiri dana tjedno u Ljubljani, a ja sam već bila udata, imala obitelj, dijete, obveze. Odlučila sam zato upisati se na Glazbenu akademiju u Zagrebu, ali klavir. S trideset godina... i završila sam sve u roku. Samo u to doba nisam više vježbala klavir pet-šest sati na dan, već deset i dvanaest sati! Tako da je moje jadno dijete, Meri, sigurno mrzila glasovir tih godina. Ali srećom imali smo dobre i tolerantne susjede.
SR Uz oca i sestre, još jedan glazbenik u obitelji uz vas je i vaša kći Meri – svestrana i talentirana kantautorica?
Meri je krenula u prvi razred osnovne i glazbene škole, a ja na prvu godinu Akademije. Vjerojatno me mrzila jer, dok sam bila na Akademiji, ona nije mogla baš lako do klavira. Znala mi je govoriti: "Mama, ako me voliš ispiši me iz glazbene." Ja bi joj odgovorila: "Zato jer te volim, neću te ispisati." Koji talent i sav apsolutni sluh, i tri oktave raspon glasa i lakoća stvaranja, autorske nadarenosti... a kako malo ambicije! Mislim da mi je ipak danas zahvalna. Treba biti uporan i ambiciozan, inače se ništa ne postigne. Kad sam završila srednju muzičku, mislila sam: "Nitko mi nije ravan, ja sve znam o muzici, klavirskoj tehnici i više mi ništa ne treba." Međutim, kad sam dospjela na Akademiju u Zagrebu, uvidjela sam koja je to razlika između srednje muzičke i Glazbene akademije. Koliko čovjeku još treba znanja! Od svog prof. Damira Sekošana na zagrebačkoj akademiji jako, jako puno sam toga naučila.
| 
Mali Riječani i Morčići
|
SR Podršku ste imali od još jednog člana obitelji?
Nije lako bilo živjeti s glazbenicom! Moj suprug Marijan trpi me već četrdeset i pet godina. A da bude još bolje, u svojoj tridesetoj odlučila sam upisati Akademiju. U našem stanu na devetom katu nebodera na Vežici on bi tako gledao nogometne utakmice, ali bez tona s televizije. Zvučne podloge uz golove i faulove bile su mu Bachove toccate, Mozart... i sve živo što je dopiralo s mog klavira. Interesantno, volio je inače slušati Bacha... i preludije i fuge, a fuge su sami gropi. Bach je bio takav majstor kontrapunkta... Dvoglasne, troglasne i četveroglasne fuge... u veselom neboderu na Vežici.
SR Kako ste počeli raditi u HNK I. pl. Zajca?
Dok sam predavala na Vežici i upisala Akademiju u Zagrebu, maestro Prašelj je bio direktor opere (u HNK I. pl. Zajcu) u Rijeci. Tih dana su ostali bez korepetitora baleta. Odmah me zvao i rekao: "Mala ti previše znaš za predavati u osnovnoj školi, dođi svirati u kazalište." Tako sam postala korepetitor baleta. To mi je bio veliki izazov. Naučila sam puno toga o baletu. Šef baleta bio je Joža Komljenović, poznati riječki plesni pedagog. Nas dvoje smo se odmah našli. Imala sam smisla za improvizaciju, bavila se i zabavnom muzikom, tako da mi od jednog motiva napraviti cijelu kompoziciju uopće nije bio problem. Tri sam predivne godine, od 1973. do '76., provela u baletu. Nakon toga taj isti maestro Prašelj mi je rekao: "Mala moja, ti previše znaš za balet. Pošto znaš i talijanski jezik, dođi ti meni u operu."
Sa zadovoljstvom sam prešla iz baleta u operu, odmah se snašla i, eto, ostala do 2006., punih trideset godina! Bilo mi je super. Radila sam s mnogim, vrhunskim dirigentima... i jako puno od njih naučila. Među njima Oskar Danon, Krunoslav Kajdi, maestri Voltolini, Benić, Hauptfeld, Lipanović, Kobler, Rossi, Šutej... Međutim, taj posao bio je i dosta nezahvalan. Naradiš se, a ostaneš u sjeni. Meni je to ipak bio predivan posao, ali samo do premijere. Svaku jesen nova operna sazona, s novim opernim solistima... s posebnom pažnjom za osjetljive nijanse izgovora talijanskog jezika...
SR Koje izvedbe posebno pamtite?
Obožavam Puccinija, jer ima moderne akorde koji se ne mogu baš odsvirati a prima vista, za njega se uvijek treba posebno pripremati. Omiljena opera mi je Tosca, svaki takt je posebno uzbuđenje i to je teško objasniti. Volim i Normu od Bellinija.
Kada bih pratila pjevače, znala bih kad netko dobro pjeva, odmah bih navukla rukave da se ne vidi da sam se naježila, che mi pasa i brividi...
| 
Suprug Marijan... i nogomet uz Bacha
|
SR Tko vas je to znao naježiti?
