RIJEČKA INDUSTRIJSKA BAŠTINA
Odgovor na pitanje iz naslova potvrdan je. Naravno, ima nade da se u Rijeci dogodi sustavno vrednovanje i očuvanje industrijske baštine. Rijeka se već četvrt stoljeća aktivno bavi svojom industrijskom baštinom, a u žarištu, ili bolje rečeno u ishodištu tog interesa baština je riječkog torpeda. Takav stav nije bezrazložan. Prema svim kriterijima UNESCO-a u stvaranju svoje baze registiranih spomenika kulture, pa i industrijske baštine, i TICCIH-a, svjetske krovne udruge koja brine o industrijskoj baštini, obje institucije smatraju da ono što je prvo nastalo, što je ishodište neke tehnologije, nekog znanja, ima prioritet u čuvanju i tretmanu, u vrednovanju i obnovi. Riječki torpedo i njegova baština apsolutno zadovoljavaju takve kriterije.
O potrebi čuvanja baštine riječkog torpeda prvi se put službeno govorilo 1993. godine, u prigodi proslave 140. obljetnice osnutka riječke tvornice (1853. godine Fonderia Metalli) kada je u Malom salonu na riječkom Korzu postavljena prigodna izložba o povijesti riječkog torpeda. Publikacija nastala u kolovozu 1993., nakon te izložbe, objavljena je kao Prijedlog ponovnog formiranja muzejske zbirke torpeda u Rijeci, jer je riječka tvornica torpeda svojevremeno imala (ne znamo točno do kada, ali prepostavljamo do 1960-ih godina) svoj tvornički muzej. Taj Prijedlog... u obliku knjižice od 20-ak stranica imali su prilike dobiti brojni najviši dužnosnici u Rijeci i Hrvatskoj, gotovo svi koji donose odluke o čuvanju i obnovi idustrijske baštone.
ČUVANJE INDUSTRIJSKOG NASLIJEĐA U NAS I U SVIJETU
Ne može se reći da riječka i hrvatska javnost nije bila informirana o potrebi čuvanja industrijske baštine. Tada, 1993. godine, u nas je gotovo prvi put upotrijebljen termin „industrijska arheologija“. Turbulentna vremena koja su bila u tijeku potrebu za čuvanjem baštine učinila su još aktualnijom. Eufemizam „tranzicija“ koji danas upotrebljavamo kao razlog ili, bolje rečeno, kao ispriku za ono što nam se dogodilo tijekom zadnja dva desetljeća s brojnim industrijama i nekim drugim gospodarskim granama, otvara brojne izazove. U današnje vrijeme, sada 2016. godine, kada su se u Rijeci ugasile gotovo sve najveće industrije, to sjećanje čini ljude posebno senzibilnim na zbivanja u našoj zajedničkoj recentnijoj gospodarskoj prošlosti. Nabrojimo same neke nestale industrije, kao što je: Tvornica papira, Torpedo, Vulkan, Rade Končar, Rikard Benčić, Aleksandar Mamić, Metalografički kombinat, Rafinerija nafte (na Mlaki), ili neke druge gospodarske djelatnosti, Jugolinija (Croatia line), Autopromet, Lošinjska plovidba, Brodokomerc i niz drugih manjih kao Elektrolux, Elektromehanika itd. itd..
Nestanak tih gospodarskih djelatnosti, uz neposredne i direktne učinke na ljude koji su ostali bez posla, bez izvora prihoda, ima i duboku emotivnu komponentu. Ljudi su godinama radili u istoj tvrtki, uz nju su bili vezani brojnim sponama, poznanstvima i prijateljstvima, a postanak i razvoj tih tvrtki bio je dio njihova života.
Riječani su vrlo svjesni industrijske baštine u svom gradu. Industrijski karakter grada (barem kakav je nekada bio) formirao je tu svijest. Rasprava o tome zašto je nešto nestalo i propalo, izlazi iz okvira ovog prikaza, ali materijalni i nematerijalni ostatci nekada razvijenih riječkih industrija zaslužuju našu pažnju. Potreba za čuvanje kulturne baštine, jasna je gotovo svima, ali kada se otvori razgovor o čuvanju industrijske baštine, skepsa ili recimo barem „manjak entuzijazma“ može se osjetiti kod dobrog dijela sudionika takvih diskusija, posebno onih koji trebaju donositi odluke. Ankete provedene u Rijeci o toj temi pokazuju da je spoznaja potrebe čuvanja tog specifičnog dijela naše kulturne baštine, artikulirana i definirana.
Inicijative za očuvanjem nekih najvrjednijih dijelova industrijskih tragova u Rijeci, posebno tvornice torpeda, počele su pred 25 godina, deset godina kasnije opredmetile su se 2003. godine osnivanjem udruge Pro Torpedo. Ta udruga nastoji promovirati i vrednovati riječku industrijsku baštinu, u udruzi djeluju volonteri (nema niti jednog stalno zaposlenog), ljudi raznih struka i interesa, a među brojnim aktivnostima Pro Torpeda najvažniji je promocija spoznaja o potrebi čuvanja industrijske baštine. Članovi udruge sami se bave istraživanjem i prezentiranjem rezultata svog rada, ali nalaze i načine da dođu do znanja i iskustava najboljih svjetskih stručnjaka.
Hrvatskih primjera dobre prakse u čuvanju instrijske baštine, nažalost, nema mnogo. Od prvog primjera prenamjene kožare (sagrađene 1864.) u Zagrebu, koja je od 1940-ih godina postala izložbeni prostor gliptoteke HAZU te nekih recentnijih manjih prenamjena, kao Arsenala u Zadru, ili Laube u Zadru, teško da u nas možemo naći neke druge istaknute primjere.
U svijetu su, suprotno tome, primjeri obnove, muzealizacije, prenamjene... napuštenih industrijskih prostora, tvornica, pogona i sl. vrlo, vrlo brojni. Čuvaju se i preobraćaju u novu funkciju cijele napuštene željezare, rudnici, lučka skladišta, riječni kanali... nabrajanje može ići skoro u nedogled.
...