Ne vidimo stvari kakve jesu, vidimo stvari kakvi jesmo.
Rečenica slavne Anaïs Nin možda najbolje opisuje ono o čemu najmanje razmišljamo dok uživamo u nekom umjetničkom rezultatu. Ugao iz kojeg slušatelj gleda na pojedinu pjesmu uvelike se razlikuje od onoga iz kojeg na nju gleda autor. Slušatelji s vlastitim dojmovima nemaju upitnika, sve im je jasno jer pjesma ih podsjeća na nešto njima razumljivo ili blisko, no priča iz kuta autora gotovo uvijek, ostaje tajna.
Znalo se dogoditi da sam se zapitao otkud je stigao baš taj stih, baš taj ton koji mi je u određenom trenutku tako dobro kliznuo niz uho. Gdje je izvor emociji koja je potaknula autora da se dohvati papira, olovke, instrumenta ili da jednostavno zazvižduče ono što će kasnije postati draga mi kompozicija? Tražeći ovjeru svog viđenja nekih pjesama upitao bih njihove tvorce o porijeklu inspiracije i dogodilo bi se nešto doista čudno. Ispostavilo se kako je, u nemalom broju slučajeva, autor pišući pjesmu u glavi imao sasvim drukčije ishodište od onoga u koji sam ja bio uvjeren. Tako su, primjerice, neke pjesme koje sam doživljavao kao ljubavne, zapravo bile politički tonirane, dok su one za koje sam mislio kako su revolucionarne, zapravo bile inspirirane ekologijom. No jedno je čuđenje odmah zamijenilo drugo jer priče o nastanku pojedinih stihova ili glazbenih linija bile su počesto bolje i životnije i od samih konačnih kreacija.
Vođen mišlju kako će motivi nastanka pjesama biti zauvijek zakopani u tajnovitim autorima, odlučio sam se na pokušaj demistifikacije čitavog niza pjesama nastalih s istom poveznicom. Odabravši po osobnoj sklonosti dio pjesama s riječke rock-scene, pokušao sam, kako sebi tako i slušateljima, pomoći da zavirimo na onu drugu, nepoznatu stranu, u autorske radionice.
Jedna od meni dražih skladbi jest i eterična glazbena slikovnica Kišni dan grupe Vrijeme i Zemlja. Skladana je prije 30 godina, no i danas se može čuti na radio postajama, a omiljena je glazbenim urednicima posebice za kišnih dana. Kako je komponirana, svjedoče autorica stihova Gloria Fabijanić-Jelović te autor glazbe Nenad Bach. Gloria priznaje kako joj je to jedna od najdražih pjesama s albuma Vrijeme i Zemlja I. i da je nastala kao priča na prozorskom oknu njezine sobe.
Bio je neobično siv dan, neka sjeta se tada uvukla u mene, ali pozitivna, a kišne su kapi crtale slike po staklu prozora dok sam promatrala kako šareni kišobrani "plove" po sivom pločniku. Bilo je u tome nekog optimističnog poziva na šetnju kroz mokri grad i odšetala sam, ne razmišljajući, do Nenada. A kod njega je čekala topla soba, glazba bez koje nije bilo ni Nenada, i mirisni topli čaj koji se našao preda mnom. I nastali su stihovi….
Čaj i topla soba, mirisni tren, neka tiha glazba svira. Vizija topline, blagosti dah, prozračna kiša rominja.
Na to se složila i glazba, jer je Nenad osjetio moje emocije i sjajno ih popratio notama.
Nenad potvrđuje Glorijinu priču:
Pjesma je nastala u par minuta, sjedeći na krevetu u mojoj sobi slušajući kišu, doslovno. Tekst sam imao pred sobom i prsti su sami klizali po žicama. Kad kažem klizali, mislim na promjenu od četiri akorda u prvom taktu. Svaka riječ ima svoj akord. Kišne - C-dur, kapi - Cis, i nebo - H-mol, i ljudi - E-mol. Sjećam se kako je Davor Tolja interpretirao na Rhodesu upravo ono što sam pomislio. Vrijeme i zemlja je bio intimni bend. Puno smo vježbali tehniku, ali smo bili na vrhu s intuicijom, jedan prema drugome. Uskladili smo mehanizme kreativnosti, stila i želje da se stvori novo glazbeno tkivo.