Pa recimo... Ljiljana Molnar Talajić. Kad je gostovala u Rijeci u Krabuljnom plesu... čak su mi suze išle, u sceni kada moli muža da vidi još jednom svoju djecu, a on joj to brani. Vrhunski pjevač kad pjeva s dušom, to te mora dirnuti i suze krenu same. Trnci su mi krenuli i u nekim izvedbama Mirele Toić u Normi. Oni koji bi samo školski naučeno odradili, ne bi me nikad uzbudili, nikad.
Zanimljivo je da sam bila prvi korepetitor Giorgiu Surianu, kad je imao osamnaest godina, u ulozi urotnika u Krabuljnom plesu, a puno godina kasnije i njegovoj kćeri Leonori Surian u Jalti, Jalti. Sa zadovoljstvom sam radila i s Ksenijom Prohaskom, Žarkom Radićem, Editom Karađole, Zrinkom Kolak Fabijan, Oliverom Baljak...
S Gallianom Pahorom sam isto puno radila. Propjevao je kao učenik Talijanske gimnazije, u Circolu u Rijeci. Nereo Scaglia je tamo imao glumački kurs, a ja glazbenu audiciju za programe Circola. Ispitala sam ga i primijetila da ima i lijepi glas. Prvu pjesmu koju je otpjevao bila je pjesma koju je napisao moj tata Occhi maliosi. Kasnije smo surađivali još puno puta. U Jalti, Jalti, sa zborom Morčići na MIK-u, te na našim koncertima koje je vodio s Meri i bio poseban gost...
Kada sam otišla u penziju, nisam vjerovala da ne moram više vježbati. Po završetku srednje glazbene škole mislila sam, sad više ne moram vježbati klavir! Gotovo je! Ali tek onda je trebalo vježbati! K'o manijak! I za Akademiju, i za balet i za operu. Težak je to posao jer nije lako svirati opere. Ono što svira cijeli orkestar to je sve posloženo u partituri za klavir. Moraš biti jako snalažljiv. Većinom se ne stigne sve odsvirati... Što je Puccini sve napisao za klavir, to može samo virtuoz odsvirati. Ali moraš se snaći i svirati ono što je bitno, jer korepetitor mora biti istovremeno i dirigent, i šaptač i sve živo.
SR Puno ste radili i radite još uvijek s djecom.
Obožavam djecu! Godinama sam privatno učila djecu svirati klavir, harmoniku... S oduševljenjem sam pratila talijanski festival Zecchino d'oro. Još davne 1971. bila sam dio ekipe koja je realizirala dječji festival u Zagrebu, s prethodnom selekcijom po većim gradovima Hrvatske. Gospodin Nepokoj iz Koncertnog ureda u Rijeci mi je predložio suradnju tako da smo u Guvernerovoj palači imali audiciju i izabrali najbolje soliste. U Zagrebu je to vodio, koliko se sjećam, maestro Černjul i tada mladi maestro Zdravko Šljivac, koji je kasnije vodio i zbor Zvjezdice... U Pionirskom kazalištu (današnjem HKD-u) priredili smo završni koncert za Rijeku i okolicu. Orkestrom je dirigirao maestro Zlatko Černjul. Moja Meri, koja je tada imala šest i pol godina, nastupila je u duetu sa svojom sestričnom Majdom Matković. Predstavljale su Rijeku i u finalu u Zagrebu u Koncertnoj dvorani Istra.
| 
Maestro Prašelj... od glazbene škole do opere
|
SR A Mali Riječani?
Zajc je desetak godina djelovao u Pionirskom dok se zgrada HNK obnavljala. U razgovoru s direktorom Pionirskog, prof. Krešom Cvjetkovićem, došli smo do toga da bi bilo dobro da osnujem dječji zbor. Tako sam 1985., na početku školske godine, napravila audiciju. Javilo se pedesetak djece. Zbor još nije imao ime, jer nisam znala s čime ću raspolagati! Mislila sam da će doći sami mali genijalci, a dobila sam žive male trubice! Od njih pedesetak niti deset ih nije moglo intonirati ono što sam im odsvirala. Tada sam se uvjerila da nisu svakom djetetu glasnice spojene sa sluhom. Da će trebati vremena, strpljenja i rada da se to poboljša. Među tih pedesetak na prvoj audiciji Malih Riječana bila je i Katarina Jurić koja sada pjeva u odličnim Riversicama. Imala je dvije i pol godine kada se upisala. To dijete me šest mjeseci samo promatralo, nije usta otvorilo. Njezin tata me pitao:
"Ima li smisla da je vodim?" Ja sam mu odgovorila: "Znate, kako me to dijete promatra i prati, u njoj se nešto sigurno događa!" I jednog dana, onako malena, bucmasta, dođe mi kraj klavira, povuče me za suknju i kaže: "Teta Ege! Ja hoću da budem solista!" i počela je sve čisto pjevati. To mi je bilo prvo mjerilo da ne treba prenagliti, da treba maksimalnog strpljenja i s djecom koja nemaju sluha od prirode. Nije bilo djeteta koje se nije popravilo. Od tih pedesetak izabrala sam onih nekoliko boljih za soliste i počela s probama popodne, dva puta tjedno.
