Sudbina Riječanina Francesca Dreniga uzbudljiva je gotovo koliko i riječka povijest. Roditelji, otac Slovenac, majka Hrvatica, u Rijeku dolaze potkraj devetnaestog stoljeća i do smrti ostaju strani podanici "jugoslavenske nacionalnosti".
| 
Portret Francesca Dreniga, autor Ladislao de Gauss, 1928. Bio je omiljen među mladim slikarima i njihov glavni zagovornik. |
No iako se njihov sin već prvih godina dvadesetoga stoljeća ističe naglašenim talijanskim uvjerenjem, upravo on između dvaju ratova preuzima misiju kulturnog posrednika između Slavena i Talijana, nastojanjem da upozna Talijane s kulturom najbližih susjeda.
Unatoč općem uvjerenju da je zbog svoga položaja na granici u to vrijeme bila most između slavenskog i romanskog svijeta, Rijeka to uistinu nije bila. Drenig je, kako je rekao jedan njegov prijatelj, bio usamljeni otok u hrvatsko-talijanskom moru.
Tko je Francesco Drenig?
Franc Drenik, kočijaš iz malog sela Cirknice kod Šentilja, na sjeveru Slovenije, dolazi u Rijeku potkraj 1880-ih. U Rijeci susreće Veroniku Čop (Veronica Ciop), Hrvaticu iz Tršća, riječkoga zaleđa, rođenu u Gerovu u Gorskom kotaru, i ženi se njome 1890. godine.
Sin jedinac Francesco Drenik rodio im se 14. svibnja 1892. godine. Francesco pohađa Mušku četverogodišnju školu, potom školu Sveti Vid (San Vito). Budući da u gradu tada postoje samo talijanske i mađarske osnovne škole, nije ni moglo biti izbora oko jezika na kojemu će se školovati. Hrvatske su jedino škole u prigradu i one u Sušaku.
Francescu i još četvrtini učenika materinski je jezik hrvatski, no u školski je dnevnik upisano da znaju i talijanski. U višim razredima materinski mu jezik postaje – talijanski.
Nakon osmogodišnjeg obrazovanja upisuje su u Trgovačku akademiju – Accademia Superiore di Commercio, u kojoj je, kao i gotovo svim riječkim državnim srednjim školama, nastavni jezik – mađarski.