Grupa Grad – njihova Ima li nešto najizvođenija je demo skladba s kraja prošlog stoljeća u Jugoslaviji. |
Malo po razlazu sastava Vrijeme i Zemlja, ritam-sekcija Joško i Lajbek s Robertom Funčićem i Vesnom Vrandečić formirali su još jedno veliko ime domaćeg rocka, grupu Xenia, koja je ostala upamćena po dva nacionalna hita Moja prijateljica i Troje. Moja prijateljica je najviše svrnula pozornost na bend jer je protumačena kao pjesma o lezbijskoj ljubavi, a seksipilna pjevačica nije odmogla fami. No sami članovi Xenie nisu igrali na tu kartu kako bi zaradili popularnost. Robert Funčić o tome priča:
Vrlo mi je teško iz pozicije insidera govoriti o dojmu koji je naša pjevačica ostavljala na publiku, no zapravo je istina da nikada nismo previše brinuli o imageu niti smo znali manipulirati publikom. Mislim da nas je ta odsutnost svijesti o tome tko smo, što smo, pa i gdje smo, koštalo šire popularnosti. Sama pjesma Moja prijateljica, pjesma je o ženskom prijateljstvu. Ne mogu reći kako nisam bio svjestan lezbijskih asocijacija dok sam radio na njoj, no nisam očekivao da će se tumačiti tako jednoznačno.
Pjesma Troje pak nastala je u pravoj vremenskoj stisci, kao u scenariju za kakav filmski triler, čiju atmosferu i ritam pjesma i sugerira. Funčić se prisjeća nervoznog posljednjeg dana snimanja:
Nakon toliko ženskih, trebala mi je jedna macho pjesma. Nastala je kao zadnja na snimanju drugog albuma. Prije samog početka, ideja je bila napraviti nešto posve drugačije od materijala koji smo do tada stavili na traku. Noć prije zadnjeg dana snimanja Joško i Marinko su učili za važne ispite na kojima su se morali pojaviti do preksutra. Snimili smo sve što smo imali, ali materijala je bilo premalo, pa sam pokušao napraviti još jednu pjesmu. Ujutro, dva sata prije dogovorenog termina, nas trojica otišli smo u studio gdje smo uvježbavali to što sam prošlu noć izmudrijao. U 10 sati ritam-sekcija počinje snimati dogovoreno, a ja sjedam u auto i krećem na željezničku stanicu pokupiti našeg prijatelja Acija Lukača, koji dolazi iz Ljubljane kako bi odsvirao klavijature. Dok Aci snima klavir i ostale syntheve, ja sam brzinski morao napisati tekst, jer poslijepodne Vesna dolazi otpjevati pjesmu koju do tada nije uopće čula. Na kraju dana smo konačno dobili trku sa vremenom i hit, premda to tada nismo znali.
| 
Hrvoje Karabajić
|
Dok je Xenia počinjala s radom, legendarni je riječki punk bend već doživio smiraj. Od Predraga Kraljevića Kralja i njegovih Termita baštinili smo Vjernog psa, koja je, kako i priliči himni izgubljene generacije, po Kraljevom priznanju nastala na WC školjki.
