Između Rijeke i Rusije oduvijek su postojale trgovačke veze koje su se intenzivirale od konca osamnaestoga stoljeća. Poznato je tako da je Privilegirana trgovačka kompanija u Rijeci poslovala s Rusijom preko Petrograda, otvorivši i vlastitu poslovnicu u Hersonu na Krimu. Ista kompanija zajedno s bečkom bankovnom kućom Fries sudjelovala je kod izvoza robe iz Rusije. Isprva je promet s ruskim lukama bio rijedak, ali će tijekom prve polovice devetnaestoga stoljeća postati vrlo jak. U riječku su luku tada počeli dolaziti brodovi s Crnoga i Azovskoga mora, odakle su se pretežno uvozile žitarice. Rusko žito, koje se dopremalo iz Odese i Berdjanska, prerađivalo se u riječkim industrijskim mlinovima na Rječini (eksportno-trgovački mlin u Žaklju, Matešićev mlin u Podbadnju) u brašno koje se zatim otpremalo u europske i prekomorske zemlje. Pšenica iz Azovskog mora najviše se koristila u Parnoj tvornici tjestenine na Ponsalu, gdje se industrijski prerađivala u tjesteninu, kruh i baškot, najvećim dijelom namijenjene izvozu. No, zajedno sa trgovačkim jedrenjacima i parobrodima, u Rijeku su često dolazili i obrazovani ljudi s područja nekadašnjega ruskoga carstva, kojih je bio popriličan broj i koji su o tim svojim boravcima ostavljali zanimljiva svjedočanstva. U ovom se članku nastavljamo baviti ruskim intelektualcima, književnicima i diplomatima koji su posjetili Rijeku ili u njoj boravili u razdoblju od sredine devetnaestog do sredine dvadesetoga stoljeća.
Helena Blavatsky
Iako o tome nema pouzdanih povijesnih potvrda u periodici i arhivskim dokumentima, postoji predaja da je tijekom svojih brojnih putovanja poduzetih sredinom šezdesetih godina u Rijeci i Sušaku boravila Helena Petrovna Blavatsky (1831.-1891.), slavna njemačko-ruska ezoteričarka, mističarka i spisateljica, osnivačica teozofskoga pokreta i Teozofskog društva. Rodila se kao Helena von Hahn u gradu Jekaterinoslavu (danas Dnjepropetrovsk) u Ukrajini, u njemačkoj plemićkoj obitelji, kao kći pukovnika Petra Aleksejeviča von Hahna i književnice Helene Andrejevne. U osamnaestoj se godini udala za daleko starijega Nicefora Vasiljeviča Blavatskog i započela putovati po svijetu, osobito u Indiju, te dolaziti u doticaj s različitim mističnim tradicijama, posebno pročavajući okultizam i spiritualizam. Bilo bi doista zanimljivo rekonstruirati čudnovati životni itinerar te neobične žene, koju su zasigurno mnogi držali poremećenom i opsjednutom osobom. Pojavljivala bi se i onda iščezavala, lutajući od zemlje do zemlje, od grada do grada. Tako je u proljeće 1867. boravila u Beogradu, u vrijeme kada je tadašnji turski zapovjednik predao svoju tvrđavu i garnizon, povukavši se iz Srbije. Nakon toga ona odlazi u Italiju i bori se na strani Garibaldija, prilikom čega je 2. studenoga iste godine bila ranjena kod Mentane. Poslije oporavka ona iz Firence putuje preko Karpata ponovno u Beograd, gdje inkognito ostaje tri mjeseca, a bila je i u Topčideru za umorstva kneza Mihajla Obrenovića. Iz Beograda putuje za Indiju i Tibet. Boravila je u mnogim vojvođanskim gradovima i Temišvaru. U Hrvatskoj je posjetila Osijek, Križevce, Zagreb, Samobor, Rijeku i Sušak. U Sloveniji je prolazila kroz Ljubljanu, Postojnu, Lipicu.
Godine 1873. doselila se u New York gdje je dvije godine kasnije, zajedno s pukovnikom Henryjem Steelom Olcottom i Williamom Quanom Judgeom, osnovala Teozofsko društvo (The Theosophical Society) i posvetila humanitarnom i obrazovnom radu. Nedugo poslije izdavanja svog prvog djela Razotkrivena Izida (Isis Unveiled), objavljenog 1877., zaputila se s Olcottom u Indiju, gdje radi na obnovi i promicanju orijentalnih filozofskih i religijskih ideja, pišući u časopisu The Theosophist, koji je osnovala i uređivala. Zajedno s Olcottom, u Indiji je utemeljila novo sjedište Teozofskog društva.
Na Cejlonu (Šri Lanka) upoznala se s budističkim idejama koje je uklopila u teozofsku misao. Godine 1884. morala se suočiti s optužbama zbog prijevare i krivotvorenja, radi istrage koju je protiv nje pokrenulo Društvo za psihološko istraživanje. Richard Hodgson, koji je pokrenuo istragu protiv nje u Indiji, zadat će težak udarac Blavatskoj i teozofiji. Radi toga ona napušta Indiju i putuje u London, gdje nastavlja organizirati i baviti se spisateljstvom. Godine 1888. pojavilo se njeno najvažnije djelo Tajna doktrina, a nakon toga još piše Ključ za teozofiju i Glas tišine. Umrla je u Londonu u šezdesetoj godini. U jednom svom razgovoru i razmišljanju spomenula je planinu Učku kojoj je pridavala veliko značenje na prijelazu iz dvadesetog u dvadeset i prvo stojeće, ulaskom u eru Vodenjaka.