Bilo srce zime ili ljeta, valja nama putovati. Ako ne preko rijeke – kako to umno o zaumnom reče pjesnik, jerbo je to putovanje teško i neizvjesno, u pravilu se za nj nema ni hrabrosti, a sve je to znao naš Mehmedalija Dizdar, od milja Mak – putujmo onda preko mora. Ili duž njega. Banalnije je to, istina, ali čovjeka može veseliti, što nije najmanje važan osjećaj na svijetu. Pa još ako se vinuti ravno s morske površine, recimo iz gradske luke, kao ptica, u visine...
Ekipa koja se prihvatila organiziranja putovanja hidroavionima s Adamićeva gata lipnja 2016. teško da se u poslu vodila pjesničkim mislima, ali ja si mogu dopustiti tu slobodu. Čitateljski putnici kroz ovaj tekst nisu se baš ubili od plaćanja putne karte, pa žalbe ne primam. S organizatorskom ekipom drukčije je, putnici imaju pravo prigovora i u poslu valja biti hladne glave. Sve još uz teret podatka kako hidroavioni nisu polijetali s riječkoga mora silnim godinama, zbog čega se obnovu letova 2016. promatralo širom otvorenih očiju. Šteta što nije potrajalo, ali to je priča koju ostavljam za drugu prigodu.
Poletio s mora i prije nego što je izrađen
Koliko dugo letova iz akvatorija riječke luke nije bilo?
Hm, sve tamo od 1950-ih.Važan datum u onom poraću bio je 4. lipnja 1957. godine, kada je iz hidrojedriličarske baze Aerokluba Rijeka na Žurkovu, nedaleko od tamošnjeg brodogradilišta, uzletio s mora mali hidroplan Fizir, kojim je pilotirao Vinko Kušička, što je upamćeno kao prvo civilno polijetanje hidroaviona u socijalističkoj Jugoslaviji. Istina, na djelu je bilo sportsko zrakoplovstvo, a ne putničko, ali ipak...
Bio je to prvi u nizu probnih letova učinjenih zrakoplovom, i to, kako se tada voljelo naglašavati, domaćeg rješenja i izrade. Letjelica je bila dvokrilna, drvene konstrukcije, s njemačkim 7-cilindarskim zvjezdastim motorom Siemens Sh 14 A-4, snage 119 kW (160 KS). Zrakoplov je nosio službenu oznaku 9002 YU CGO. Ta se suhoparna oznaka u razgovoru manje koristila, prednost je dobio naziv što je spominjao zagrebačkog inženjera Rudolfa Fizira, koji je – radeći u konstruktorskoj radionici u Novom Sadu, sjedištu zrakoplovstva Kraljevine SHS, u kojemu je živio od 1921. do 1936. godine – potpisivao avionske konstrukcije za Fabriku aeroplana i hidroplana Zmaj u Zemunu. Letjelica je u trenutku uzlijetanja na Žurkovu bila dvokrilna, duga 8,7 metara, s rasponom krila od 10,8 metara, visoka 3,3 metra, ukupne težine (s gorivom i dvije osobe) 998 kg. Mogla je dosegnuti najveću brzinu od 160 km na sat, a najmanju od 78 km na sat.
Na djelu je bio model zrakoplova koji se izrađivao u Zmaju tragom želje Komande mornarice da dobije avion za potrebe Školske hidroeskadrile, zbog čega mu je izvorna oznaka bila FN (Fizir nastavni). Pojavio se kao inačica starijeg i većeg modela Fizira, pa je nazivan i „malim Fizirom“. Prototip zrakoplova Fizir FN bio je izrađen 1929. godine, a u svibnju iste godine uslijedio je i njegov prvi let. Službeno je tada nazvan Fizir UN (Univerzalni nastavni), a u njemu se isprva našao ugrađen vodom hlađeni motor Mercedes DII od 120 KS. On je početkom 1930. godine zamijenjen u Fabrici Zmaj češkim motorom Walter NZ-120 s cilindrima u zvjezdastom rasporedu. Uslijedilo je petnaestogodišnje razdoblje proizvodnje toga školskog zrakoplova, tijekom kojega je napravljeno 207 primjeraka. Izašli su iz proizvodnih hala Fabrike Zmaj (147 primjeraka), Fabrike Rogožarski iz Zemuna (40 primjeraka) i Fabrike Albatros iz Sremske Mitrovice (20 primjeraka).
Riječki hidroplan bio je izrađen u Fabrici Zmaj u jesen 1944. godine. U njoj je, s devet drugih nedovršenih zrakoplova tipa Fizir FN, namijenjenih Zrakoplovstvu Nezavisne Države Hrvatske, s dodijeljenim hrvatskim vojnim evidencijskim oznakama od 7021 do 7030, bio u ratnoj završnici i zaplijenjen. Letjelice su dovršene sljedeće godine i predane u sastav Jugoslovenskoga ratnog zrakoplovstva, tada već s oznakama od 9001 do 9010. U tim se rukama nisu dugo zadržale, do 1948. su predane Saveznom sportskom zrakoplovstvu, prethodniku Zrakoplovnog saveza Jugoslavije, pa je istu sudbinu doživio i Fizir FN 9002. Biografija ga vodi u Aeroklub Kragujevac (otkuda potječu prvi sačuvani tehnički dokumenti zrakoplova, iz 1949.), potom u Savezni zrakoplovni jedriličarski centar u Vršcu (gdje je bio do 1951.), nakon čega je uslijedio poduži remont u Skoplju, da bi avion 29. ožujka 1952. godine preuzeo Republički zrakoplovni centar Zagreb. Aeroklub Rijeka dobio ga je srpnja iste godine i u njemu će nositi dvije vrste oznaka, 9002/YU-CGO u kopnenoj (FN) i hidrovarijanti (FNH).
...