Ta je pjesma nastala u jednom kaotičnom raspoloženju koje je prethodilo velikim društvenim promjenama, na univerzalan se način dotičući samih suštinskih tema, da bi slutnje, strahove i nedoumice pretvorila u pobunu, u revoluciju bez oružja, stvarajući novi humanizam, novo nasljedstvo mira, ljubavi i sreće. Hvala Bogu da je tako, da tih nekoliko strofa opisuju vrijeme prije nas, naše vrijeme i ono koje će tek doći, i to tek kroz dvije tri, minute poštene i korektne svirke i uz to vrlo snažne društvene poruke, a u smislu općeg dobra, održivog razvoja, u smislu ljudskosti. Baš tog trenutka nalazio sam se u WC-u, gdje sam kroz veliku nuždu zapravo ispjevao i izrekao ono najbitnije o životu, istini, znanosti i edukaciji. Tako je moralo biti, iz mene ništa drugo i nije moglo proizaći.
Dok je buntovnicima Vjeran pas bio i ostao identifikacijski song, bend Ogledala su jedni od rijetkih čiju su glazbu jednako cijenili pankeri, rockeri i oni skloni alternativi. Njihova pjesma Ogledala su oko mene, za koju je na festivalu mladih bendova u Subotici 1984. njezin autor Dado Trpkov dobio nagradu za najbolji tekst, možda je i najprepoznatljivija pjesma koja miriši na ono što se danas već omraženo naziva riječki zvuk.
Pjesmu sam napravio doslovno onako kako i započinje njezin tekst; u jednom trenu. Sjedio sam u svojoj sobi s gitarom u ruci i papirom ispred sebe. Tekst sam jednostavno zapisao, i ne sjećam se da sam kasnije bilo što ispravljao. Nekoliko minuta nakon pročitanog, iz gitare su izašli akordi i krenula je melodija. Toliko sam bio sretan da sam odmah nazvao Lea Rumoru koji je ubrzo došao do mene. Leo je malo doradio pjevanje i stvar je bila gotova. Tog poslijepodneva smo nebrojeno puta odsvirali pjesmu, jednostavno nismo se je mogli zasititi. Bili smo zadovoljni što imamo tako zrelu stvar koja je tako olako nastala. Pišući stihove imao sam sliku o komadu puta koji sam svakodnevno prolazio, potez od autobusne stanice na Mrtvom kanalu pa do štange ispred hotela Kontinental. Ti dolasci pred Kont bili su nam svima posebna radost, a ograda pred Kontom bila nam je drugi dom… ma počesto i prvi. Kad sam sjeo pisati, Ogledala su oko mene, mislio sam samo na to, na bezbrojne korake koje sam činio tom rutom, i razna razmišljanja koja su pratila moj hod.
| 
Oči su ti ocean grupe E.N.I. jedna je od onih pjesama čiji se tekst mijenjao i prilagođavao na snimanju.
|
Rame uz rame s Ogledalima stoji „najveći mali bend na svijetu“, Grad. Njihova Ima li nešto najizvođenija je jugoslavenska demo skladba s konca '80-tih, a na njoj je također participirao Dado Trpkov koji je u to vrijeme zalazio na probe Grada. Dean Škaljac priznaje kako je tekst prvotno imao sasvim drugačiji smisao:
Hvatam bas, približavam se mikrofonu, bez štimanja startam neku temu na osminkama, počinjem pjevati, Orijen hvata, puni, pletemo zajedno neku mrežu isprva tanku, odmah potom masnu, debelu i onako mahniti ulijećemo u refren bez predumišljaja, pjevam na nekom kvaziengleskom i nižem akorde k'o da sam ih ubr'o na grani, ili kao da sam ih samo pokupio u nekoj ladici gdje držimo esencijalne stvari i otvaramo je baš kad nam stvarno treba i nikad više. Sve je tu, početak, pjevanje, refren. Stiv je pronašao onaj karakteristični tanam-tananam, a ja sam predložio da cijeli đir ostane samo na jednom tonu. Stvar je bila gotova, no nedostajao je tekst. Iduća scena: Beli, terasa kod Stefana, cvrčci udaraju, sunce pomalo posustaje, al temperatura nikako, karlovačko točeno, tada neizbježno na otocima i nekako slatkasto, porađa se tekst na konobarskom bloku. Tada, u toj verziji, još obrađujem temu galopirajućeg alkoholizma npr:
Na mokrom stolu već se nazire, ritam koji me požuruje, da stignem tamo gdje se stiže kasnije
Međutim, s povratkom u Rijeku, odlučujem se za neku političko-ljubavnu-ne-znam-jebi-ga-ni-sam temu i stvar je spremna za ljubljanski Metro i vješte ruke Janeza Križaja. I trebala mu je ta spretnost s obzirom da tada Građani uglavnom gaje ljubav prema ultra nesretnom i alternativnom darkerskom glazbenom suzvučju, te ih melodična molska koncepcija pjevljive Ima li nešto tjera da je ostave za kraj mixa i posvete joj ni manje ni više nego 30 min remixa ukupno, nakon što smo cijeli dan izgubili za stvar koju nitko nikad nije više čuo, pa ni mi. Ustvari, koliko se sjećam, Ima li nešto smo htjeli čak izbaciti iz repertoara i ne snimiti je uopće. Postali smo svjesni njene himničnosti tek nakon što su to svi ostali već odavno znali, ali to je, što se poslovnosti i dalekovidnosti ovog benda, tek početak jedne duge i presvete tradicije.