SR Što se pjevalo na početku?
Najprije smo počeli s pjesmama Arsena Dedića – Nije lako bubamarcu i Djeca su ukras svijeta. Za te pjesme Arsen mi je poslao note i tekstove, jer smo se znali od prije, iz kazališta... Moj otac je imao puno svojih dječjih pjesama, ali sve na talijanskom jeziku. Onda je i Meri počela pisati, vodeći računa da je to, specifičan, dječji opseg glasa. Surađivala je i s nonotom, te na njegove melodije pisala nove, hrvatske, tekstove. Na repertoaru se našlo i nekoliko njegovih, originalnih, na talijanskom.
Upoznala sam zatim glazbenog producenta i aranžera Duška Rapoteca... i ubrzo smo u studiju Roberta Funčića snimili našu prvu pjesmu Rijeka. Slijedile su Mi smo Mali Riječani, Ciribiribin, Mravi, miš i mrvice, Marcolino i brojne druge. Prvi nastupi, uniforme zbora, dječji festivali, nagrade...
SR Zašto Morčići?
Godine su prolazile i oni prvi Mali Riječani su već postajali veliki, prerastajući svoj predškolski uzrast. Odlučila sam 1993. osnovati novi zbor, ali osnovnoškolskog uzrasta – Morčiće. Htjela sam da moji dječji zborovi budu prepoznatljivi po svemu; po nazivu, pjesmama, uniformama... da se zna odakle smo, iz kojeg grada, iz kojeg kraja! I nastupi su se nizali, u svim mogućim prostorima i svim mogućim prigodama; na stotine. Od Kantride, Zajca, Dvorane mladosti, pa K.D.V. Lisinski, Trga bana Jelačića u Zagrebu, Šibenskog festivala djetete, Dječjeg festivala u Kutini... do nastupa u Italiji, u domovima kulture, crkvama, školskim sportskim dvoranama Vicenze, Faenze...
Suradnja s brojnim vrhunskim glazbenicima |
SR Surađivali ste s brojnim glazbenicima?
Uz prije spomenute tu su još i Elvis Stanić, Damir Halilić – Hal, Davor Tolja, Igor Karlić, Duško Vukov, Igor Lesica, Galliano Pahor, Radojka Šverko, Leonora Surian, Saša Valenčić, obitelj Šober...
SR Brojni solisti Malih Riječana i Morčića nastavljali su pjevati... u Putokazima, Riversicama, klapama, kao samostalni solisti... ili su završavali srednje glazbene škole, glazbene akademije...!
Uz Katarinu Jurić, tu je i Danijela Rašić, pa Vedrana Lisica, Lena Stojiljković. Ivana Janković je završila Glazbenu akademiju, Suzana Matušan i Tea Miličević vode zbor Tratinčice G.Š. A. Jug Matić... Ivana Marčelja je kod mene učila privatno klavir, a zatim godinama bila solistica u Malim Riječanima i Morčićima i kao takva svojedobno nastupila u Pričama iz Bečke šume (HNK I. pl. Zajca). U radu s djecom i dječjim zborovima treba paziti na svaki detalj. Smeta mi kad u dječjim zborovima djeca pjevaju kao odrasli operu – visoko, i onda ostanu bez glasa. Također kada djeca pjevaju pjesme odraslih s ljubavnim tekstovima neprimjerenim njihovom uzrastu. Ružno je i kada su neadekvatno obučeni i napadno našminkani. Sigurno nisam konzervativna, ali dječje treba biti dječje.
SR Dobili ste brojne nagrade. Koja vam je posebno draga?
To je sigurno Nagrada Grada Rijeke koju sam dobila 1993. godine za glazbeni i pedagoški doprinos ostvaren vođenjem zbora Mali Riječani.
SR Imali ste uvijek puno kućnih ljubimaca, uglavnom pasa i rasnih i uličnih mješanaca: pekinezera, terijera, maltezera, vučjaka, haskija... Jesu li vam smetali kad ste svirali na klaviru? Tulili, lajali?
I sada imam četiri psa i jednog mačka, ali nema nikakvih problema. Kažu da psi jako osjećaju glazbu. Pažljivo slušaju. Posebno kad bih vježbala opere, terijer Boni bi morao biti sa capicama uz mene na stolcu. Jedino kad bi se solisti previše razmahali rukama bili bi u opasnosti.
SR Što slušate za svoj gušt?
Doma slušam Pavarottija, Maria Lanzu... još od srednje obožavam Wagnera, ali, eto, u cijelom tom opernom ciklusu u Rijeci u mojih šezdesetak premijera ni jedna njegova opera! Izvan klasike volim Franka Sinatru, Barbaru Streisand, Shirley Bassey... pjesme s velikim orkestrom, lijepim harmonijama s puno kontrapunkta i bogatim aranžmanima. Posebno i uvijek volim tenore, pjesme punog zvuka kao i život pun glazbe.