Stotinu godina je prošlo od pobjede 3:0 Victorije nad Građanskim, od tada do danas odigrano je na tisuće i tisuće susreta za pamćenje na travi smještenoj između stijena i mora.
Nevera s Kvarnera, šempjalo je more – slušali smo nekada milu pjesmu s omiljenim glasom Tonija Kljakovića, barda putujućeg festivala Melodije Istre i Kvarnera o valovima koji su udarali na kvarnerske obale. Tukli su valovi i na kopno tik do stadiona Kantride, na uski pojas između stijena i mora, čija trava i tribine pamte na tisuće i tisuće velikih utakmica koje su brojne generacije navijača još dugo poslije prepričavale sjećajući se ekshibicijskih poteza svojih ljubimaca ili pak kobnih pogrešaka koje su vjerne navijače bacale u očaj. Po onoj poruci Gabi Novak Pamtim samo sretne dane nećemo se sjećati pogrešaka, poraza, tužnih trenutaka jer jubilej od cijelog jednog stoljeća igranja nogometa na jednom stadionu zaslužuje ode. Bila su to neka druga vremena i drugi običaji kada su naši dragi preci započeli jednu loptačku povijest koja, na radost današnjih generacija, traje li traje.
Victoria, formirana kao Srednjoškolsko sportsko društvo na Sušaku još 1908. godine bavila se ponajviše nogometom te atletikom, što možemo čitati iz pera doktora Andrije Račkoga. Tone Medanić i Stipe Mateljan predložili su joj ime, a dresovi su bili crveno–bijeli. Tri godine kasnije Victoria je odlučila postati građanskim klubom. Još ranije, 1906. g. sušački dečki osnovali su Primorac, a godinu kasnije je nastao Velebit, koji je prvo igrao u Martinšćici, kasnije na proslavljenom Gimnazijskom trgu na Sušaku. Prvu utakmicu je odigrao baš s Victoriom i dobio ju je 3:0, ali je ova uskoro počela dizati glavu, Hrvatskog sokola nakrcala je sa 7:0, javljaju te prastare kronike.
Sve je ovo bila atriljerijska priprema za veliku građevinsku borbu, za prelazak na Kantridu, za desant kojeg tada još nije bilo niti u primislima. Kako je članstvo raslo brojem a ambicije bivale sve izraženije, igralište na Gimnazijskom trgu, ispostavilo se, postalo pretijesnim za tolike potrebe. Mladići iz kluba prolazili su Krimejom, Trsatom i okolicom, ali nisu naišli na ono što su tražili. Tada se Victoriji ukazala Kantrida, rješenje koje će se pokazati dugoročnim, stoljetnim. Kronike nam govore kako su – sve prema sjećanjima Nikole Boškovića – Šafar, Albaneze, Novaković, Šikić, Heinbrich i Bošković jogirali između Rijeke i Voloskoga jer se Nikola Šafar pripremao za veliku atletsku utrku. Najveći mu je suparnik trebao biti Riječanin Satti, član Olimpije. Odmarajući se sjeli su na zid kamenoloma i počeli zamišljati to mjesto kao nogometno igralište. Ideja je bila odlična, a realizacija boltovski munjevita, već iduće 1912. godine tu se igrao nogomet. Eneo Forenpoher, Tone Margan, Brane Novaković, Romano Prestini i Nikola Bošković imena su za povijest nogometa na Kantridi.
Nakon razmišljanja što bi bilo kad bi bilo, sada su počeli ozbiljno ispitivati mogućnost gradnje stadiona u tom kamenom grotlu. Daleke povijesne kronike nam javljaju o administrativnim potezima koji su sušačku ideju htjeli pretvoriti u kastavsko djelo. Zemljište je tada bilo u vlasništvu općine Kastav, ali izdano u najam mađarskom poduzeću Scwarz & Gregerson, služilo je za vađenje kamena, potrebnoga za gradnju riječke luke. Najam je bio na neodređeni broj godina. Izvjesni šjor Bačić iz Hrvatskog sokola za područje Kantrida – Zamet je uputio nogometne zaljubljenike je kako trebaju tražiti privolu prve mađarske tvrtke za igralište a načelnik kastavske općine Jelušić pojasnio kako će dozvola biti izdana čim Victoria dobije odobrenje mađarskog poduzeća. ......