| 
Vjeran pas nastao je po Kraljevom priznanju na wc školjki.
|
Zanimljivo, jednu od pamtljivijih riječkih rock-pjesama nije napisao buntovnik rocker, već buntovnik profesor klavira, Dorian Hatta. Revolt koji je rastao uslijed ratnog pohoda na Hrvatsku, bio je dodatno motiviran pojavom domoljubne pjesme Moja domovina koja je u to vrijeme svakodnevno okupirala televizijski i radijski program.
Sjećam se… Huh, koji je to revolt bio! Invazija na Hrvatsku! Nestaje mir, urušava se spokojna svakodnevnica. U potresnoj slici Hrvatske nastaje lirski, nostalgični pjesmuljak Moja domovina, koja ni jednom riječju nije dotakla zlo, nije dala naslutiti smrad leševa koji se neumoljivo širi domovinom. I tako je moj „nemir u srcu“ izbio na površinu sa željom da opipa puls riječkih glazbenika. Mrle mi je bio barometar riječke glazbene klime. Odmah je uzeo tekst, poslušao melodijsku okosnicu, Let 3 je započeo s probama u garaži, a broj glazbenika širio se iz dana u dan. Funčić je preuzeo produkciju i snimanje u svom studiju, a pjesma je rasla, rasla, prešla lokalne granice, ušla zvukom u istarski melos, dotaknula talijansku zajednicu, protestno zarepala, a podlogom je tutnjao žestoki rock! Kompaktno su se integrirali razni glazbeni rodovi! Duh pjesme s krikom Go Home! prerastao je hrvatske brane i zapljusnulo je Svijet, jer bio je to pravi riječki val, Ri Val, nešto što samo Rijeka može iznjedriti unutar Hrvatske!
Moja domovina bila je povod za nastanak još jedne legendarne riječke skladbe, prve pjesme u demokratskoj Hrvatskoj protjerane iz radijskog etera. Mc Buffala i njegovog rada prisjetio se Robi Jovanović, basist njegovog pratećeg benda Maderfankerz:
Jednom sam na gostovanju s Mandrilima u Zagrebu pričao s dečkima iz TBF-a. Rekli su mi kako su u to vrijeme znali sve Buffalove pjesme napamet, a isto su u novinama izjavili i E.T. Što je, je… Ako mu je bio dobar dan, freestylao je po 3 sata bez beda i bez pauze. Ljudi su to znali i cijenili. Kad danas gledaš, njegova postignuća uopće nisu nevažna; prvi čakavski rap, prvo hip hop izdanje u Hrvata, i kao ultimativno, prvu zabranjenu pjesmu u Republici Hrvatskoj. No usprkos zabrani, Robert Ferlin ju je znao pustiti na Radio Rijeci kad mu je trebao politički komentar. Također, puštali su je i u Beogradu, iako vjerojatno iz drugih razloga...
No taj sraz politike i glasa s ulice, čiji je Buffalo glasnogovornik bio, najbolje se ocrtao bizarnim slučajem u Krivom putu gdje su Buffalo i Maderfankerz nastupali na jednom od nebrojenih dobrotvornih priredbi. Tada je pred okupljenim mnoštvom izvedena Moja Domovnica, koju su iz publike grleno iz sveg glasa podržali mnogobrojni hrvatski gardisti.
Dok neke pjesme od prvog tona ostaju nepromijenjene, neke pak moraju proći određene kozmetičke zahvate. Pjesma sastava E.N.I. Oči su ti ocean, autora Vave Simcicha, jedna je od takvih, a nužnu prilagodbu objašnjavaju same Enice:
Na prvo slušanje pjesme Oči su ti ocean bile su različite reakcije, od oduševljenja i duboke dirnutosti do potpune ravnodušnosti. U svojoj demo verziji zvučala je prilično hermetično, pa je i bilo razumljivo da to "možda i nije pjesma za nas“. Vodile smo kratke međusobne bitke sve dok je nismo dali producentu. Dejan Orešković bio je oduševljen kad ju je čuo i u roku od nekoliko sati poslao je "stvar" onako kako ju je on čuo. Taj spoj Vava - Orešković bio je izvrsna kombinacija na koju je Ivonin vokal legao božanstveno. Prilikom snimanja vokala bili su prisutni producent Dejan Orešković i snimatelj Robert Funčić. Ivona je započela s uvježbavanjem glasnica, ali i, ispostavilo se, tekstualnom eksplicitnošću te, možda, neprikladnom lirikom. Naime, tajac u studiju Belveder postao je teži od zraka zbog sljedećeg stiha: na ogradu naslonjena, baš kao kad pišam niz vjetar... Dvojica muškaraca među četiri dame, smatrali su kako taj stih zvuči previše muški, jer slika žene kako mokri niz vjetar nije tako privlačna i frajerska kao kad to isto čini muškarac. Preglašavanjem inkvizicijskog kvoruma odlučeno je da se stih ima promijeniti. Cure su nazvale Vavu, a on je ekspresno dojavio promjenu u stihove koji su danas na snimci: na ogradu naslonjena, udišem oblak magle...
| 
Grupa Grad postala je svjesna himničnosti pjesme Ima li nešto nakon što su
svi ostali to već davno znali.
|
Ne treba odreći ljepotu i značaj skladbama koje su nastale pukim slučajem, kao što je slučaj sa Home Saše Markovskog. Saša otkriva kako je ključnu ulogu u njezinu nastanku nesvjesno imao njegov otac Kiril.
Radio sam na jednoj pjesmi za koju sam imao zgotovljeno 80% aranžmana, no za sve vrijeme rada znao sam kako mi nešto nedostaje. Pjesmu sam vrtio u loopu na svom računalu i u isti čas dok sam razmišljao o njoj, iz vrta je do mene dopro neki etno napjev. Moj je otac naime, u tom trenutku nešto raduckao po vrtu, i usputno preslušavao glazbu. Začuđen kako se ta stara melodija odlično slaže s pjesmom koja se vrtjela s računala, izletio sam iz sobe i pitao tatu što to sluša. Rekao je kako mu je prijatelj nabavio CD s makedonskim starogradskim pjesmama, i da se upravo vrti skladba Mome stoje, prastara snimka još iz '50-tih godine prošlog stoljeća, skinuta s neke pucketave ploče i prebačena na digitalni medij. Pjesmu je izvodila Vaska Ilieva, vodeća pjevačica tradicionalne makedonske glazbe. Odmah sam uzeo CD, skinuo pjesmu i od nje napravio nekoliko sampleova koji su se savršeno uklopili u moj aranžman. Pjesmu sam nazvao Home, kao spoj starinskog i modernog, mojih makedonskih korijena i mojeg doma Rijeke.
(Fragmenti iz buduće knjige radnog naslova Riječke rock himne)